Stounvol je bio sigurna kuća za sve siromašne, marginalizovane, ljude koje su porodice i prijatelji odbacili, koji sebi nisu mogli da priušte ulazak u ekskluzivnija okupljališta za LGBT osobe. Osim Stounvola, zapravo ništa drugo i nisu imali da izgube. A sada je policija došla da im oduzme i to
Iako u većini demokratskih, razvijenih zemalja u kojima se održava, Parada ponosa ima karnevalski, zabavan karakter, njeni koreni su zapravo politički i aktivistički i potiču od događaja koji su se u noći između 27. i 28. juna 1969. odigrali ispred bara Stounvol In u Grinič Vilidžu u Njujorku. Stounvol In bio je poznato okupljalište lezbejki, gejeva i transrodnih osoba, u to vreme ljudi izopštenih od društva. Američko društvo pedesetih i šezdesetih godina još je odlikovala konzervativnost, udružena sa željom da se obnovi vrednosni sistem od pre Drugog svetskog rata. Stounvol In bio je u to vreme u vlasništvu mafije, a u njemu su se okupljali svakojaki ljudi sa margine – sirotinja, klošari i LGBT osobe. O kakvom je mestu reč govori podatak da bar nije imao tekuće vode. Iskorišćene čaše samo su ovlaš propirane u lavorima i upotrebljavane ponovo. Postojao je smo jedan ulaz, a toaleti su stalno bili zapušeni. Bar nije imao dozvolu za točenje alkohola, ali je opstajao zahvaljujući vlasnicima koji su podmićivali policajce. Zbog klijentele koja je dolazila, Stounvol je brzo stekao reputaciju gej kluba.
Policijske racije po klubovima u to vreme nisu bile nikakva retkost, a LGBT osobe bile su česta meta policijskog maltretiranja. U rano jutro 27. juna 1969. u bar su upali dva policajca u civilu i dva uniformisana policajca i povikala: „Policija! Preuzimamo ovo mesto!“ Prethodne večeri, dve policajke i dva policajca infiltrirali su se među posetioce kluba. Ubrzo je stiglo pojačanje, gosti kluba su dobili naredbu da stanu u vrstu. Policajci su legitimisali muškarce, dok su policajke odvodile u toalet one obučene kao žene kako bi obavile proveru pola. Travestiti su odmah hapšeni. Međutim, nešto se dogodilo. Travestiti su odbijali da krenu u toalet. Muškarci nisu želeli da daju lična dokumenta. Napetu atmosferu podgrevale su uvrede koje su neki od policajaca upućivali lezbejkama dok su ih pretresali. Ubrzo su policajci počeli da izvode napolje i uvode u marice one koji su uhapšeni. Ali, ispred kluba dočekala ih je masa ljudi, koji su, prema kasnijim svedočenjima, bili neobično tihi. Najednom, neko je povikao „Gej moć!“ i prisutni su zapevali „We shall overcome“. Jedan policajac grubo je gurnuo travestita, ovaj mu je uzvratio udarcem. Na policijska vozila poleteli su novčići, flaše i drugi predmeti. Sukob je eskalirao kada je jedna žena, vezana lisicama, ukupno sedam puta uspela da se otrgne policajcima koji su pokušavali da je uvedu u maricu. „Uradite nešto“, vikala je ka masi. Kada ju je policajac zgrabio i ugurao u maricu, masa je eksplodirala. Od 150 gostiju Stounvol Ina, koliko ih je bilo na početku racije, masa je narasla na 500-600 ljudi. Desetak policajaca nisu imali nikakve šanse. Prve večeri sukob je trajao oko 45 minuta. Učesnici su svi odreda saglasni da nisu bili organizovani. Jedan od njih kasnije je ispričao: „Svi smo imali osećaj da nam je dosta takvog sranja. Nije nas pokrenulo ništa što je neko te noći rekao ili uradio. Naprosto, bilo nam je dosta svega što se dešavalo prethodnih godina i to smo shvatili tada, na tom mestu, u tom trenutku. Svako u toj gomili osećao je da više nema nazad. To nam je bila poslednja slamka. Došlo je vreme da vratimo ono što nam je oduzeto. Bilo je tu raznih ljudi sa raznim razlozima, ali razlozi su uglavnom bili ljutnja, bes, tuga, sve to zajedno.“
