Poetska pravda

Prije nego sam pročitao tekst Viktora Ivančića Srđa i Vreme, izvorno objavljen u njegovoj redovnoj kolumnističkoj rubrici u Novostima, zagrebačkom tjedniku srpske manjine, a zatim i na nekoliko portala, uključujući beogradski Peščanik, koji u svom najvećem dijelu polemiše s mojim tekstom Hronika najavljene praznine, pomišljao sam na onu Krležinu frazu po kojoj je, kad je bio mlađi, želio bolje saveznike, dok je, kako su godine prolazile, sve više čeznuo za boljim – protivnicima. Ima, naime, tekstova koji se pišu s mišlju da će da isprovociraju polemiku. To su obično tekstovi u kojima, ma koliko dugi bili, autor nema prostora da svoje argumente i zaključke izvede do njihovih krajnjih konsekvenci. Polemički odgovori stvaraju taj prostor. Sve do Ivančićevog teksta, međutim, „bura u čaši vode“ koju je moj članak izazvao ostala je svedena na tviteraško-forumašku hajku desetak polujavnih ličnosti, skupine frustriranih i neostvarenih individua iz umjetničkog, akademskog, novinarskog i aktivističkog svijeta (uključujući čak i predsjednicu NIN-ovog žirija), koji nastupaju što pod pravim imenima, što pod pseudonimima iza kojih neuspješno kriju stvarni identitet i koji zjapeću prazninu razočarenja zbog manjka priznanja kojim bi svijet trebalo da odaje počast njihovoj samoproglašenoj izuzetnosti pokušavaju da ispune klikaškim lažima i manipulacijama, pa i onim iz razotkrivajućeg žanra naci–bontona. Na njihove laži i zamjene teza nije mi se trošilo vrijeme, i to iz dva razloga. Prvi je to što niko od njih nije ni pokušao da polemiše; oni su samo vrijeđali i lagali. Drugi razlog je činjenica da me iskustvo naučilo da je pogrešno dizati polemičku sablju na histeričnu intelektualnu nejač. Napravio sam takvu grešku prije šest godina sa stanovitim Nebojšom Jovanovićem (na sarajevskom sajtu Puls demokratije), a onda opet, poslije četiri godine, i sa Sveborom Midžićem, ovdje u Vremenu. Prošle su, dakle, godine od tih polemika, a Jovanović i Midžić zbog njih i dalje plaču. Trudim se da se držim podalje od njihovih budžaka, ali, nažalost, odjeci njihovih leleka, škrguta zuba i jecaja u falsetu stižu ponekad, makar i posredno, do mene. Bude mi tad malo žao zbog njihovog višegodišnjeg PTSP-a. A onda se sjetim opaske starijeg kolege „Nek plaču, manje će pišat“, pa me prođe.

Pošto ne želim da rasplačem još neku bebu u poodmakloj životnoj dobi, ignorisaću većinu zamjena teza ovih hajkača i hajkačica, izuzev jedne, najfrekventnije, jer ona najbolje ilustruje njihov modus operandi. Oni su, naime, u mom tekstu „otkrili“ mizoginiju, jer ja, tobože, „određujem i obezvređujem ženu posredstvom muškaraca“, odnosno iznosim „prostačke mizogine teze“. Dokaz je jedna fraza iz mog teksta, odnosno apozicija nakon pominjanja imena Lane Budimlić. Prokazana fraza glasi ovako: „persona čiji cjelokupan simbolički javni kapital počiva na privatnoj vezi sa Srđom Popovićem“. Njihova blesava interpretacija me isprva razveselila jer me je iznova uvjerila u snagu velike umjetnosti. Podsjetilo me to, naime, na onu repliku sa samog početka Zmajeubica Milene Marković kad Veseli učenik kaže Domaćoj gospođici da ne lupeta, a ona mu bijesno odgovara: „Jel lupetam što sam žensko? Tebi smeta što sam žensko.“ Gospođe i gospodo, jednom za svagda, reći nekoj konkretnoj ženi da lupeta ne predstavlja mizoginiju, kao što ni kritikovanje nekog konkretnog Jevreja ne predstavlja antisemitizam. Ima stotinu razloga zbog kojih nije moguće reći da, recimo, cjelokupan simbolički javni kapital Mirjane Miočinović počiva na privatnoj vezi sa Danilom Kišom ili da cjelokupan javni simbolički kapital Branke Prpe počiva na privatnoj vezi sa Slavkom Ćuruvijom, ali ja ne znam ni za jedan argument koji moju konkretnu tezu o konkretnoj Lani Budimlić obara. Pošto argumenta nema, izmišlja se mizoginija, iako ja svjesno kažem persona, a ne žena. Uostalom, čisto zabave radi, ima li mizoginije u frazi – Joakim Sauer, persona čiji cjelokupan javni kapital počiva na privatnoj vezi sa Angelom Merkel?

