Note i zloupotreba žrtava

Politika između Hrvatske i Srbije u posljednje vrijeme se svodi na razmjenu diplomatskih nota, koje posljednjih dana nitko – na jednoj ili drugoj strani – ne želi preuzeti. Pritom, ti podnosioci nota tvrde da su u pravu: oni su regionalni mirotvorci i bune se sasvim opravdano, dok su s druge strane oni koji stalno prave šum u kanalu dobre regionalne suradnje, s time da su jedni ušli u Evropsku uniju, a drugi još nisu i ne zna se kad će. Pojednostavljeno: Hrvatska vs. Srbija i obrnuto.

Sve je, naravno, pogrešno, zato što se nitko i ni sa koje „nacionalne strane“ ne želi sjećati svojih vrlo realnih doprinosa koji su doveli do ovoga što danas živimo: rascjepkane državice, od kojih niti jedna nije dostigla prijeratni BDP Jugoslavije, političari u stalnoj reciklaži, građani koji za posljednjih skoro trideset godina gotovo da nemaju perspektivu u smislu boljeg života – sopstvenog i svojih potomaka.

DEVEDESETE: Bili su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, a uz njih potom naslonjen i Alija Izetbegović. Svatko od njih je stvorio države koje su im omogućile da otmu imovinu građanima, tvornice, napredak, sve ono što se desetljećima vidjelo kao napredak. U Srbiji je najprije krenulo: Milošević je 1990. godine donio Ustav koji je Srbiju u stvari izdvojio iz SFRJ, pa je onda bilo financijskih upada u zajedničke pare, pa je izvukao na scenu razne one koji su pričali da je Srbija gubitnik u Jugoslaviji, a nije dugo trajalo da su tu tezu – samo sa svojih nacionalnih/nacionalističkih pozicija – prihvatili i Slovenci i Hrvati, odnosno njihove tzv. političke elite.

Mnogo je o tome rečeno, ali obični ljudi bi o tome mogli reći puno više, samo da ih netko pita. A ne pita ih.

Tih devedesetih, dok ratne srpske trube već sviraju, u Hrvatskoj je na sceni priča da su Srbi, kojih je tada bilo oko 580 hiljada od nešto više od četiri milijuna stanovnika, zastupljeniji u svim strukturama od onoga što im pripada „po ključu“. Vrijeme je to u kojem se već poduže talambasa po Srbiji, traju antibirokratske revolucije, smjene, „odjeci i reagovanja“ u najstarijem listu na Balkanu „Politici“, događanja u Francuskoj 7 i ostalim medijima, prizivaju sjećanja na ustaške zločine nad Srbima u Hrvatskoj, Jasenovac prije svega (zločin koji do dana današnjih do neba vapi nekažnjavanjem).

Kreće rat: u tzv. Republici Srpskoj Krajini, nakon balvana po hrvatskim cestama, kreće progon Hrvata koji tamo žive, od iseljavanja do bombi i ubojstava. U isto vrijeme, u Vukovaru te 1991. godine Tomislav Merčep i njegova „ekipa“ ubijaju viđenije Srbe, nakon čega ga doslovno u gepeku odvode u Zagreb i postaje nešto u MUP-u Hrvatske. Pa tako do danas, nikad nije kažnjen, usprkos pokušajima i presudama, jednako kao i drug mu po zločinu Branimir Glavaš.

U isto vrijeme, istih godina dok se iz Krajine istjeruju Hrvati, na prostoru pod kontrolom hrvatskih vlasti uništava se srpska imovina, u gradovima poput Zagreba, Splita, Osijeka s posla se izbacuju ljudi srpske (potom i muslimanske) nacionalnosti, broje se krvna zrnca, istjeruju cijele porodice iz stanova… Tu su i masovni etnički zločini: Gospić 1991. godine (samo je Mirko Norac kažnjen lagodnim robijanjem za smrt četrdesetak srpskih civila, a bilo ih je višestruko više), Sisak također, Vukovar, Zagreb sa zločinima na Velesajmu. I tako dalje, još onoliko, s jedne i druge strane.

ROBOVI I RATNICI: Cijela ta storija ratna, koja po nedostatku iole ljudskosti posebno i s obje strane obuhvaća Bosnu i Hercegovinu, može se naći u analima Haškog tribunala, samo se čini da njih malo čitaju današnji žitelji „naših prostora“. U suprotnom, nikad ne bi birali ove i ovakve za političke lidere.

Kad je o Hrvatskoj i Srbiji riječ, nakon „Bljeska“ i „Oluje“ 1995. ovako stoje stvari: te godine srpske vlasti su branile toj sirotinji iz srpskih krajeva u Hrvatskoj da uđu u Beograd (slali su ih na Kosovo), nevladine organizacije i mediji („Vreme“ i B92, danas okupljeni oko sajta „Peščanika“ i još rijetki) izbjeglicama su donosili vodu, hranu, pelene i mlijeko za dječicu, dok su hrvatske vlasti poručivale da ne moraju da idu nigdje (što se vidjelo po broju pobijenih staraca koji su Tuđmanu povjerovali), ali da za svaki slučaj ponesu u izbjeglištvo svoje „prljave gaće“.

Onda su hrvatske vlasti, za tek nekoliko dana zaboravile u svom slavlju na dvjestotinjak hiljada hrvatskih Srba koji su otišli glavom bez obzira – i s pravom, s obzirom na ono što se dogodilo onima koji su ostali – i odlučile da će donijeti posebne uredbe i zakone kojima će izbjeglim Srbima oteti njihovu imovinu. I dan-

-danas se osjećaju posljedice toga i produbljuju se novim zakonskim rješenjima koja višestoljetno vlasništvo pretvaraju u hrvatsko-tajkunsku imovinu.

U isto vrijeme, srpske vlasti (još uvijek Miloševićeve) te 1995. godine za vrijeme „Oluje“ ne samo da sprečavaju Srbe izbjegle iz Hrvatske da uđu u Srbiju, dokopaju se Beograda ili Novog Sada i ne samo da ih tjeraju na Kosovo, valjda da tu poboljšaju krvnu sliku srpskog naroda, nego ih mjesecima nahvatavaju po stanovima, ulicama, gradovima i gradićima da bi ih mobilizirali i izručili Željku Ražnatoviću Arkanu, koji od njih pravi – s dozvolom države – robove po svojoj mjeri.

Godinama nakon svega toga, država Srbija odbija njihove tužbe, jednako kao što odbija i tužbe hrvatskih ratnih zarobljenika iz Stajićeva, koji su svoje robijali na srpskom poljoprivrednom dobru koje je u međuvremenu kupio Ivica Todorić, hrvatski tajkun.

MEĐUVREME: Godine 2000. nešto se promijenilo, činilo nam se. U decembru 1999. godine umro je Franjo Tuđman, na izborima u startu 2000. godine umjesto HDZ-a pobijedio je SDP, a Stipe Mesić je postao novi predsjednik Hrvatske. Oktobarska priča u Srbiji je također donijela promjene: definitivno je pao Miloševićev režim, na vlast je došao najprije predsjednik Vojislav Koštunica, a potom i DOS-ova vlada sa Zoranom Đinđićem na čelu.

U tom vremenu, dok je Đinđić bio živ, hrvatski premijer Ivica Račan nije htio doći u Beograd, niti Đinđića pozvati u Zagreb. Ipak se nešto u tom vremenu događalo, bilo je razgovora, čak i razmjene međusobno pokradenog umjetničkog i crkvenog blaga.

To je sad zaboravljena priča. U obje zemlje prije nekoliko godina na vlast su došli isti oni koji su sve ovo, u skladu sa svojim dušebrižnicima miloševićevsko-tuđmanovskog (i četničko-ustaškog) svjetonazora, i zakuhali.

Evo nam svih njih: ovi u Srbiji rehabilitiraju Dražu Mihailovića (uspješno!), pa su krenuli na Nedića; ima da dođemo i do Dimitrija Ljotića. Oni tamo, u Hrvatskoj, odavno su donijeli nekakvu rezoluciju ili deklaraciju, još devedesetih, po kojoj je Alojzije Stepinac nevin i blažen, pa kao i Ante Pavelić na nebu pjeva sa nevinom dječicom. Danas su samo glede Stepinca, za razliku od devedesetih, napravili ono što je država Srbija i njen sud napravio sa Mihailovićem: ne ulazimo u meritum, suštinu stvari, ali nisu imali pravedno suđenje po današnjim standardima, kako Mihailović tako i Stepinac.

Kakve države, takvo i sudstvo, kako drugačije da građanin pokorni zaključi.

Svi su, pritom, rušili antifašističke spomenike širom bivše Jugoslavije. Koliko je skulptura Vojina Bakića srušeno, koliko je Jasenovački cvijet Bogdana Bogdanovića bio i ruiniran i opstruiran i minoriziran? I još mnogo spomenika koji su važni za kolektivno pamćenje „naroda i narodnosti“ bivše SFRJ?

GAĐENJE I SLIKA: Ne baš posljednja, ali odvratna priča koju slušamo je ona o podizanju spomenika Miri Barešiću, ustaši i hrvatskom teroristi koji je u aprilu 1971. godine u Stokholmu ubio jugoslavenskog diplomatu Vladimira Rolovića: gadno je sjećati se i nama građanima, a kamoli porodici i prijateljima, više puta su ga upucali, mučili, na kraju kroz usta ispalili zadnji metak. Nakon nekoliko dana provedenih na aparatima za održavanje života, umro je.

Danas gledamo podizanje spomenika teroristi koji je u Švedskoj bio osuđen na doživotni zatvor, onda oslobođen zahvaljujući otmici („posudbi“, kaže ustašija) jednog aviona i njegovih putnika, kojega je volio general Franko, pa potom i paragvajske vlasti, i na kraju, ne bez neke, i hrvatske vlasti, one Tuđmanove i Službine u Hrvatskoj u kojoj je – možda i od „domoljubnog“ metka, kako neki govore – na kraju, 1991. godine, i skončao.

Istovremeno, dok se notornom teroristi Barešiću podiže spomenik i javno pričaju hvalospjevi u Hrvatskoj, u Srbiji – koja šalje diplomatske note Hrvatskoj, i obrnuto, i koje ni na kojoj strani nema tko da primi – obilježava se godišnjica „Oluje“.

Prošla je otad 21 godina. „Oluja“ se kao nacionalna katastrofa u Beogradu obilježava tek drugu godinu unazad: lani su Milorad Dodik i Aleksandar Vučić bacali vijence na granici, ove godine je Vučić dovukao silne autobuse u Busije kod Zemuna, tamo gdje su – još dok su svi bili radikali – prodavali parcele njiva za pet hiljada maraka, bez ikakve infrastrukture; tek nakon 2000. godine, za vrijeme omraženog DOS-a, ti su izbjegli Srbi dobili struju u naselju.

Svjedoci nama poznati ne žele više pričati o tome: kažu, gadi nam se. U prilog njihovom gađenju ide i činjenica da se u Sava centru na godišnjicu nisu udostojili ukazati srpski političari zato što nije bilo dovoljno okupljenih žrtava „Oluje“; valjda nisu svoje autobuse sendvičara i botova na vrijeme organizirali.

Glupave note i zloupotreba žrtava: to je danas slika hrvatsko-srpskih i srpsko-hrvatskih odnosa, ma što oni o tome pričali.