I zaista, nazad se nije moglo. Stounvol je bio sigurna kuća za sve siromašne, marginalizovane, ljude koje su porodice i prijatelji odbacili, koji sebi nisu mogli da priušte ulazak u ekskluzivnija okupljališta za LGBT osobe. Osim Stounvola, zapravo ništa drugo i nisu imali da izgube. A sada je policija došla da im oduzme i to. Ubrzo je gnevna masa uspela da zarobi policajce u klubu, ali došlo je ozbiljno pojačanje. Neredi su se proširili na okolne ulice. Ono što je iznenadilo i pobunjenike i policiju bila je iznenadna solidarnost koju su građani pokazali sa LGBT osobama, dozvoljavajući im da se sklone u njihove kuće i lokale bežeći od policije. Odjednom, ljudi od kojih su svi okretali glave, vređali ih, ponižavali i maltretirali, mogli su da uđu svuda. Bili su slobodni. Do narednog jutra, na ulicama Grinič Vilidža broj ljudi koji su se sukobili sa policijom već se brojao hiljadama. Sukobi su se sporadično smirivali i ponovo buktali tokom noći, da bi se pred zoru konačno smirili. Ali, više ništa nije bilo isto. Tokom samo šest meseci nakon pobune u Stounvolu, počele su da nastaju prve ozbiljne civilne organizacije za LGBT prava, osnovan je i časopis „Gay“, a zatim još dva: „Gay Power“ i „Come Out!“. Na prvu godišnjicu pobune u Stounvolu, 28. juna 1970. održana je prva Parada ponosa u istoriji. Povorka je prošetala kroz 51 blok, sve do Central parka.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bio je ispraćaj iz Pionirskog parka, jogurt bačen na glumicu poslanicu SNS-a, pesma pred ulazak u Skupštinu, stotine novinara, desetine kamera, pokušaj opstrukcije, višesatni govor onoga koji ne može da shvati da više nije bitan... I sve to samo u prvom danu rada novog parlamenta. Ako se po jutru dan poznaje, biće ovaj petnaesti saziv praćen i zanimljiviji nego ijedan pre njega. Očekivanja su ogromna
Oliver Ivanović je pre ubistva otišao u Biju da prijavi ugroženost. Njegov bratanac Aleksandar za “Vreme” rekonstruiše taj odlazak. Tvrdi da su institucije radile na prikrivanju istine. TOK za “Vreme” potvrđuje da naredba o sprovođenju istrage nije doneta i da se predmet i dalje nalazi u predistražnoj fazi protiv NN lica, kao i da podatke o njemu štiti oznaka “strogo poverljivo”
Nove vlasti moraće da preduzmu radikalne kadrovske promene u vojnim službama bezbednosti i da iz njih sklone sve ljude koji su se u prethodnom periodu ogrešili o zakon i, pre svega, Vojno-bezbednosnu agenciju (VBA) pretvorili u stranačku službu koja je za cilj imala obračun sa političkim protivnicima Aleksandra Vučića, slažu se u oceni stručnjaci iz te oblasti. Međutim, oni odbacuju zahteve za potpunim ukidanjem vojnih službi bezbednosti, a prednost daju temeljnoj reformi kroz normativno-pravne izmene i uvođenje efektivne civilne kontrole
Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA
“BIA kontroliše kompletan sistem za prisluškivanje. Govorim o klasičnom sistemu nadzora telekomunikacija. BIA ima centralnu ulogu u tom sistemu i može da zna ko se prisluškuje. Čak ni vojna služba, koliko je meni poznato, nema samostalan pristup telekomunikacionim operaterima, nego za to koristi BIA”
Informativni program RTS-a pokušava da se snađe bez instrukcija “iz kabineta” koje su se sledile godinama. Istovremeno, iza kulisa se raspravlja šta raditi sa javnim servisima – pominju se etičke komisije, ali i gašenje pa pravljenje ispočetka
Zbog čega je neobična skupina ljudi predvođena Vučićem Aleksandrom, na konstitutivnoj sednici Skupštine Srbije, upala u amok zbog jogurta prosutog po glavi narodne poslanice, „ugledne umetnice“ i, dabome, žene?
Kako je Aleksandar Vučić uverio javnost da naprednjaci nisu dostojni potpredsedničkog mesta Narodne skupštine i kako mu je njen predsednik – Aleksandar Čupić – pred svima teoretski i praktično objasnio šta je parlamentarizam
Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.