Viktor Ivančić je, za razliku od digitalne lernejske Hidre, pismen čovjek i s njim vrijedi ukrstiti argumente. Nažalost, i njegov tekst vrvi pridjevima, uvredama, zamjenama teza i nečim što bi se moglo nazvati hiperučitavanjem. Da bih stvar vratio na polemički teren pokušaću, što je korektnije moguće, popisati ključne teze iz Ivančićevog teksta. Viktor Ivančić, dakle, tvrdi:

1) da Vreme „redovito cipelari Srđu Popovića“ što dokazuje podatkom da je u broju od 16. oktobra objavljen intervju sa Vladetom Jankovićem u kojem se, pored desetina drugih ličnosti, pominje i Srđa Popović, te da je tri nedjelje kasnije u Vremenu objavljen i moj tekst Hronika najavljene praznine, koji je problematičan već i samim tim što se pored Srđe Popovića bavi i Aleksandrom Tijanićem,

2) da sam ja prikazao Srđu Popovića kao „političkog agenta Amerike i Evropske unije“ te da sam naposljetku ustvrdio da bi „advokat, da je danas živ, Vučića bez sumnje podržavao!“ (sa sve uzvičnikom),

3) da ja „maloumno opanjkavam“ urednika izdavačke kuće Fabrika knjiga (Dejana Ilića), iako je upravo ta izdavačka kuća objavila knjigu Izlazak iz istorije Stojana Cerovića, glavnog Popovićevog oponenta u polemici iz 2002. godine.

Već i iz prve teze, očito je da se Viktor Ivančić trudi da prilagodi činjenice svojoj unaprijed stvorenoj slici svijeta. To što u ogromnom „biografskom“ intervjuu Tamari Nikčević, Vladeta Janković sasvim kratko, u negativnom kontekstu, pominje Srđu Popovića, Ivančiću je dovoljno da uspostavi kontinuitet u uređivačkoj politici između tog intervjua i mog teksta. Da bi to učinio prenebregava da se u samom intervjuu Jankovićeva sagovornica suprostavlja njegovom opisu Popovića, da ja u svom tekstu Jankovića citiram da bih rekao kako nema pravo (doslovno kažem da mu je „zaključak, naravno, besmislen“) te naposljetku to što je cijelo pominjanje Popovića unutar tog intervjua sasvim marginalno. To je otprilike kao kad bih ja rekao da je suština intervjua koji je Milo Đukanović dao – gle čuda – Tamari Nikčević i koji je objavljen – gle čuda – u Vremenu, u iznošenju Đukanovićevog mišljenja da je Viktor Ivančić „vodeći kolumnista nekadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika“ (vidi Vreme 1122, od 5. jula 2012).

