
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
foto: ž. bodrožić
Kikinda je do sada bila poznata po ludaji (tikvi) i Lali na njoj, po brašnu i noblicama, opelu i "Tozi", po mamutu i sovama, a od ovog marta je postala sinonim za korona virus
Dosadašnji bilans bolesti (utorak ujutru) u zvanično proglašenom žarištu epidemije je sledeći: obolelo je četvoro Kikinđana, jedan 59-godišnjak je preminuo, dvojica 60-godišnjaka su u teškom stanju i leče se u Pokrajinskoj bolnici u Novom Sadu, a tamo je hospitalizovana i mlada Kikinđanka sa lakšim simptomima bolesti. Na stotine Kikinđana je u kontrolisanoj kućnoj izolaciji, jer su imali kontakte sa obolelima ili su prethodnih dana stigli iz inostranstva.
Virus je doneo Kikinđanin koji je išao u Milano na lečenje teže bolesti. Vratio se avionom preko Temišvara i nije zavređivao pažnju ni rumunskih, a potom ni naših graničnih službenika. Prvi oboleli u gradu je njegov 61- godišnji otac, bubrežni bolesnik zaposlen u velikoj industriji na obodu grada. Nakon prvih simptoma početkom marta on se prošetao kroz nekoliko ordinacija u nekoliko dana, žaleći se na kamen u bubregu, odlazio je na posao i družio se u komšiluku. Tih dana virus je još uvek bio „najsmešniji u istoriji čovečanstva“.
Crveno svetlo se u kikindskoj bolnici očigledno upalilo nakon što je 6. marta ozvaničeno da je u Subotici registrovan prvi oboleli. Dva dana kasnije testiran je gorepomenuti Kikinđanin i utvrđeno je da je zaražen, pa je sutradan zbog sve težeg stanja prebačen u novosadski Klinički centar, gde je priključen na respirator. Taj prvi registrovani slučaj je 9. marta oterao u izolaciju petnaestak lekara i medicinskih sestara, skoro trideset kolega sa posla i mnoge druge koji su imali kontakte s njim i njegovom porodicom, a Opštu bolnicu je uveo u vanrednu situaciju.
Nekoliko dana kasnije na aparatima u Novom Sadu se našao i komšija (65) prvoobolelog, što je odvelo u obaveznu izolaciju još nekoliko desetina Kikinđana. I taj drugi oboleli je do danas u teškom stanju.
KONTAKTI KONTAKATA KONTAKATA
Priča o virusu raširila se po gradu, glasine su počele da stvaraju ozbiljnu psihozu, ali zvaničnih reakcija lokalne vlasti nije bilo. Uprkos svemu radile su sve fabrike i prodavnice, deca su išla u škole i vrtiće, sportisti bili na terenima i u teretanama, a lokalna naprednjačka vlast se bavila skupljanjem potpisa za predstojeće izbore.
Prvog dana vanrednog stanja, 16. marta, još jednog Kikinđanina je korona virus bacio u postelju i on je hitno prebačen u Novi Sad. Nažalost, 20. marta je preminuo i prva je zvanična žrtva u našoj zemlji. Reč je o 59-godišnjem penzioneru, poznaniku prvoobolelog, sa kojim se sreo početkom marta u Domu zdravlju i srdačno izgrlio.
Više nije bilo dileme da je Kikinda žarište epidemije od početka marta, a to je zvanično postala drugog dana vanrednog stanja, 17. marta, nakon još jednog obraćanja Aleksandra Vučića. Tada je grad već bio podvrgnut strožim merama – stavljen je katanac na ugostiteljske objekte, pijace i trgovinske radnje, osim prehrambenih prodavnica i apoteka, i počela je svakodnevna dezinfekcija javnih površina i ustanova. Da je situacija veoma ozbiljna posvedočila je i dugačka kolona policijskih vozila koja je pod rotacijom projurila kroz grad i ušla u kikindsku bolnicu, a naknadno je razjašnjeno da su tim konvojem stigli u pomoć lekari iz Novog Sada i dopremljena neophodna medicinska oprema.
Pošto je bolničkog lečenja u Novom Sadu dopala mlada Kikinđanka, pokrajinski sekretar za zdravstvo je izjavio da je situacija na severu Banata veoma ozbiljna i da se sada traže „kontakti kontakata kontakata“. To je značilo izolaciju za još desetine Kikinđana.
Proverena je informacija da je oboleo i jedan visoki funkcioner SNS-a, koji već desetak godina živi i radi u prestonici, a u Kikindi je bio zbog svedočenja na sudu. Hospitalizovan je u Beogradu i utvrđeno je da je virus zapatio u Švajcarskoj krajem februara, a svima koji su sa njim bili u sudnici tog 13. marta preporučena je izolacija.
POSTROJAVANJE I UPRAVLJANJE
Pored drastičnih mera preduzetih u gradu, postoje neke nelogičnosti koje dodaju strah ionako preplašenim Kikinđanima, a pre svega činjenica da je većina fabrika nastavila da radi. Mnogi po društvenim mrežama pitaju čemu policijski čas i celodnevno patroliranje policijskih kola sa razglasom sa kog se naređuje odstojanje između građana od najmanje dva metra, ako će nekoliko hiljada ljudi svakog dana imati kontakte u autobusima, fabričkim svlačionicama i pogonima, i povrh svega raditi bez propisane zaštite?
Dok ovaj tekst odlazi u štampu, nekoliko firmi je nakon pritiska dela zaposlenih i kakve-takve javnosti obustavilo rad, a problem za veliku industriju, poput „Toze Markovića“, Livnice i MSK-a je što njihovo zaustavljanje i novo pokretanje zahteva mnogo vremena i mnogo košta.
Nelogično je i neodgovorno da u apotekama u žarištu epidemije dugo nije bilo maski, rukavica, alkohola i drugih dezinfekcionih sredstava. Poslednjih dana situacija je nešto bolja, pa se tu i tamo mogu naći oprema i sredstva za zaštitu, a bolnici su u pomoć pritekle šivačke radionice, preduzetnice i udruženja žena, koje šiju maske danonoćno. Doprinos daju i lokalni paori koji sa svojim traktorima i prskalicama pomažu u dezinfekciji grada i sela, policija je u 24-časovnom dežurstvu, volonteri Gradskog štaba i Crvenog krsta pomažu starijima, a fakat je i da pored sumornih brojki i predviđanja, pozitivnog duha i prisebnosti ne manjka. Dobra vest je i da su svi medicinski radnici i kolega sa posla prvoobolelog zdravi izašli iz dvonedeljne izolacije.
Ali, brige se teško otarasiti u ovakvim prilikama. Kao što neko napisa nedavno, Vučićeva partija, od državnog do lokalnog nivoa, i te kako ume da vlada i postrojava, ali ne i da upravlja, pa je pitanje kako će se nestručni i neprikladni kadrovi namešteni proteklih godina na važne upravljačke funkcije snaći u vanrednim okolnostima.
PAKETI ZA GLAS I SOCIJALNA POMOĆ
To potvrđuje i događaj od petka, kada je na stotine Kikinđana došlo u Glavnu poštu da podigne svoju „socijalu“ i na kraju nakon dva sata gužve policijski rasterano. Očigledno se niko u Gradskom štabu za vanredne situacije nije setio da će se na jednom mestu u doba rigorozne zabrane okupljanja sliti masa ljudi. Da razmišljaju u partijskim kalupima govori i činjenica da naprednjaci lako dođu do ljudi koji primaju neku vrstu državne pomoći i dostave im BUŠ pakete (brašno, ulje, šećer) za siguran glas na izborima, a ne učine ništa da preko državnog aparata organizuju dostavu socijalne pomoći.
Sve u svemu, Kikinda je izbačena iz sebi svojstvenog stanja mira i letargije kada su kao na traci objavljivani slučajevi oboljenja i izolacije, i zebnja je, nema se šta kriti, ušla u ljude, ali na sreću nema panike ni incidenata, a optimizam uliva podatak da, evo, šesti dan ističe kako nema novih pacijenata. Neka se tako i nastavi.

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve