Neispravni »fića« za novi »mercedes«

Od 2001. godine, od Vlade ubijenog premijera Zorana Đinđića do ove aktualne, vlast nije uspjela napraviti zakon o restituciji, a kamoli provesti ga u djelo: evo nam je ponovo, koliko jučer, još jedno u nizu ministarskih imena (Diana Dragutinović) obećala zakon u idućoj polovini ove godine, nakon što se odustalo od nacrta kojeg je izradila nomenklatura bivšeg premijera Vojislava Koštunice.

Tek trebamo vidjeti nova umna rješenja kako ispraviti stare nepravde bez proizvođenja novih i da li je jedna kategorija ljudi – ne baš mnogo brojnih – napokon našla svoje zakonsko rješenje koje život znači: stanari koji, kao nosioci stanarskih prava, žive u stanovima u privatnom vlasništvu. Svaka vlast dosad – sa izuzetkom one iz kratkog vremena Zorana Đinđića – taj je problem zaobilazila i tvrdila da je to tek „kap u moru“ problema koje restitucija nosi, iako je riječ o „populaciji“ koja je posljednjih godina najranjivija među stanarima, pa predsjednik Udruženja korisnika stanova u privatnom vlasništvu, koje postoji od 1990. godine, profesor Vlastimir Dedović u razgovoru za „Vreme“ kaže: „Uzmite pipetu, pa u to more stavite i ovu našu kap“, sve izražavajući nadu da će se i tim problemom netko napokon pozabaviti na pravi način.

Prema evidencijama tog Udruženja, kaže profesor Dedović, u Srbiji postoji otprilike deset hiljada privatnih stanova u kojima žive stanari koji imaju stanarsko pravo (ponegdje ih nazivaju „zaštićenim stanarima“, iako zaštićeni nisu, naprotiv, nerijetko su izloženi nasilju i bezakonju, a po definiciji su građani drugoga reda). Takvih je stanara najviše u Beogradu, njih 90 posto, na Vojvodinu otpada 4,6 posto, dok ih je 5,1 posto u Nišu. Tako barem kaže jedino istraživanje koje je ikad provedeno, 1995. godine.

ČINJENICE I BROJKE: Po istraživanju Centra za planiranje (CEP), provedenom na zahtjev Ministarstva za urbanizam i stanovanje, prosječna veličina stana koji je u privatnom vlasništvu, na kojem postoji stanarsko pravo, 60 je četvornih metara (komfornih je 52, a nekomfornih 33 posto, za ostalih 15 posto nije bilo podataka); po rješenju nadležnih organa vlasti (ili sudskih organa) 11 posto stanara je stanarsko pravo dobilo prije Drugog svjetskog rata, deset posto tokom rata 1941–1945, a više od 50 posto nakon 1945. godine, s tim da nakon 1973. godine više nitko nije mogao steći stanarsko pravo na privatnom stanu.

Zanimljivi su i podaci o tome kako su vlasništvo nad tim stanovima stekli vlasnici: njih devet posto su stan izgradili ili kupili kao useljiv, njih oko 45 posto su ga naslijedili, a čak oko 35 posto stanove su kupili kao neuseljive, sa stanarima koji su u njima živjeli na osnovu već stečenog stanarskog prava. Vlasnici tih privatnih stanova, kako pokazuje istraživanje, u velikom broju – njih 55 posto – stanuju u vlastitom stanu, do kojega su došli na slijedeće načine: njih 20 posto po osnovu ranijeg vlasništva, 18 posto je otkupilo društvene stanove, 17 posto ih je kupilo stan na tržištu, čak 25 posto stanuje u stanu koji je vlasništvo drugog fizičkog lica (po osnovu stanarskog prava, odnosno zakupa na neodređeno vrijeme), oko pet posto vlasnika živi u društvenom stanu koji nije otkupljen, dok za 15 posto vlasnika nije bilo podataka.

Profesor Dedović te suhoparne podatke o „zaštićenim“ stanarima smješta u najmanje četiri različite kategorije, s obzirom na način na koji su dospjeli u svoje stanove, dodajući da se mora razbiti zabluda da su to „otimači koji su nakon rata (Drugog svjetskog) upadali u tuđe stanove“. Prva skupina, kaže on, obuhvaća starosjedioce Beograda i njihove potomke, građane koji su te stanove prije 1941. godine iznajmili na nalegalniji mogući način od vlasnika koji su se profesionalno bavili iznajmljivanjem stanova. „Preduzetnici-privatnici su zidali zgrade sa stanovima namenjenim isključivo za izdavanje, a građani su te stanove zakupljivali. To je bio preovlađujući način stanovanja u predratnom Beogradu, a i danas je u svim velikim gradovima sveta. Pravo zakupa koje su već imali na tim stanovima, stareosedeocima Beograda je posle rata samo preimenovano u stanarsko pravo. Stanari koji su se zatekli u takvim stanovima koji su nacionalizovani, u međuvremenu su svoje stanove otkupili“, kaže Dedović. Druga grupa stanara su oni koji su potpuno legalno mijenjali svoje stanarsko pravo na društvenom stanu za stanarsko pravo na stanu u privatnom vlasništvu, jer su ta prava bila izjednačena, što dokazuje i činjenica da je država – odnosno općine – potvrđivala te zamjene kao razmjene istih prava. Treća su kategorija građani kojima su njihove radne organizacije, odnosno poduzeća, dodjeljivali te stanove kako bi im riješili stambena pitanja, dok su u četvrtoj liniji oni koji su nakon 1945. godine na osnovu administrativnih općinskih odluka useljeni u privatne stanove. Ta posljednja kategorija je, ujedno, i najmalobrojnija među današnjim zaštićenim stanarima.

Konkretni podaci kažu da niti kategorija vlasnika u čijim stanovima žive zaštićeni stanari nije jedinstvena, te među njima imamo barem dvije grupacije: izvorne vlasnike i njihove nasljednike, te kupce neuseljivih stanova.

STVARNOST: Nisu rijetke vijesti da je netko od „zaštićenih“ stanara izbačen na ulicu: prije godinu dana izbačena je žena iz stana u Bulevaru kralja Aleksandra, dok joj je suprug bio u bolnici, a ona skočila do pijace. Ostala je bez kompletne lične imovine (od donjeg veša do biblioteke i svih dokumenata koji dokazuju njeno pravo stanovanja), potom je dobila spor pred Trećim opštinskim sudom, ali i do danas nije vraćena u stan, niti je dobila nazad svoje stvari; muž joj je, u međuvremenu, umro, a ona i danas živi kod svojih dobrih ljudi koji joj daju utočište. Njen stan oteo je netko tko je stan kupio kao neuseljiv. Slučaj drugi: na mjestu zgrade koja se zida u Resavskoj ulici u Beogradu živjela je žena koja je imala stanarsko pravo, nakon što je prvotnom vlasniku, iseljeniku u Ameriku, isplaćena pravična naknada (u hiljadama nekadašnjih dolara), ali je nadležni sud tu (dokumentiranu) činjenicu zanemario, stan-kuću dodijelio lažnoj nasljednici, te legalnu stanarku izbacio van. Slučaj treći: zaštićeni stanar je naslijedio, zajedno s još dvoje nasljednika, stan od 60 četvornih metara. S obzirom na to da dioba nije bila moguća, stan su prodali i svatko od njih je dobio 30.000 eura na ime nasljedstva. Sud je procijenio da je to dovoljna suma da zaštićeni stanar riješi svoje stambeno pitanje, te ga je izbacio iz stana u kojem je desetljećima živio. Slučaj četvrti: zaštićeni stanar je naslijedio bespravno izgrađenu vikendicu (bez struje i vode) u selu 80 km od Beograda, pa je sud procijenio da mu nema mjesta u glavnom gradu i da mu je stambeno pitanje riješeno, te je – na veselje vlasnika koji je stan kupio kao neuseljiv za najviše trećinu tržišne cijene – stanara proglasio nezaštićenim i izbacio ga na ulicu.

Iz tih nekoliko primjera, vidljivo je i lutanje naše sudske prakse i sva nezaštićenost „zaštićenih“ stanara, pa je logično to što je Udruženje korisnika stanova u privatnom vlasništvu zatražilo pomoć Ustavnog suda Srbije; nelogično je to što odgovora nema još od oktobra 2005. godine, bez obzira na to što je u međuvremenu nestao onaj sud bivše nam državne zajednice (tada nadležan), kao i to što je tek nedavno profunkcionirao Ustavni sud Srbije. Od njega ćemo tek dobiti stav, ali su činjenice ove: građani koji su imali stanarsko pravo nisu isti pred zakonima ove zemlje, jer su jedni otkupili stanove za bijedne novce, a drugi – koji su stanarska prava stekli pod istim uvjetima, ali na privatnim stanovima – danas pred sobom imaju samo neizvjesnost i moguće izbacivanje iz stana. Protivno je to i Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, u kojoj se kaže da građani imaju pravo na mirno uživanje imovine, da je sklapanje ugovora o zakupu (našim stanarskim pravima) dio prava svojine i stoga i vid posjedovanja imovine, kao i Rezoluciji Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope koja je preporučila da se imovina „u principu vraća originalnim vlasnicima ad integrum, ukoliko je to moguće bez narušavanja prava sadašnjih stanara koji su stekli prava u dobroj vjeri i bez narušavanja procesa demokratskih reformi“.

Novom nepravdom na staru nepravdu, tako izgleda naša stvarnost u kojoj se o kategoriji „zaštićenih stanara“ ne vodi računa; rekosmo, zakona o restituciji još nema niti će ga biti, a posljednji nacrt je napušten od nove vlade. Pritom, jedan od zagovornika tog napuštenog nacrta – kako govore glasine – u međuvremenu je stekao vlasništvo nad više od 25 neuseljivih stanova; jasno je zbog čega se zalagao za to da „zaštićeni stanari“ ostanu u sivoj i nezakonitoj zoni, prepušteni takvim lovcima na kvadratne metre i neosjetljivima na zakonsku jednakost građana.

REŠENJA: Udruženje profesora Dedovića izračunalo je kako bi se cijeli problem mogao riješiti. U dokumentu dostavljenom nadležnima precizira se da „zaštićeni stanari“ žive u stanovima koji su u prosjeku stari više od 50 godina i da ih je više od trećine (bilo) nekomforno, te tvrdi da bi se cijela stvar mogla „pokriti“ s oko 90 milijuna eura, s kojima bi građani bili izjednačeni u pravima i koji ne bi doveli do liječenja jedne nepravde pravljenjem druge.

Na primjer, otkupna cijena društvenih stanova od 1996 do 2000. godine bila je oko 50 eura po „kvadratu“, ali još manja u periodu od 1992. do 1995. godine kad je otkupljeno 90 posto stambenog fonda u Srbiji. Ako bi se „zaštićeni stanari“ izjednačili u pravima sa tim stanarima, država bi dobila novac s kojim bi se mogla suočiti s problemom i početi ga rješavati.

S druge strane, oni – a njih je, kako se čini, najviše – koji su stanove kupili kao neuseljive, za njih su platili četvrtinu ili trećinu tržišne cijene (nesporni se podaci nalaze u kupoprodajnim ugovorima i rješenjima o oporezivanju), te naknada za te stanove treba biti adekvatno umanjena u odnosu na tržište. Pravično obeštećenje takvih vlasnika stanova može se, navodi se u prijedlogu Udruženja, planirati u prosječnom iznosu od trećine tržišne cijene, te bi na njihovo obeštećenje trebalo pribaviti oko 70 milijuna eura.

Da li su građani, novokomponirani vlasnici i „zaštićeni“ stanari jednaki pred zakonom, odlučit će Ustavni sud Srbije na temelju dosad postojećih propisa. Oni koji traže da im se, usprkos proklamiranoj jednakosti građana i njihovih stanarskih prava, vrate stanovi ad integrum zanemaruju činjenicu da ih do pred koju godinu ti stanovi, u smislu investicijskog ulaganja, nisu zanimali, da su taj teret snosili danas nezaštićeni stanari, da su mnogi od tih stanova kupljeni kao neuseljivi i za male novce i da se sve, na kraju krajeva, svodi na ono što je za „Vreme“ slikovito definirao profesor Dedović: „Ne možete kupiti neispravnog ‘fiću’, a tražiti novi ‘mercedes’.“