U svom tekstu sam već rekao da je to što su umrli dan za danom i što su imali statuse i pozicije unutar jugoslovenskog i srpskog društva kakve su imali, sasvim dovoljan razlog da se o Popoviću i Tijaniću može govoriti u istom tekstu. Ivančić takođe ima potrebu principijelno se suprostaviti „nekropolemici“, odnosno analizi baštine nekog pokojnika, jer ovaj, je li, ne može da odgovori. Zanimljivo je, međutim, da kad piše o knjizi Tuđman i poslije Tuđmana Marinka Čulića, Viktor Ivančić ima potrebu naročito da pohvali poglavlje napisano poslije Tuđmanove smrti, ono koje se bavi Tuđmanovom ostavštinom, životom leša, kako bi rekao sam Ivančić, mada, eto, ni mrtvi Tuđman ne može baš da odgovori živom Čuliću. (Napomena za minusinteligentne: Ova paralela ne predstavlja izjednačavanje Srđe Popovića i Franje Tuđmana, ona samo potencira da su obojica mrtvi te da ako postoji principijelan razlog da se ne polemiše o političkoj ostavštini jednog pokojnika, to bi valjda trebalo da važi i za drugog.)

Ključna Ivančićeva teza je ipak ona prema kojoj sam ja ustvrdio da je Srđa Popović bio „politički agent Amerike i Evropske unije“ te da sam rekao kako bi Popović da je živ podržavao Aleksandra Vučića, odnosno da bi ga „svesrdno podupirao“. Vickasti Ivančić čak tvrdi da ja Popovića mrtvog „upisujem u SNS“. Vickasto je to, kažem, samo je problem što ja to nisam nigdje napisao. Moram, dakle, da ponovim: ja tvrdim samo da je današnja politika Aleksandra Vučića koja teži što bržem uključenju Srbije u Evropsku uniju ona politika za koju se Popović zalagao dok je bio živ. (To, naravno, ne znači da je Popović to radio kao bilo čiji politički agent. Radio je to iz sopstvenih uvjerenja. Banalno govoreći, nije on bio neko na koga su ambasadori vodećih zapadnih zemalja imali uticaja. Naprotiv. On je imao uticaja na njih.) Uostalom, u posljednjem javnom Popovićevom istupu, u intervjuu za mjesečnik Esquire, objavljen oktobra prošle godine, u mjesecu u kojem je Popović umro, doslovce stoji: „U krugu ljudi koje znam i sa kojima živim jako dugo aktuelna je dilema – za ili protiv Vučića. Pa čekajte, tako smo imali i sa Titom, pa sa Miloševićem, onda sa Koštunicom, čak i sa Đinđićem. Glavni problem Srbije je društvo, biračko telo. Ono je to koje je izabralo Miloševića, uzdiglo Koštunicu i to je ono isto biračko telo koje je i na ovim poslednjim izborima glasalo za jedan strašan program, ali, na sreću, to nije isti program koji oni koji su sada na vlasti sprovode. (…) Nemam ništa protiv toga da su predstavnici vladajuće garniture došli sebi pa sad vode drugačiju politiku.“

Kad Ivančić kaže „Tko god je imalo pratio javno djelovanje Srđe Popovića zna da je presudni test za njega bio odnos prema zločinima iz devedesetih, i da samo na osnovu toga on ama baš nikada – ni mrtav! – ne bi mogao poduprijeti Aleksandra Vučića“, onda on zapravo potcjenjuje Popovićevu inteligenciju. Spekulisati da Popović nije bio svjestan koga će na vlast dovesti poraz Demokratske stranke, znači poricati mu osnovnu političku pismenost. Ja ne znam šta bi radio Popović da je živ, otkud to Ivančić zna? A što se njegove argumentacije tiče, eno mu Petra Lukovića pa neka mu on objasni vezu odnosa prema zločinima iz devedesetih i podrške režimu Aleksandra Vučića (vidi, s tim u vezi, temu polemike u Vremenu 2002, i tadašnje Lukovićeve tekstove u Feralu).

I time stižem do posljednje Ivančićeve teze, odnosno njegove ocjene da ja „maloumno opanjkavam“ Dejana Ilića. Podsjetimo, ja sam napisao da Dejan Ilić nakon Popovićeve smrti svako malo objavljuje programske tekstove, a koji su „sve jedan promašeniji od drugog“. Kako me Ivančić demantuje? Dokazujući da su ti tekstovi tačni? Ne! On me, naime, obavještava kako je Fabrika knjiga Dejana Ilića prije deset godina objavila knjigu Stojana Cerovića?!

