
Šumovi u vlasti
Ružić na protestu 15. marta u Beogradu: Idem, kako ne idem
„Idem, kako ne idem. Idem po Beogradu, mogu slobodno da šetam gde hoću", izjavio je funkcioner SPS-a Branko Ružić
Stounvol je bio sigurna kuća za sve siromašne, marginalizovane, ljude koje su porodice i prijatelji odbacili, koji sebi nisu mogli da priušte ulazak u ekskluzivnija okupljališta za LGBT osobe. Osim Stounvola, zapravo ništa drugo i nisu imali da izgube. A sada je policija došla da im oduzme i to
Iako u većini demokratskih, razvijenih zemalja u kojima se održava, Parada ponosa ima karnevalski, zabavan karakter, njeni koreni su zapravo politički i aktivistički i potiču od događaja koji su se u noći između 27. i 28. juna 1969. odigrali ispred bara Stounvol In u Grinič Vilidžu u Njujorku. Stounvol In bio je poznato okupljalište lezbejki, gejeva i transrodnih osoba, u to vreme ljudi izopštenih od društva. Američko društvo pedesetih i šezdesetih godina još je odlikovala konzervativnost, udružena sa željom da se obnovi vrednosni sistem od pre Drugog svetskog rata. Stounvol In bio je u to vreme u vlasništvu mafije, a u njemu su se okupljali svakojaki ljudi sa margine – sirotinja, klošari i LGBT osobe. O kakvom je mestu reč govori podatak da bar nije imao tekuće vode. Iskorišćene čaše samo su ovlaš propirane u lavorima i upotrebljavane ponovo. Postojao je smo jedan ulaz, a toaleti su stalno bili zapušeni. Bar nije imao dozvolu za točenje alkohola, ali je opstajao zahvaljujući vlasnicima koji su podmićivali policajce. Zbog klijentele koja je dolazila, Stounvol je brzo stekao reputaciju gej kluba.
Policijske racije po klubovima u to vreme nisu bile nikakva retkost, a LGBT osobe bile su česta meta policijskog maltretiranja. U rano jutro 27. juna 1969. u bar su upali dva policajca u civilu i dva uniformisana policajca i povikala: „Policija! Preuzimamo ovo mesto!“ Prethodne večeri, dve policajke i dva policajca infiltrirali su se među posetioce kluba. Ubrzo je stiglo pojačanje, gosti kluba su dobili naredbu da stanu u vrstu. Policajci su legitimisali muškarce, dok su policajke odvodile u toalet one obučene kao žene kako bi obavile proveru pola. Travestiti su odmah hapšeni. Međutim, nešto se dogodilo. Travestiti su odbijali da krenu u toalet. Muškarci nisu želeli da daju lična dokumenta. Napetu atmosferu podgrevale su uvrede koje su neki od policajaca upućivali lezbejkama dok su ih pretresali. Ubrzo su policajci počeli da izvode napolje i uvode u marice one koji su uhapšeni. Ali, ispred kluba dočekala ih je masa ljudi, koji su, prema kasnijim svedočenjima, bili neobično tihi. Najednom, neko je povikao „Gej moć!“ i prisutni su zapevali „We shall overcome“. Jedan policajac grubo je gurnuo travestita, ovaj mu je uzvratio udarcem. Na policijska vozila poleteli su novčići, flaše i drugi predmeti. Sukob je eskalirao kada je jedna žena, vezana lisicama, ukupno sedam puta uspela da se otrgne policajcima koji su pokušavali da je uvedu u maricu. „Uradite nešto“, vikala je ka masi. Kada ju je policajac zgrabio i ugurao u maricu, masa je eksplodirala. Od 150 gostiju Stounvol Ina, koliko ih je bilo na početku racije, masa je narasla na 500-600 ljudi. Desetak policajaca nisu imali nikakve šanse. Prve večeri sukob je trajao oko 45 minuta. Učesnici su svi odreda saglasni da nisu bili organizovani. Jedan od njih kasnije je ispričao: „Svi smo imali osećaj da nam je dosta takvog sranja. Nije nas pokrenulo ništa što je neko te noći rekao ili uradio. Naprosto, bilo nam je dosta svega što se dešavalo prethodnih godina i to smo shvatili tada, na tom mestu, u tom trenutku. Svako u toj gomili osećao je da više nema nazad. To nam je bila poslednja slamka. Došlo je vreme da vratimo ono što nam je oduzeto. Bilo je tu raznih ljudi sa raznim razlozima, ali razlozi su uglavnom bili ljutnja, bes, tuga, sve to zajedno.“
