Na drugoj strani

Jugoslavenski rokeri htjeli su u pedeset godina samo jedno – da ih Centar, to će reći Zapad, mjesto rođenja njihove muzike i stila, nekako primijeti, pa onda, želja svih želja, i shvati, bar dijelom. To je uspijevalo samo sporadično i rijetko s jačim odjekom.

Zabavnjacima je bilo svejedno. Dok god se plaćalo. Narodnjaka tu još nije bilo.

Ironija u bezbrojnim našim ironijama htjela je da su i prvi i drugi nešto supstancijalnije uradili – na suprotnoj strani od željene i s geografskog i političko-kulturnog atlasa.

Prvo gostovanje iza dotad neprobojne istočne granice, bilo je vjerojatno ono iz 1960. godine, kad je mala grupa od nekoliko pjevača lake muzike krenula put još prijetećeg Sovjetskog Saveza. Tada uspješni pjevači i u Jugoslaviji, živjeli su i kod nas vlastiti trenutak, mada će se to ubrzo promijeniti. U Prvoj zemlji socijalizma, međutim, bili su trenutna senzacija. Pridruživat će im se vremenom sve više imena, onako kako im se, u sasvim jasnom balansu, spuštao, reklo bi se danas, rejting u našoj zemlji. Najekstremniji primjer u tome bio je Đorđe Marjanović – fascinantna je brzina kojom je, u jednoj beskrajno dinamičnoj kulturi, prelazio u muzej, dok je na drugoj strani zida (i Zida) rastao, do neshvatljivog statusa.

Jedini eksces koji potvrđuje pravilo bio je Arsen Dedić. Arsen je, samostalan kao i uvijek, ledolomac, zagrabio sve sam – i kao rusofil (prvi pseudonim – „Ivan Krimov“) i poznavatelj tamošnje kulture u, Rusima (via francuski utjecaj), bliskoj instituciji šansonjera, probio se lako pjevajući na ruskome.

Krajem decenije i sedamdesetih, u Brežnjevljevoj eri reteriranja od malobrojnih sloboda, broj i prisutnost naših zabavnjaka pojačavali su se – Miki Jevremović, Zlatko Pejaković i ini toga kalibra, te prvi ansambl ili bend – Sedmorica mladih dakako. Njihov gotovo lasvegaški, semidejvisovski koncept šoua – vrhunski muzičari, ali koji izvode i skečeve (slepstik, fizička komedija – čak s pucanjem iz plastičnih pištolja na sceni!) – kažu da ih je sovjetska publika primala ekstatično.

Jedina pojava koja se izdigla bila je Radmila Karaklajić. Djeluje danas teško pojmljivo, no njen uspjeh u SSSR bez premca je. Radmila, sad se tek vidi po repertoaru koji je pjevala – bila je zamjena u jednoj osobi za sve što je nesretnoj kulturi uskraćeno: i ženski Lui Prima (Zumba Zumba Bakalar), i radost svinga koja se (prošaptano) čita kao „Amerika“; bila je topli mediteranski zvuk (naš Jadran i Sicilija, odakle je i Primin original), i latinska senzualnost (La bamba, Ričija Valensa), i afrički, nesvrstani pop (Pata pata, Miriam Makebe!) i, Bože dragi – čak i disko Glorije Gejnor. A povrh svega – glamur: plava, urbana, zapadno stilizirana Beograđanka – kao nedohvatljiv refleks Brižit Bardo iz Vadimovih filmova.

Uopće, iz ovoga, gostovanja jugoslavenskih pjevača i kasnije rok-bendova u Sovjetskom Savezu i zemljama tzv. Istočnog bloka, skrivaju zanimljive narative i otkrivaju izuzetne stvari – o kulturama i sistemima, i o njima, ali bogami i o nama, kakvi smo bili i, začudno, kakvi smo još, bez obzira na sve izmjene i tektonska pomjeranja koje smo iskusili svi skupa.

Interesantno, u zemlji gdje je svaki izlazak na svjetsku scenu bio bilježen, i gdje se tako teško tuklo za vlastito mjesto pod suncem, u što je išao i kulturni probitak, prilično se malo zapravo govorilo o tim pohodima na Istok. Nekako, kao da nije bilo baš poželjno previše se hvaliti time. Jeste, da – uspjesi su bili dobrodošli i narod je istinski uživao u njima, isto kao i režim koji je imao svoj dobitak tu: miješali su se tu (samo)zadovoljstvo nad našom neovisnošću među blokovima, sa skrivanom, sitnom ljudskom zluradosti, razumljivom srećom da smo se digli nad „Rusima“, da smo bolji od njih. Ali, skromno! Nekako, tim se neprestanim gostovanjima nije razbacivalo.

Za pjevače same, većinom ne naročito respektirane u predpostmodernoj vertikali socijalističkog elitizma, gdje je popularna glazba vrlo dugo spadala u trivijalno, odlasci i kasnije beskrajne turneje po beskrajnoj zemlji bili su više mogućnost da se zarade solidni novci (čak i po onom kursu), nego stvar prestiža. Iako se vjerojatno mnogima kako se danas veli, „hranio ego“ s onolikim obožavanjem neumjernim tamo.

Pitanje koje se rijetko postavljalo, čini mi se do danas, spram talenata često disporoporcionalnih istočnom uspjehu: kako to da su ti – kad se gleda bez retrošik-ironije – solidni, ali zapravo pjevači „donjeg doma“, drago smiješni u svojoj naivnosti, kako su mogli biti tako popularni? Obožavani? Što su to donosili nesretnoj braći iza strašnih granica?

Donosili su najočitije pa otud najkompliciranije: malo boje, one izvan monokroma, van crnog, mutno bijelog i emblematskog sivog – pa, bile to i šljašteći šarene kombinacije jeftinih i jakih farbi. Donosili su protutežu – što je, metaforički, na isto moje pitanje tadašnjeg pubertetlije, odgovorio moj vlastiti stari, zakleti rusofil: „…čovjek se može umoriti i od Čajkovskog i od šaha i od matematike.“

Drugim riječima – veseli, banalni makar, ludički – što se uvijek čita kao zvukom gotovo identično – ljudski, neodgovoran, tjelesni, durski element u tonu, ples slobodnog tijela na slobodni ritam, a ne na marš ili (plemenito) narodno kolo; ples individualan, čak i na prijesnom svingu ciničnih hljebosviraca; finalno, koncept idiomatski i neprevodiv a osjetiv svakome, pojam koji svijet suprotan sovjetskom zove fun – nešto je bez čega se ne može živjeti. Ni u raju.

Kasnije za vrijeme eksplozije visoke produkcije spektakla sedamdesetih (Čolićev Putujući zemljotres, Dugmetove turneje) te još kasnije, ozbiljnog, muzički i koncepcijski ambiciozno postavljenog rock’n’rolla – pjevači na turnejama po SSSR dobili su kao neko grimizno slovo markiranosti, znak da im je vrijeme prošlo i da se prodaju jeftino. Taj zvuk, ranih zabavnjaka, ubrzanoj se, na svijet priključenoj i u modernitetu galopirajućoj Jugoslaviji, brzo učinio turobno zastarjeo.

Starci su se doduše brzo i nekako nedostojno, i sami pjerestrojili: Đorđe Marjanović, postao je tako – tumač Riblje čorbe. Borin bend, naravno, nikad ne bi bili pustili tamo, a njihovu najavu apokalipse Pogledaj dom svoj anđele, otpjevao je, vokalno ionako krajnje ograničen Marjanović, uz upozoravajući kič-retorički hladnoratovski video o potrebi svjetskog mira. Vrijeme, nek mi se oprosti na ironiji, da se nešto promijeni. Ili bar pokaže da može drugačije.

Tri bi se važna momenta mogla izvući tu. U njima se precizno može staviti prst na puls fundamentalnih razlika između prethodnih generacija pjevača-zabavljača bez mišljenja i postave rokenrolerskih mladih inteligenata.

Prvi je, dugo vremena zaboravljeno gostovanje novovalaca-talasovaca u Poljskoj i Istočnoj Njemačkoj – dakle, kulturama različitim od sovjetske, modernijima, bližima Zapadu i naravno – porobljenima – a gdje su led probili Orgazam i Šarlo, te svakako radikalni Laibach, 1983, sa svojom čuvenom Turnejom po okupiranoj Evropi (!).

Glavni pak masovni, emblematski koncert-događaj pak dogodio se tokom gostovanja delegacije SSO-a Jugoslavije u Moskvi, 1985. Bijelo Dugme, Bajaga, i nastupi u Gorki parku 1985. (o čemu je i Dnevnik u pola osam izvještavao), te kratka turneja toga ljeta, bila su nam apsolutni dokaz provalije druge vrste između svjetova. Tehnička ograničenja tamošnja, jadna oprema, skučenost, željnost, a u tome se pojavljuju ovi naši sa svojim maršalima, stratokasterima i les polovima, sa ibanezima, slingerlandima, a pod moćnim ozvučenjem Brace Radovića. Danas se to ne čini kao velika stvar, ali svatko tko se sjeća i zna iz ovoga iščitati što treba, zna da je upravo suprotno.

Inače, što se Radmili i Mikiju ne bi ni prisanjalo, koncert je završio u nemirima, u pobuni mladih – surovo i u strahu zaustavljenoj.

Bilo je dobro biti Jugoslaven i rokenrol fan tada, najprostije rečeno. Pogotovo ako je čovjek znao naći balans između ponosa na svoje i iskrenog suosjećanja, ljudskog i ideološkog s nesretnim Istočnjacima. Ponosa – a ne gordosti, da taj tako jako ruski markiran, religiozni, metafizički i literarni pojam upotrijebimo jednom gdje treba. Rokeri dakako ne vode revolucije, ali da su trubači poziva u njih – u to tada nije bilo sumnje i u to smo se ponovo mogli uvjeriti, puni uzbuđenja.

Bajaga je kasnije, pred kraj obje države, otišao na dugu turneju – njegov Ruski voz pobraja geografiju i neobičnu i veliku („pospani voz za Harkov, Gomelj, Lenjingrad“), a, pismen i načitan kakvim ga je Bog dao, provukao je atmosferu sasvim literarnu, savim rusku. Kad se zna kako, dakle – stvari i svjetovi su se znali taknuti, svaki sa svoje strane, oplemenjujući jedno drugo.

Iz toga: skladno svojim sposobnostima, zvuku i ambicijama (ponovo: artisti a ne zabavljači) – iako malobrojni, svega četiri-pet bendova, jedna ploča (sjajna Orgazmova Varšava) – svi su ostavili nešto, utjecali na ionako visoko pismenu i svjesnu tamošnju scenu koja se onda dalje razvijala, umjetnički i socijalno-kritički. Taj se utjecaj kod nas ni ne gleda ni ne vidi, ali nema sumnje da ga je i te kako bilo. Ovi pravi ili željeni dometi pak, radost i arogancija zbog toga, sve to zajedno, naravno, nije bilo duga vijeka, i sve se survalo brzo i fatalno.

Završilo se kako se završilo. Kad su se, nakon katastrofe, zavađene kulture ponovo na-parove-razbrojale, uvidjelo se s težinom da su se nekadašnji poniženi i uvrijeđeni – podigli. Samo, za razliku od nas, znali su se u dobru ne uzdići kao i izreći poštovanje unatrag, honorirati svoje uzore. Projekti tako, kao što je poljski Yugoton – bend koji svira obrade našeg novog vala i roka i ima priličan status u svojoj zemlji – bez sumnje nam imponiraju i dirnu sve koji su istinski voljeli tu muziku. Ali, njihov je zvuk reduciran, osiromašen onako kako su sve stvari iz druge ruke, kao što je, logično, bez neponovljivog daha naročitog vremena utisnutog u radove. Entuzijazam i ljubav muzičara, iako čini da te fantastične pjesme žive i dalje, ipak, sve to – samo je jedan requiem, bojim se.

KRALJICA ISTOKA: Radmila Karaklajić foto: tanjug