

Crowdfunding
Podrži „Vreme“, podrži pravo novinarstvo
„Vreme“ zavisi samo od vas, jer je čvrsto rešilo da ne pravi trule kompromise. Zato smo pokrenuli crowdfunding kampanju. Uključite se u važan posao očuvanja nezavisnog novinarstva




Kikinda je do sada bila poznata po ludaji (tikvi) i Lali na njoj, po brašnu i noblicama, opelu i "Tozi", po mamutu i sovama, a od ovog marta je postala sinonim za korona virus
Dosadašnji bilans bolesti (utorak ujutru) u zvanično proglašenom žarištu epidemije je sledeći: obolelo je četvoro Kikinđana, jedan 59-godišnjak je preminuo, dvojica 60-godišnjaka su u teškom stanju i leče se u Pokrajinskoj bolnici u Novom Sadu, a tamo je hospitalizovana i mlada Kikinđanka sa lakšim simptomima bolesti. Na stotine Kikinđana je u kontrolisanoj kućnoj izolaciji, jer su imali kontakte sa obolelima ili su prethodnih dana stigli iz inostranstva.
Virus je doneo Kikinđanin koji je išao u Milano na lečenje teže bolesti. Vratio se avionom preko Temišvara i nije zavređivao pažnju ni rumunskih, a potom ni naših graničnih službenika. Prvi oboleli u gradu je njegov 61- godišnji otac, bubrežni bolesnik zaposlen u velikoj industriji na obodu grada. Nakon prvih simptoma početkom marta on se prošetao kroz nekoliko ordinacija u nekoliko dana, žaleći se na kamen u bubregu, odlazio je na posao i družio se u komšiluku. Tih dana virus je još uvek bio „najsmešniji u istoriji čovečanstva“.
Crveno svetlo se u kikindskoj bolnici očigledno upalilo nakon što je 6. marta ozvaničeno da je u Subotici registrovan prvi oboleli. Dva dana kasnije testiran je gorepomenuti Kikinđanin i utvrđeno je da je zaražen, pa je sutradan zbog sve težeg stanja prebačen u novosadski Klinički centar, gde je priključen na respirator. Taj prvi registrovani slučaj je 9. marta oterao u izolaciju petnaestak lekara i medicinskih sestara, skoro trideset kolega sa posla i mnoge druge koji su imali kontakte s njim i njegovom porodicom, a Opštu bolnicu je uveo u vanrednu situaciju.
Nekoliko dana kasnije na aparatima u Novom Sadu se našao i komšija (65) prvoobolelog, što je odvelo u obaveznu izolaciju još nekoliko desetina Kikinđana. I taj drugi oboleli je do danas u teškom stanju.
KONTAKTI KONTAKATA KONTAKATA
Priča o virusu raširila se po gradu, glasine su počele da stvaraju ozbiljnu psihozu, ali zvaničnih reakcija lokalne vlasti nije bilo. Uprkos svemu radile su sve fabrike i prodavnice, deca su išla u škole i vrtiće, sportisti bili na terenima i u teretanama, a lokalna naprednjačka vlast se bavila skupljanjem potpisa za predstojeće izbore.
Prvog dana vanrednog stanja, 16. marta, još jednog Kikinđanina je korona virus bacio u postelju i on je hitno prebačen u Novi Sad. Nažalost, 20. marta je preminuo i prva je zvanična žrtva u našoj zemlji. Reč je o 59-godišnjem penzioneru, poznaniku prvoobolelog, sa kojim se sreo početkom marta u Domu zdravlju i srdačno izgrlio.
Više nije bilo dileme da je Kikinda žarište epidemije od početka marta, a to je zvanično postala drugog dana vanrednog stanja, 17. marta, nakon još jednog obraćanja Aleksandra Vučića. Tada je grad već bio podvrgnut strožim merama – stavljen je katanac na ugostiteljske objekte, pijace i trgovinske radnje, osim prehrambenih prodavnica i apoteka, i počela je svakodnevna dezinfekcija javnih površina i ustanova. Da je situacija veoma ozbiljna posvedočila je i dugačka kolona policijskih vozila koja je pod rotacijom projurila kroz grad i ušla u kikindsku bolnicu, a naknadno je razjašnjeno da su tim konvojem stigli u pomoć lekari iz Novog Sada i dopremljena neophodna medicinska oprema.
Pošto je bolničkog lečenja u Novom Sadu dopala mlada Kikinđanka, pokrajinski sekretar za zdravstvo je izjavio da je situacija na severu Banata veoma ozbiljna i da se sada traže „kontakti kontakata kontakata“. To je značilo izolaciju za još desetine Kikinđana.
Proverena je informacija da je oboleo i jedan visoki funkcioner SNS-a, koji već desetak godina živi i radi u prestonici, a u Kikindi je bio zbog svedočenja na sudu. Hospitalizovan je u Beogradu i utvrđeno je da je virus zapatio u Švajcarskoj krajem februara, a svima koji su sa njim bili u sudnici tog 13. marta preporučena je izolacija.
POSTROJAVANJE I UPRAVLJANJE
Pored drastičnih mera preduzetih u gradu, postoje neke nelogičnosti koje dodaju strah ionako preplašenim Kikinđanima, a pre svega činjenica da je većina fabrika nastavila da radi. Mnogi po društvenim mrežama pitaju čemu policijski čas i celodnevno patroliranje policijskih kola sa razglasom sa kog se naređuje odstojanje između građana od najmanje dva metra, ako će nekoliko hiljada ljudi svakog dana imati kontakte u autobusima, fabričkim svlačionicama i pogonima, i povrh svega raditi bez propisane zaštite?
Dok ovaj tekst odlazi u štampu, nekoliko firmi je nakon pritiska dela zaposlenih i kakve-takve javnosti obustavilo rad, a problem za veliku industriju, poput „Toze Markovića“, Livnice i MSK-a je što njihovo zaustavljanje i novo pokretanje zahteva mnogo vremena i mnogo košta.
Nelogično je i neodgovorno da u apotekama u žarištu epidemije dugo nije bilo maski, rukavica, alkohola i drugih dezinfekcionih sredstava. Poslednjih dana situacija je nešto bolja, pa se tu i tamo mogu naći oprema i sredstva za zaštitu, a bolnici su u pomoć pritekle šivačke radionice, preduzetnice i udruženja žena, koje šiju maske danonoćno. Doprinos daju i lokalni paori koji sa svojim traktorima i prskalicama pomažu u dezinfekciji grada i sela, policija je u 24-časovnom dežurstvu, volonteri Gradskog štaba i Crvenog krsta pomažu starijima, a fakat je i da pored sumornih brojki i predviđanja, pozitivnog duha i prisebnosti ne manjka. Dobra vest je i da su svi medicinski radnici i kolega sa posla prvoobolelog zdravi izašli iz dvonedeljne izolacije.
Ali, brige se teško otarasiti u ovakvim prilikama. Kao što neko napisa nedavno, Vučićeva partija, od državnog do lokalnog nivoa, i te kako ume da vlada i postrojava, ali ne i da upravlja, pa je pitanje kako će se nestručni i neprikladni kadrovi namešteni proteklih godina na važne upravljačke funkcije snaći u vanrednim okolnostima.
PAKETI ZA GLAS I SOCIJALNA POMOĆ
To potvrđuje i događaj od petka, kada je na stotine Kikinđana došlo u Glavnu poštu da podigne svoju „socijalu“ i na kraju nakon dva sata gužve policijski rasterano. Očigledno se niko u Gradskom štabu za vanredne situacije nije setio da će se na jednom mestu u doba rigorozne zabrane okupljanja sliti masa ljudi. Da razmišljaju u partijskim kalupima govori i činjenica da naprednjaci lako dođu do ljudi koji primaju neku vrstu državne pomoći i dostave im BUŠ pakete (brašno, ulje, šećer) za siguran glas na izborima, a ne učine ništa da preko državnog aparata organizuju dostavu socijalne pomoći.
Sve u svemu, Kikinda je izbačena iz sebi svojstvenog stanja mira i letargije kada su kao na traci objavljivani slučajevi oboljenja i izolacije, i zebnja je, nema se šta kriti, ušla u ljude, ali na sreću nema panike ni incidenata, a optimizam uliva podatak da, evo, šesti dan ističe kako nema novih pacijenata. Neka se tako i nastavi.