Ja se, dakle, nisam bavio Dejanom Ilićem kao izdavačem, nego Dejanom Ilićem kao autorom, ali mi ova Ivančićeva izdavačka intervencija daje dobar šlagvort za kraj. Objavila je Fabrika knjiga i neka meni draga izdanja (uz Cerovićevu knjigu srdačno preporučujem i knjige Dejana Đokića, Jasne Dragović-Soso, Dubravke Ugrešić itd). Godine 2011, u posljednjoj godina na vlasti omraženog Borisa Tadića i njegovih „žutih“ koje će „bijeli“ (listići) uspješno da sruše, danas svi znamo za čije babe zdravlje, Fabrika knjiga je na Sajmu proglašena za izdavača godine. Tri godine kasnije, „žutih“ više nema (skoro ni na mapi), ali nema ni Fabrike knjiga na Sajmu. Ne da više nisu izdavač godine, nego ih uopšte nema. Nema takođe ni Oktobarskog salona (barem onakvog kakav je bio), a nestaje polako i masa drugih stvari bliskih društvenom sloju koji čita knjige koje objavljuje Ilić, koji su voljeli Oktobarski salon iz prethodnih nekoliko godina, a koji su de facto doveli na vlast SNS jerbo su imali potrebu da poruče kako su „svi isti“. Na Zapadu to zovu poetskom pravdom.

Onome ko ne shvata tu vrlo jednostavnu uzročno-posljedičnu vezu, ja ne mogu da pomognem. I nemam nikakvu potrebu da nagađam šta bi Srđa Popović mislio da je živ, ali sam prilično siguran da mu je, dok je bio živ, bilo važnije da Srbija nepovratno napreduje u evropskim integracijama, nego da Fabrika knjiga bude izdavač godine. I čini mi se da su i on i Aleksandar Vučić mogli mnogo toga da nauče iz sage o Ivi Sanaderu. Desničar koji je pred desetinama hiljada ljudi na splitskoj rivi sipao drvlje i kamenje na Haški tribunal, naposljetku je bio onaj koji će uspješno da kruniše saradnju Republike Hrvatske sa Tribunalom u slučaju Ante Gotovine. Dok je Hrvatsku brzim koracima vodio ka EU, Zapadu je bio dobar, naročito nakon što je preuzeo politiku relaksacije u regionalnim odnosima i saradnje sa srpskom manjinom, onu politiku koju su u Hrvatskoj prethodno zastupali samo lijevi opozicioni mediji i bliske im nevladine organizacije. Zbog mita i korupcije je stradao tek nakon što je Hrvatska već bila na pragu EU.

Usljed karakterističnog faznog pomaka, Vučić pred sobom nije imao breme Haga. Boris Tadić je već izručio i Karadžića i Mladića i Hadžića. Umjesto ratnih zločinaca, on je mogao da uhapsi Miroslava Miškovića (što je kao da je Sanader uhapsio Todorića, umjesto što se pokušavao po bogatstvu takmičiti s njim), a takvo hapšenje u vlastitom biračkom tijelu donosi mnogo više poena.

Vučić bi za Srbiju, što se iz njegovih istupa može zaključiti, htio da učini ono što je Sanader učinio za Hrvatsku, a da se lično ne oklizne na isti način. Po svemu što je javnosti dostupno, on se na tu istu (koruptivnu) koru od banane i neće okliznuti. To, naravno, ne znači da pred njim nisu druge banane. Šopenhauer je negdje zapisao kako je razlika između inteligentnog i neinteligentnog čovjeka u tome što potonji kad razmišlja o budućnosti misli samo na opasnosti koje su već očekivale druge ljude u sličnim situacijama; inteligentan, nasuprot njemu, zna da se neke stvari događaju prvi put. To je znao Srđa Popović (kao i Aleksandar Tijanić, uostalom). Otud (najavljena) praznina u kojoj sablasno odjekuju promašene analogije sa Miloševićevom erom i jauci izgubljenih duša.