I zaista, nazad se nije moglo. Stounvol je bio sigurna kuća za sve siromašne, marginalizovane, ljude koje su porodice i prijatelji odbacili, koji sebi nisu mogli da priušte ulazak u ekskluzivnija okupljališta za LGBT osobe. Osim Stounvola, zapravo ništa drugo i nisu imali da izgube. A sada je policija došla da im oduzme i to. Ubrzo je gnevna masa uspela da zarobi policajce u klubu, ali došlo je ozbiljno pojačanje. Neredi su se proširili na okolne ulice. Ono što je iznenadilo i pobunjenike i policiju bila je iznenadna solidarnost koju su građani pokazali sa LGBT osobama, dozvoljavajući im da se sklone u njihove kuće i lokale bežeći od policije. Odjednom, ljudi od kojih su svi okretali glave, vređali ih, ponižavali i maltretirali, mogli su da uđu svuda. Bili su slobodni. Do narednog jutra, na ulicama Grinič Vilidža broj ljudi koji su se sukobili sa policijom već se brojao hiljadama. Sukobi su se sporadično smirivali i ponovo buktali tokom noći, da bi se pred zoru konačno smirili. Ali, više ništa nije bilo isto. Tokom samo šest meseci nakon pobune u Stounvolu, počele su da nastaju prve ozbiljne civilne organizacije za LGBT prava, osnovan je i časopis „Gay“, a zatim još dva: „Gay Power“ i „Come Out!“. Na prvu godišnjicu pobune u Stounvolu, 28. juna 1970. održana je prva Parada ponosa u istoriji. Povorka je prošetala kroz 51 blok, sve do Central parka.
„Idem, kako ne idem. Idem po Beogradu, mogu slobodno da šetam gde hoću", izjavio je funkcioner SPS-a Branko Ružić
U saopštenju SSP-a navodi se da vlast Aleksandra Vučića planira politički obračun sa opozicijom, koristeći optužbe za terorizam i rušenje ustavnog poretka
Nema nikakve sumnje da će skup biti izuzetno veliki, govori se o stotinama hiljada ljudi. Nije to nerealna prognoza, bez obzira na kampanju zastrašivanja koju režim vodi poslednjih dana i bez obzira na eventualnu blokadu puteva ka Beogradu koju, kako se tvrdi u delu javnosti, režim planira za subotu. Crta je saopštila da je tokom protekle nedelje u Srbiji održano najmanje 410 mitinga. Skoro da nema mesta, pa čak ni sela u kojem građani javno ne pokazuju, bar na neki način, snažan revolt. Ogromna energija će se sliti u glavni grad na protest koji je unapred proglašen za ključni event, posle kojeg ništa više neće biti isto. Sa ovim da posle 15. marta neće biti isto začudo se slažu i demonstranti-građani i Vučić
Kad sve ovo prođe, unuci nam neće verovati da su se – kada je Srbija vraćala dostojanstvo i slobodu – pojavile mlade osobe koje nije bilo sramota da otvoreno istupe i kažu kako ne podržavaju svoje pobunjene kolege jer ih ne zanima vladavina prava i zahtevi da se otkriju krivci za smrt 15 osoba na Železničkoj stanici u Novom Sadu. Oni “samo hoće da uče”
Bivši poslanik radikala Nemanja Šarović (na slici) oduševljava mase svojim reporterskim poduhvatima. I kaže da mu je uglavnom žao naroda koji intervjuiše na Vučićevim mitinzima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve