Namerno slepilo

Legendarni dida sa Šolte rekao bi, da može, svom žurnalističkom unuku, Viktoru Ivančiću, da se ne pača u stvari koje slabo razume i da ne mlati onom stvari po tuđem glogovom trnju za tuđ račun i na sopstvenu štetu.

Ali, dogodi se da autor ne sluša unutrašnji glas svog boljeg literarnog junaka i da promaši temu pokušavajući da pogodi ljude. Tako je i sa ovom polemikom oko Srđe i Vremena.

U tekstu Živi i mrtvi u prošlonedeljnom broju hrvatskog tjednika „Novosti“ Ivančić polemiše s mojim tekstom Kratak prilog demistifikaciji (vidi „Vreme“ br. 1247) ali, za razliku od „Vremena“, tamo nema originalnih tekstova s kojima autor polemiše nego mu se ostavlja mogućnost da ih prepriča i skroji predložak sopstvenom stavu, pa ko poveruje, poverovao je.

Tako Ivančić, između ostalog, piše:

„Žarković sada otkriva općinstvu kako je Popović – premda je imao ‘vodeću, pokretačku ulogu’ kod osnivanja tjednika (do toga da je u projekt uložio vlastiti novac) – bio ‘apatičan i skeptičan vlasnik’, kako je ‘redakciju ostavio na vetrometini’ i ‘izlagao je rizicima’, ne samo financijskim, nego i fizičkim, ‘sledeći svoj politički kredo’; kako je peticiju kojom se tražila vojna intervencija zapadnih sila u Bosni potpisao kao ‘osnivač Vremena’ i time novinare lista svjesno doveo u opasnost; kako se ‘nije javljao da nas pita kako nam je’, osim što je slao revizore u firmu i bio zainteresiran isključivo za profit; kako je različitim sredstvima sabotirao tjednik čije je izlaženje doživljavao ‘kao tužnu vest’; kako se, naposljetku, prevarom domogao većinskog paketa dionica, dakle golim kriminalnim činom, zatajivši uloge nekih akcionara, iako Žarković ne zna ‘koliko je takvih uloga bilo’… Sve u svemu, Vreme je postojalo usprkos Srđi Popoviću, a ne zahvaljujući njemu.

Nakon tog ‘kratkog priloga demistifikaciji’ ostaje samo jedno pitanje: A zašto je nevoljnome uredniku trebalo toliko godina da to objavi? Ako je Popović još 2007. prestao biti većinski vlasnik Vremena, zbog čega ga Žarković ranije nije prokazao kao bešćutnoga gada, amoralnog profitera i lopova? Kako to da njegova kriminalna djela nije prijavio policiji i tužilaštvu? Zašto je svoju urođenu ljubav prema istini tako dugo susprezao, da bi tek sada prsnuo kao gnojni čir i okupao javnost obiljem sluzavih otkrića?“

Ne bi bilo mnogo duže da je Ivančić objavio moj tekst umesto što ga prepričava, ali onda ne bi mogao da ubaci svoje natuknice o bešćutnom gadu, amoralnom profireru i lopovu i da čitaocu sugeriše ono što nisam napisao u „moru sluzavih otkrića“.

A zašto se tekst pojavio sedam godina nakon što je porodica Popović otkupom izašla iz vlasništva? Odgovor je i ćoravom Ivančiću mogao upasti u oko i vrlo je prost: zato što se do pre neki tjedan nije našlo budale koja bi tvrdila da „Vreme“ „cipelari“ Srđu Popovića i da ne bi postojalo ovih 25 godina da nije bilo njega.

Pored tolikog slepila ne bih očekivao da Ivančić razume i neke druge i dublje razloge koji se tiču održanja „Vremena“ na krhkoj medijskoj sceni nad kojom se valjaju tmasti oblaci hrvatskog medijskog posrnuća.