Umro je predratni aktivista Komunističke partije Jugoslavije, partizan i ilegalac u toku Drugog svetskog rata, a posleratni direktor Radio Beograda, glavni i odgovorni urednik lista "Politika", ministar inostranih poslova SFRJ i angažovani antiratni intelektualac
Mirko Tepavac, ratnim drugovima poznat pod nadimkom Beli, umro je 28. avgusta u Beogradu u 93. godini. Rođen je 13. avgusta 1922. godine u Zemunu. Kao šesnaestogodišnjak je 1939. prvi put uhapšen i batinan od strane policije, zbog veza sa komunističkom omladinom. Gimnaziju je učio u Zemunu, ali nakon odluke Ministarstva prosvete o „isterivanju iz svih škola na teritoriji Uprave grada Beograda“ zbog komunizma nastavio je školovanje u Sremskoj Mitrovici i Beloj Crkvi.
foto: stanislav milojković
Jula 1941. godine, iz Zemuna koji je tada bio u sastavu „Nezavisne države Hrvatske“, prelazi u okupiranu Srbiju i pridružuje se Kosmajskom partizanskom odredu. Ubrzo, po zadatku SKOJ-a, vraća se u Zemun da radi na organizovanju pokreta otpora kao ilegalac. Nedugo po dolasku u Zemun uhapšen je, u noći 12. avgusta 1942. Isleđivao ga je Nikola Francetić, ekspert zagrebačke antikomunističke policije, brat Jure Francetića, komandanta zloglasne ustaške „Crne legije“. Od njega je traženo da otkrije identitet vođe gradskog komiteta SKOJ-a, što nije učinio. Takvim držanjem spasao je živote mnogim komunistima, a pre svega Marku Nikeziću Cvikerašu, koji je u dužem vremenskom periodu bio glavna ličnost na poternici zemunskih ustaša. Na istragama se držao čvrsto, prilikom saslušanja pljunuo je u lice islednicima koji su ga fizički zlostavljali prilikom saslušanja i pokušavao da uzvrati udarce. Bio je dva puta vođen na strijeljanje, ne bi li od njega iznudili priznanje, ali da je on uporno ćutao. Nakon četiri meseca torture u ustaškim zatvorima pušten je krajem decembra 1942, na intervenciju brata domobranskog oficira, koji potom i sam prelazi u partizane.
Član je Komunističke partije Jugoslavije od 1942. godine.
Početkom 1943. godine Tepavac je otišao u Bosnu, u vojvođanske partizanske jedinice, gde je zbog „nejasnoća“ oko njegovog puštanja iz ustaškog zatvora, privremeno bio raspoređen kao puškomitraljezac u sastavu vojvođanske brigade, ali je ubrzo unapređen i postavljen na dužnost zamenika političkog komesara odreda, brigade, a na kraju i 36. vojvođanske divizije.
Posle rata bio je na funkcijama člana Glavnog odbora Saveza socijalističkog radnog naroda Srbije, člana Centralnog komiteta Komunističke partije Srbije, sekretara Okružnog komiteta KPJ u Zrenjaninu i Pančevu, člana Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu, sekretara Saveta za prosvetu i kulturu NR Srbije.
Sredinom 1952. godine predao je izveštaj o „nacionalnoj politici“ i represivnoj politici Udbe u Vojvodini, u kojem je nadležne obaveštavao i o neselektivnom streljanju nekoliko stotina pripadnika nacionalnih manjina, najviše Mađara u nekoliko sela u Bačkoj, nakon oslobođenja. Drugovi su, ubrzo potom, o njemu sproveli opsežnu policijsku i partijsku istragu, koja je imala zadatak da otkrije njegovu „izdaju“ u ustaškom zatoru. Tepavca su višednevno ispitivali članovi komisije Centralnog komiteta KPJ: Miloš Minić, Slobodan Penezić Krcun, Spasenija Cana Babović i Isa Jovanović. Decembra 1952. godine oslobađajućim nalazom Komisije odbačene su sve sumnje kao neosnovane.
U svojim memoarima Tepavac je zapisao da je pitanje kako to da je preživeo ustaške zatvore razumeo kao pitanje zašto je živ: „Kad čovek čudom ostane živ, nekada zažali što nije na vreme umro. A tada nisam – kao deset godina ranije pred neprijateljskim islednicima – mogao da kažem: ‘Neću da odgovaram na vaša pitanja’, jer preda mnom ovog puta nisu bili moji krvnici, nego moji ratni drugovi.“
Mirko Tepavac je nakon Drugog svetskog rata zauzimao visoke pozicije u nomenklaturi socijalističke Jugoslavije.
Bio je direktor Radio Beograda u periodu od 1955. do 1959. godine. Ambasador FNRJ u Mađarskoj i pomoćnik državnog sekretara za inostrane poslove, od 1959. do 1969. godine. Direktor i glavni urednik lista „Politika“ i član CK SK Srbije, od 1965. do 1967. godine. Predsednik Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Vojvodine, od 1965. do 1967. godine. Vrhunac karijere bilo je vođenje spoljne politike Titove Jugoslavije, a ministar inostranih poslova bio je od 25. aprila 1969. do 1. novembra 1972. godine.
Tepavac je nakon „čistke liberala“, odnosno smene srpskog republičkog rukovodstva, u znak solidarnosti sa smenjenim, dobrovoljno demisionirao i otišao u penziju. Bio je jedan od onih koji su Titu rekli „Ne“. Nakon odlaska sa funkcije ministra isključen je iz Partije. „Nakon što smo podneli ostavke, (Marko) Nikezić i ja odlazimo u prvoboračku prevremenu penziju, na koju smo imali pravo, a Latinka (Perović) je odmah vredno počela svoju doktorsku disertaciju. Našli smo se tako u strogoj izolaciji, koja je uskoro postala naročito neprijatna, kad je štampa pisala o frakcionaškoj antititovskoj grupi, što je slutilo i na administrativne mere protiv nas. Družili smo se po našim stanovima sa Kočom Popovićem, koji je takođe podneo ostavku iz solidarnosti sa smenjenim liberalima, i još nekolicinom najbližih istomišljenika.“
Devedesetih u vreme raspada Jugoslavije i početka oružanih sukoba 1991. godine učestvovao je u više antiratnih skupova u zemlji i inostranstvu. Tada je bio aktivan i kao publicista, pisao je za časopise „Republika“, „Naša Borba“ i „Danas“. Bio je predsednik Evropskog pokreta u Srbiji od 1994. do 1996. godine.
Objavio je knjige: „Demokratija ili despotija“ (1994); „Mirko Tepavac – sećanja i komentari“ (1998) (razgovori s Aleksandrom Nenadovićem); „Države, državnici i stradalnici“ (2009); a memoarsku knjigu „Moj drugi svetski rat i mir“ objavio je 2012. godine, u 91. godini.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Kada se ispostavilo da je D. D. umro nasilnom smrću, malo ko je bio zaista iznenađen. Nije se tu radilo samo o želji za osvetom, čak ni o tome da smo oguglali na različite oblike zla, već da smo očekivali da država deluje protivdržavno, da oni koji bi trebalo da štite sistem jesu isti oni koji ga podrivaju i ruše
Jovanović i Vučić za razliku od Grbovića i Đilasa ne priznaju presude Haškog tribunala. Međutim, PSG i SNS će se ogledati na beogradskim izborima gde neće biti SSP-a i NDSS-a. Odnos prema Rezoluciji o Srebrenici daleko je od najvećeg problema opozicije u Srbije, ali je prilično ilustrativan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!