Novi proces veka

Optužnica još nije stupila na snagu jer podignuta 11. oktobra, idućega dana uručena je optuženima i njihovim braniteljima koji imaju rok od osam dana za dostavljanje prigovora o kojima tek treba odlučiti nadležno vijeće (Posebnog odeljenja) Okružnog suda. Sve dotad, optužnica sa svim svojim detaljima nije raspoloživa javnosti koja se ipak već danima laički naslađuje njenim detaljima.

OPTUŽNICA: Najosnovnije: optužnica, napisana na 181 stranici, tereti optužene da su – kao kriminalna grupa, tj. OKG – po znatno nižim cijenama kupovali poduzeća u stečaju ili uzimali provizije od njihove prodaje, a posebno se naglašava uloga direktora C marketa Slobodana Radulovića, označenog kao jednog od vođa „mafije“ (trenutno je u bijegu), koji je navodno „svakako spreman da svojim finansijskim sredstvima pomogne ostalim članovima da se osujeti vođenje krivičnog postupka, pa i da im tim sredstvima omogući bekstvo“, s time da su „ta sredstva“ prema optužnici prebačena u inozemstvo, ali i da najveći dio toga novca nije otkriven.

Vođe OKG-a su, kako se navodi: suspendirani predsjednik Trgovinskog suda u Beogradu Goran Kljajević, Nemanja Jolović, advokat i stečajni upravnik nekoliko poduzeća, Sekula Pijevčević, vlasnik više privatnih firmi, spomenuti direktor C marketa Radulović, pokojni Miko Brašnjević, također nekad vlasnik više privatnih poduzeća, dok su pripadnici OKG-a sudija Trgovinskog suda Delinka Đurđević, advokati Jasmina Kojić-Pavlović i Milinko Brašnjević (brat Mike Brašnjevića) i direktorica Poštanske štedionice Jelica Živković, te još niz optuženika koji pripadaju „branšama“ prvooptuženih. OKG je, kako se tvrdi u optužnici Specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal u Beogradu, formirana „početkom 2003. godine“, a djelovala je – „planirala i vršila delatnost u međunarodnim razmerama“ – sve do 12. aprila ove godine, dana hapšenja Gorana Kljajevića.

U optužnici se nižu brojne firme koje je „ojadila stečajna mafija“, kako se to u političkom žargonu govorilo posljednjih mjeseci. Ta je grupa, prema istom žargonu, „koristila privredne i poslovne strukture i uticaj na sudsku vlast“ da bi krivičnim djelima kršila zakone donoseći odluke – kao stečajni upravnici, sudije Trgovinskog suda, odgovorni u bankarskim institucijama ili firmama – kojima je za bagatelnu cijenu kupljena imovina nekih društvenih poduzeća čiji je postupak stečaja vođen pred beogradskim Trgovinskim sudom. Njih su, u tako pripremljenom postupku, prema optužnici, kupovala određena privatna poduzeća u kojima su stvarni ili fiktivni vlasnici bili organizatori ili članovi OKG-a.

Cijela je stvar, proizlazi iz jedne epizode optužnice, „provaljena“ u trenutku kad Milan Beko, najeksponiraniji „suštinski oštećenik“ u tom dokumentu, inače predstavnik novog većinskog vlasnika C marketa (a ta firma ima dugački i vlastiti historijat vlasničkih odnosa), poziva danas pokojnog Miku Brašnjevića, koji se u međuvremenu ubio u pritvoru, na razgovor o vraćanju duga od 2,2 milijarde dinara Ekoprodukta 2002, a na sastanku se nepozvani pojavljuju Goran Kljajević i advokatica Jasmina Kojić-Pavlović: ona kao advokatica „svih preduzeća u kojima je Delinka Đurđević, sudija Trgovinskog suda bila predsednik stečajnog veća“, dok je Kljajević „založio autoritet predsednika Trgovinskog suda kako bi uticao da se napravi dogovor“. Dogovor je, prema istome, predstavljala činjenica da su se Brašnjević i Nemanja Jolović, advokat i stečajni upravnik nekoliko poduzeća, u tom slučaju izbrisali kao zastupnici Ekoprodukta 2002 „da bi kasnije mogli da osporavaju punovažnost duga“. Tih 2,2 milijarde dinara, naime, tek je dio onoga što se optužnicom stavlja na teret optuženima: C market je ojađen za 20, a Poštanska štedionica za 13 milijuna eura…

PRIGOVORI: Portparol Specijalnog tužilaštva Tomo Zorić proteklih je dana naglašavao, u izjavama brojnim medijima, da je optužnica napisana ambiciozno i perfektno, upozoravajući ipak na činjenicu da ona još nije pravosnažna, ali i to da je „najduža u historiji srpskog tužilaštva“. Za razliku od njega, advokati optuženih već najavljuju brojne prigovore, pa tako Vladimir Horovic, advokat vlasnika C marketa Slobodana Radulovića (nedostupnog, uz još dvoje optuženih, organima gonjenja), najavljuje brojne prigovore, tvrdeći u izjavi za „Vreme“ da je optužnici prethodila loša (točnije: „traljava“) istraga. Navodi tri osnovna razloga za taj svoj zaključak, podsjećajući i na to da je optužnica podignuta posljednjeg dana kad prvim uhapšenima (Kljajeviću u prvom redu) ističe šestomjesečni pritvor, nakon kojega po Zakonu slijedi ili optužnica ili puštanje na slobodu.

Optužnica je, kaže on, optuženima i njihovim braniteljima uručena 12. oktobra, a temelji se dobrim dijelom na nalazu vještaka (firme Fineks), koji je u optužnicu uveden bez mogućnosti da vještake u istrazi ispitaju optuženi i njihovi branitelji. I ne samo to, kaže advokat Horovic: postoji dokument kojega su vještaci, na zahtjev branitelja, potpisali u trenutku preuzimanja vještačenja – da vještačenje provode bez uvida u sudski spis i pet hiljada stranica koje su u spisu priložene.

„Zbog ‘cajtnota’ u kojem se istraga našla, isticanja šestomesečnog pritvora osumnjičenima, sud je 22 dana pre podizanja optužnice odlučio da još jedan istražni sudija dodatno vodi istragu“, kaže Horovic, precizirajući da to nije protiv zakona, ali je protiv zakona činjenica da su dvojica istražnih sudaca saslušavali svjedoke paralelno, u isto vrijeme, što je automatski prekršilo zakonska prava optuženih u istražnom postupku, da prisustvuju svim istražnim radnjama. I još nešto: nakon što je specijalni tužilac poslao zahtjev za otvaranje istrage i kasnije zahtjeve za njeno proširenje „protiv više lica kao saizvršilaca“, istražni sudija je protiv svakog od osumnjičenih donosio posebno rješenje o istrazi, kao da je riječ o pojedinačnom krivičnom djelu. Rezultat: takvim je postupkom onemogućeno pravo na obranu suoptuženima, jer nisu mogli prisustvovati ispitivanju ostalih optuženika, a – kako tvrdi Horovic – sav taj nastali istražni kaos rezultirao je time da za pojedine od 35 optuženih u spisu predmeta nema niti rješenja o pokretanju istrage – oni se pojavljuju tek u optužnici – iako je u slučajevima organiziranog kriminala istraga obavezna!

STRAZBUR: Sve te prigovore potvrđuje i advokat Vladimir Beljanski, jedan od advokata prvooptuženog Gorana Kljajevića, koji je zastupajući svog klijenta krajem jula predstavku uputio i Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, tražeći „hitnu proceduru“, odnosno da „slučaj Kljajević“ ima prioritet, s obzirom na to da je riječ o pritvorskom predmetu i na činjenicu da slučajevi u Strazburu traju u prosjeku četiri godine. U predstavci se Beljanski poziva na niz prekršenih prava optuženog Kljajevića: torturu, odnosno nehumane i ponižavajuće uvjete u pritvoru, ali i prekršeno pravo na privatnost pri njegovu hapšenju (kad je policijska fotografija njega svezanoga lisicama osvanula u jednom beogradskom tabloidu i jednom tjedniku), te pravo na pravično suđenje (izjave ministra Dinkića i drugih o „stečajnoj mafiji“ bez presumpcije nevinosti), ali i prava na slobodu izražavanja. „Istraga je proglašena tajnom i mi advokati nismo mogli da iznosimo bilo kakve činjenice, za razliku od političara i ostalih – za razliku od njih, mi smo se iznošenjem naših argumenata mogli izložiti krivičnom progonu“, kaže Beljanski. Međunarodni sud u Strazburu naložio je Republici Srbiji da mu dostavi sve podatke, te se u ovom trenutku čeka odluka tog suda da li će „slučaj Kljajević“ imati prioritet, ali Beljanski pita: „Šta će se dogoditi ako sud u Strazburu za godinu dana kaže da nije zadovoljeno njegovo pravo na pravično suđenje, da li će postupak krenuti ispočetka zbog toga?“ On dodaje još jedan argument svom podnesku: kad je polovinom jula „ušao u predmet“ i prvi puta otišao u posjet svom branjeniku, osumnjičenom Goranu Kljajeviću, istražni sudac mu je odobrio 20 minuta razgovora, ali – uz prisustvo sudskog stražara, usprkos zakonskoj privilegiji povjerljivog razgovora s klijentom. „Tek kad smo započeli postupak u Strazburu, istražni sudija je dao stalnu dozvolu za posjete svim advokatima“, kaže Beljanski, dodajući i da je to uobičajeni problem svih istražnih postupaka u nas.

Oba advokata napominju da u prigovorima koje iznose za „Vreme“ još ne ulaze u suštinu optužnice. Činjenica je, međutim, da je javnost već instruirana što treba da misli: od hapšenja Gorana Kljajevića i činjenice da se uz maltene svaki tekst u tabloidima i inače ta fotografija „zakači“ čitalačkoj publici, da ne zaboravi; da je sudac Marko Kljajević napustio proces ubojicama premijera Zorana Đinđića, među ostalim i zbog pritiska „slučaja brat“ na njega kao suca i čovjeka; da su netom pravno optuženi već javno izvikani kao neupitni krivci, uz nastavak tabloidne priče s navodnim ljetovanjima, zimovanjima, šopinzima i tko zna još s čime. A ta navodna ljetovanja i ostali navodni avioni i kamioni (G. Kljajević je, navodno, sve sa ženom i potomcima, o trošku pojedinih pripadnika OKG-a putovao u Grčku i Beč) u javnost su stigli iz policijskog izvještaja dostavljenog istrazi 9. oktobra, dva dana prije podizanja optužnice, o čemu se također nitko od optuženih i njihovih branitelja izjasniti nije imao prilike…

„Izvori bliski nadležnima“ najavljuju mogući početak suđenja optuženima već krajem godine. Već sad je jasno da bi se suđenje moglo nazvati novim procesom stoljeća: toliko optuženih na jednom mjestu još nismo vidjeli, a obećaje se još – više ili manje spektakularnih – hapšenja navodno umiješanih. Samo Goranu Kljajeviću, da ne idemo dalje, na teret se stavlja zločinačko udruživanje, višekratna zloupotreba položaja, primanje mita, kršenje zakona od strane sudije… Za sve to valjat će provesti validna vještačenja (ne ovo jedno jedino), silne dokaze izvesti pred sudom, a među ostalim i učiniti ono što nije stvar suda, nego zakonodavca: uvesti reda u stečajno i ostalo privredno pravo, u kojem je nered godinama očigledan.

PROPISI: Nepune dvije godine, naime, prije hapšenja predsjednika Trgovinskog suda u Beogradu (23. jula 2004. godine) Skupština Republike Srbije donijela je Zakon o stečajnom postupku, koji je stupio na snagu 1. februara 2005. godine, kao i Zakon o Agenciji za licenciranje stečajnih upravnika. Od tog dana, Centar za stečaj, u okviru Agencije za privatizaciju, imenovan je za stečajnog upravnika u većini društvenih ili državnih poduzeća za koja se pokreće stečajni postupak. „Pored toga, kao rezultat prelaznih odredbi Zakona o stečajnom postupku, svaki postupak pokrenut po dosadašnjem zakonu o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, koji nije došao do određene faze, biće reguliran odredbama novog zakona o stečajnom postupku. To znači da je Centar za stečaj, od dana svog osnivanja preuzeo odgovornost za određeni broj stečajnih postupaka.

Vlada Republike Srbije odobrila je spisak od oko 67 velikih i složenih društvenih i državnih preduzeća koja se ne mogu privatizovati putem tendera ili aukcije. U fazi izrade nacrta Zakona o stečajnom postupku, Vlada je došla do zaključka da će najverovatnije biti dosta situacija u kojima ova preduzeća, ili njihovi delovi, ne mogu biti privatizovani na uobičajeni način, te da će biti potrebno restrukturiranje ili sprovođenje stečajnog postupka“, kaže tekst sa zvaničnog sajta Centra za stečaj.

Laicima je sve potpuno nejasno, a na znalcima je da se tek izjasne: da li je priča o „stečajnoj mafiji“ kriminal; koliko tu ima politike; zašto je npr. Mobtel prodan za nacionalne investicije, a nije po istim propisima otišao u stečaj; koliki je raskorak između stvarnosti i onoga što svaki Mali Perica Zakonodavac u Skupštini Srbije misli – i to ne samo u ovom konkretnom slučaju.