„Vreme“ zavisi samo od vas, jer je čvrsto rešilo da ne pravi trule kompromise. Zato smo pokrenuli crowdfunding kampanju. Uključite se u važan posao očuvanja nezavisnog novinarstva


Antirežimski blok veoma dobro stoji u Sevojnu, Boru, Kuli, Bajinoj Bašti i Aranđelovcu. Nešto je slabiji u Smederevskoj Palanci, Kladovu, Majdanpeku, Knjaževcu i Lučanima. Manje zbog toga što se nije baš najbolje organizovao, više usled visoke startne pozicije režima u pojedinim delovima zemlje – analitičari kažu da je SNS najmanje oslabio na jugu i istoku Srbije


Kada vlast ignoriše posledice svojih odluka, ne samo da zanemaruje sadašnje žrtve, nego i stvara kulturu u kojoj svaka buduća katastrofa postaje legitimna


Slučaj u kome se patrijarh Porfirije (na slici) suočava sa mogućnošću da protiv njega bude pokrenut postupak zbog mobinga – koji je u krajnjoj suprotnosti sa hrišćanskim vrednostima – ostavio je gorak utisak u delu javnosti u Srbiji, najpre među onima koji, ruku na srce, naivno veruju da se takve stvari u Crkvi ne događaju. Međutim, poznavaoci crkvenih prilika odavno znaju da su slučajevi mobinga nad sveštenicima koji izađu u javnost nažalost samo vrh ogromnog ledenog brega o kojem se malo govori


U kojoj meri su istinite informacije da se Vojska Srbije ozbiljno “bilduje” oružjem? Čemu služi jačanje oružanih kapaciteta i, samim tim, kakve se poruke šalju za unutrašnju upotrebu, a kakve su poruke namenjene okruženju? Da li vojna saradnja Zagreba, Tirane i Prištine zaista plaši režim i Vučića ili je sve to predstava koja hrani sujetu jednog čoveka? Zašto se u ovom tenutku preko prorežimskih medija tendenciozno plasira vojna “moć”, kakva je korelacija ovog propagandnog paketa sa izborima, a kakva je u širem kontekstu geopolitičkih prilika? Na ova pitanja odgovaraju Vojkan Kostić, Petar Bošković i Boško Jakšić
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve