Pobeda građanske vojske

Bome se slavilo u Zagrebu, ali i širom Hrvatske nakon što je sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Radovan Dobronić prije tjedan dana donio presudu u korist ojađenih dužnika u švicarcima. Tužbu protiv osam banaka prošle su godine podnijeli udruženja „Potrošač“ i „Franak“ i samo nakon godinu dana – nevjerojatno i za hrvatske prilike (tu Evropska unija još dugo ništa neće promijeniti) – sudac je presudio da su poslovne banke postupile suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača budući da su ugovarale valutnu klauzulu u francima, a da nisu potrošače adekvatno informirale o riziku. Banke su, također, prekršile zakonske odredbe ugovarajući promjenjive kamatne stope, a bez da su pritom ugovarale parametre za njihov izračun. Kamatna stopa se mijenjala u skladu s internim aktima banke, a da korisnik kredita nije bio točno obaviješten o metodi i parametrima izračuna.

„To je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a povrijeđen je i Zakon o obveznim odnosima, te se bankama nalaže da u roku od 60 dana potrošačima smanje glavnicu na kunski iznos s početka ugovornog odnosa na koju će se primjenjivati početna kamata koja će biti fiksna do kraja otplatnog perioda. Teret parničnih troškova snose banke“, rekao je sudac Dobronić, koji je odmah nakon usmene objave presude strankama uručio i – o čuda! – pismenu presudu na 180 stranica.

To je, inače, prva kolektivna tužba u hrvatskom pravosuđu. Podignuta je protiv Zagrebačke, Privredne, Erste, Rajfajzen banke, Hipo Alpe-Adria banke, OTP, Splitske i Sber banke (nekadašnje Folks banke), a „Potrošač“ procjenjuje da oko sto hiljada građana ima kredite (ne samo stambene) vezane za švicarski franak.

Koliko god iznenađenje i veselje mnogima presuda pričinila, ništa još nije gotovo, jer treba sačekati drugostepenu presudu; banke su već najavile žalbe, a da su „od izvora dva putića“ pokazuje primjer Poljske, u kojoj je prvostepeno presuđeno u korist korisnika švicaraca, te Mađarske u kojoj je presuđeno najprije u korist OTP banke, potom je viši sud presudio u korist tužilaca, da bi Vrhovni sud dao konačno pravo – banci (vidi okvir).

Ako su se i srpski „švicarski dužnici“ obradovali hrvatskoj presudi, dakle, rano je, iako je Narodna banka Srbije nedavno (osim što je zabranila kredite u švicarcima), da bi olakšala otplatu dužnicima, predložila da se obračun kredita „vraća“ na kurs koji je važio za švicarski franak i euro u trenutku odobrenja kredita, uz ispravku od maksimum osam posto u korist banke. To bi, kako je netko izračunao, trenutnu ratu od 500 švicaraca umanjilo za 60 do 95 franaka, u zavisnosti kada je kredit podignut. No, ta razlika se dužniku ne oprašta, već se samo odlaže njeno plaćanje za minimum tri godine, ali bez kamate.

REAKCIJE, PODRŠKA I OSPORAVANJE: Na bankama je red u Srbiji, na višem sudu u Hrvatskoj. U međuvremenu, prvi komentari „revolucionarne presude“, kako ju mnogi mediji nazivaju, vrlo su različiti: od onih koji ne žele ništa reći, poput ministra financija Slavka Linića (ne baš omiljenog, zbog stiskanja remena „svima, samo ne njima“) koji kaže da je sad sve „problem banaka“, do onih koji presudu apsolutno podržavaju i onih koji ju žestoko osporavaju. Uz to, već su počela i licitiranja koliko će – ako će – banke svojim iscijeđenim dužnicima novca morati vratiti, odakle i koliko će se sve to odraziti, na kraju krajeva, hrvatsku privredu u cjelini. I sam sudac Dobronić je naglasio da na temelju presude neće doći do automatske odštete pojedinačnim korisnicima kredita, već će se ona morati utuživati individualnim tužbama – zato je, kako bi se izbjegao veliki pritisak na banke i pravosuđe, banke pozvao da razmisle o nagodbi.

Dan nakon presude, do pred koji dan urednik hrvatskog izdanja „Forbsa“, a od početka ovoga tjedna glavni urednik „Jutarnjeg lista“ Viktor Vresnik u svom tekstu, nakon opsežne analize, konstatira da „kao jedini pozitivan dio jučerašnjeg sudačkog trgovanja možemo prepoznati sučev poziv na nagodbu“. I kaže: „Sud je jučer presudio da su bankari zli, regulatori korumpirani, zakoni traljavi, a građani glupi. Slučaj franak ulazi u anale kao senzacionalna pravnička tržnica.“

Vresnik kaže da je otvoren niz pitanja na koja presuda ne nudi odgovore: ako valutna klauzula neće više vrijediti za kredite u švicarcima, zašto bi vrijedila na kredite u eurima, a jednako je i sa fiksiranim i promjenjivim kamatama i mogućnosti podizanja tužbi za povrat preplaćenog novca. „A ako zatraže svi, može li to bankarski sustav podnijeti?“, pita Vresnik, dodajući da se presudom sud postavio kao aktivni sudionik i regulator u bankarskoj tržišnoj utakmici umjesto Hrvatske narodne banke, te će u slučaju pravomoćnosti presude to ujedno biti i presuda nezavisnoj HNB, „a onda neizbježno i početak dugog sudskog procesa protiv HNB-ova tima koji je ponašanje banaka smatrao ‘rizičnim, ali dopuštenim’. Tima koji je godinama smatran najstručnijim u državi i koji je omogućio da hrvatski bankarski sustav unatoč krizi ostane stabilan, polozi klijenata zaštićeni, a krediti unatoč relativno visokoj kamati dostupni i najširem sloju građana.“

Tu je, po Vresniku, još jedan opasan presedan – presuda unaprijed pretpostavlja žalbu i postavlja se kao najniža početna točka za neko buduće cjenkanje, jer „postavljajući se otvoreno na stranu udruga ‘Franak’ i ‘Potrošač’ kao tužitelja, sud se umjesto da bude zaštitnik zakona, postavio kao zaštitnik slabijih. Potez koji će nesporno donijeti popularnost sucu može se lako pokazati pogubnim za stabilnost bankarskog sustava“, jer ako HNB u očekivanju drugostepene presude podigne obavezne rezervacije bankama, već danas skupi i teško dostupni krediti postat će još skuplji i još teže dostupni. Tako bi „hrvatska ekonomija koja vapi za novcem ostat će na suhom, bez mogućnosti financiranja“.

A OSTALI UGOVORI?: Presuda zagrebačkog Trgovačkog suda u slučaju kredita vezanih uz švicarski franak pokazala je čin pravednosti, a budućnost će pokazati što to znači s aspekta prava i sukladnosti propisima koji su važili u trenutku kada su krediti ugovoreni, a oni su najbitniji, kaže profesorica zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Marijana Ivanov. Po njoj, kako prenosi Hina, situacija je komplicirana, jer su dužnici suočeni sa stihijom tržišta koju nisu razumjeli ni u trenutku zaduživanja, a vjerojatno niti danas, ali su osjetili razorne učinke dužničkog tereta. Valutna klauzula u švicarcima korištena je kao špekulativni instrument – praktično financijska izvedenica, a ne kao instrument zaštite potraživanja banaka od pada realne vrijednosti njihovih kreditnih potraživanja u uvjetima inflacije. Tu je i razlika u odnosu na euro, jer HNB „neformalno koristi sidro tečaja u paru kuna–euro kao posredni cilj za očuvanje stabilnosti cijena“. Ona se pita što bi se dogodilo sa svim ugovorima i dužničko-vjerovničkim odnosima kada ugovorne stranke ne bi izvršavale obveze na koje su ugovorom pristale, te kaže da je daleko ranije trebalo definirati maksimalni iznos tečaja kuna–franak po kojem se krediti otplaćuju, a koji bi valutni rizik podjednako podijelio na dužnike i vjerovnike.

„Umjesto toga, dopustilo se da stihija tržišta uništi živote dužnika, a sada se dopušta da još veća bujica i stihija uništi bankovni sustav. Danas pričamo o valjanosti primjene valutne klauzule u švicarskim francima, a sutra ćemo načeti temu eura, s kojim posljedice mogu biti daleko kobnije“, kaže profesorica Ivanov, prognozirajući da će banke biti još manje zainteresirane za poslovanje i kreditiranje, a potencijalni drugi investitori još više će se uplašiti pravne nesigurnosti. „Svi znamo kuda nas to vodi, a ekonomska situacija u zemlji je već dovoljno loša“, zaključuje.

Pravi se rat, međutim, u posljednje vrijeme vodi između udruženja „Franak“ i časopisa „Banka“, čiji urednik Željko Ivanović optužuje da dužnici u švicarcima ne razumiju bankarski sistem („Udruga Franak nema pojma o bankarstvu, oni bi šnicle po cijeni riže“), te u jednom od tekstova propituje i ideološki i moralni stav udruženja: „Ono traži da država zaštiti njegove članove koji su u suočenju s financijskim tržištima ispali nezreli, nedorasli za financijsko poslovanje“.

Ivanković iznosi nekoliko (mogućih) računica o tome koliko bi, ako presuda opstane u drugom stepenu, sve to banke moglo koštati (milijuni eura su u pitanju), te pravi zanimljivu analogiju: „Ministar Linić najavio je zaduživanje proračuna za dugove zdravstva kod domaćih banaka. Hoće li se zadužiti u kunama? Uz koju kamatu? Zašto se ne bi zadužio u švicarcima uz kamatnu stopu na švicarce? Zašto pretpostavljamo da će se zadužiti s valutnom klauzulom u euru, s višom kamatom nego na švicarce, ali s manjom nego na kune? S kojim će pravom ministar Linić zadužiti nas porezne obveznike u eurima s adekvatnom kamatnom stopom umjesto u kunama s kamatnom stopom na švicarce. Profućkat će našu imovinu! Odnosno, neka se zaduži kako god hoće, a poslije tuži banke da mu obaveze pretvore u kunske, u trenutku najpovoljnijeg tečaja. Za tečaj se može pobrinuti Narodna banka, ili proračunu može dati kredit iz primarne emisije. Monetarni suverenisti upravo taj scenarij vide kao konzekvencu odluke suca Dobronića“, piše Ivanović.

Jasno, „Franak“ odgovara, među ostalim: „Pretpostavke koje iznosi g. Ivanković da bi bankama bilo kakav povrat sredstava teško pao nikako ne umanjuje opravdanost činjenice da se novac naplaćen na neosnovan i nezakonit način mora vratiti onima kojim je na takav način naplaćen. Je li se to dogodilo ili nije, to će utvrditi sud, a ne Udruga Franak ili gospodin Ivanković. Ako se dogodi da temeljem presude suda banke trebaju vratiti novac i ako se utvrdi da je to ukupno 15 milijardi kuna, to treba sagledavati u potpuno drugačijem svjetlu, a to je da to znači da banke, dakle dionička društva u privatnom vlasništvu – nisu djelovale u skladu sa zakonom. Poštujući činjenicu da živimo u pravnoj državi znači da se banke, kao i sve ostale pravne i privatne osobe, trebaju držati svih pozitivnih propisa RH“, uz konstataciju da su posrijedi senzacionalističke tvrdnje i prejudiciranje mogućih gubitaka banaka u Hrvatskoj.

OPTIMIZAM ZA VOJSKU LJUDI: Isto to, cifre koje se spominju – od sedam do 15 milijardi kuna – zastrašivanje su javnosti kolapsom sustava, kaže advokatica udruženja „Franak“ Nikol Kvijatovski, koja je zajedno s kolegom Nikšom Valjalom, advokatom „Potrošača“, zastupala tužbu; nitko osim njih dvoje toga se nije htio prihvatiti. U jednom od intervjua ovih dana rekla je da joj je žao što se i zaduženi u eurima nisu pridružili ovoj inicijativi, ili joj barem dali podršku. „Ovom društvu nedostaje solidarnosti. U konačnici, svi će korisnici financijskih usluga od ovoga imati koristi. I zaduženi u eurima će moći tužiti zbog neopravdanog povećanja kamatne stope. Potrošače, zahvaljujući presudi, općenito neće više biti strah i sram pitati nešto kad uoče problem“, kaže ona i dodaje da, bila u drugom stupnju presuda potvrđena ili ne, ona će ostati povijesna i ostaviti traga na svima.

„Nema razloga za pesimizam, dapače. Čak i ako Visoki trgovački sud promijeni ovu odluku, puno toga je već napravljeno – probudila se svijest kod potrošača. Ljudi su postali svjesni da trebaju biti oprezni kad ulaze u financijske aranžmane, no i banke će, uvjerena sam, promijeniti svoje ponašanje“, optimistično zaključuje.

Ta njena konstatacija je primjenjiva na sve nas „na ovim prostorima“, snishodljive prema šalterima svih vrsta i vođene onom drevnom da „pokornu sablju glava ne siječe“. Samim time, ovo je jedan korak u procesu osvajanja slobode – sa ili bez valutne klauzule… Netko je nakon izricanja presude rekao da je to pobjeda malih, običnih građana nad sistemom koji svojim metodama upravlja životima građana. Goran Aleksić, koordinator pravnog tima udruženja „Franak“ s time se ne slaže: „Mi nismo mali čovjek. S nama su desetine tisuća onih koji su imali identičan problem. A to onda nije čovjek, već vojska ljudi“, kaže.

I o tome valja misliti kad se govori o ovoj presudi i tom problemu, ma kako se na kraju sve završilo.