Godišnjica smrti Teofila Pančića
Vojni odsek ili priča o dve tragične smrti i jednoj raskošnoj donaciji
Povodom godišnjice smrti Teofila Pančića objavljujemo njegov tekst iz 1999. godine iz rubrike Nuspojave

Ivana Ivanjija sam oduvek doživljavao vanvremenski, u neodređenoj starosnoj dobi. Ni mlad, ni star. Nikada ga nisam video u žurbi, nervoznog, već uvek smirenog. Plenio je razboritošću. Delovao je terapeutski na sagovormike
Život Ivana Ivanjija podseća na uzbudljiv akcioni film.
Kakva putanja! Ispisao je savršen krug dostojan biblijskog mudraca.
Rođen u Bečkereku u lekarskoj porodici, proveo je bezbrižno detinjstvo, svet sagledavao na tri jezika – srpskom, mađarskom i nemačkom, da bi sa petnaest godina bio gurnut u pakao koncentracionog logora Buhenvald. Iskustvo koje je tamo stekao dečak Ivan odredilo je njegov odnos prema iskušenjima vremena budućeg.
Ivanji je bio svedok epohe, pisac i diplomata, Titov prevodilac, prisutan svuda gde se krojila istorija. Ostao je lojalan mladalačkim idealima, ali lojalnost je za njega bila nešto drugačije i mnogo veće od laganja i prikrivanja. Prezirao je hvalisavost. O svojim zabludama i pogrešnim procenama govorio je otvoreno, primereno osobi koja je prošla kroz život sačuvavši trezvenost i dostojanstvo.
Ivana sam oduvek doživljavao vanvremenski, u neodređenoj starosnoj dobi. Ni mlad, ni star. Nikada ga nisam video u žurbi, nervoznog, već uvek smirenog. Plenio je razboritošću. Delovao je terapeutski na sagovormike.
Naše prijateljstvo počelo je sa raspadom Jugoslavije. Sretali smo se često u Beču gde je Ivan živeo sa porodicom, a gde sam ja često boravio. Družili smo se i posećivali na bečkim adresama, u kafanama, i kod naših zajedničkih prijatelja Mila Dora i Bogdana Bogdanovića.
Tih godina su rat i raspad zemlje bili nezaobilazna, često i jedina tema razgovora. U pogledu uzroka katastrofe i tekuće situacije u Srbiji, Ivan i ja smo imali slične stavove, međutim, drugačije smo videli Jugoslaviju i Tita. Tokom diskusija on nije branio jedan pogled na svet, već samu mogućnost pogleda. Direktan i jasan, gospodski odmaknut od pozicije nekoga kome bi jedino bilo stalo da dokaže da je u pravu, samoironičan i otvoren prema svim opcijama koje su bile u igri, uvek je nalazio ubedljive argumente za ono što tvrdi. Sve nas je impresioniralo njegovo pamćenje i humor, a pre svega erudicija pouzdanija od svakog Gugla. Nema tih gigabajta ni terabajta sa kojima se može izmeriti memorija Ivana Ivanjija.
Način na koji se oprostio od ovog sveta pokazao je u kojoj meri je bio većinski vlasnik sopstvenog života.
Za mene Ivan nikada neće biti stanovnik vremena prošlog. Osobina mudraca je da nikada ne odlaze.
Povodom godišnjice smrti Teofila Pančića objavljujemo njegov tekst iz 1999. godine iz rubrike Nuspojave

Ministar Nikola Selaković „bljuje otrov“ jer ide pred sud, predsednik Aleksandar Vučić ga vatreno brani. „Vreme“ u novom broju ispituje koji su dometi slučaja Generalštaba i obračuna sa Republičkim zavodom za zaštitu spomenika

Suđenje ministru kulture trebalo bi da započne 4. februra po optužbi za zloupotrebu službenog položaja u aferi Generalštab. “Najavom da će pomilovati optužene u ovom slučaju Vučić najavljuje ono što niko nikad nije uradio – sam će sebe osloboditi krivične odgovornosti”, smatra profesor Bojan Pajtić. “Sve to izgleda kao odbrana čoveka koji zna da je odgovoran za ono što mu se stavlja na teret, a što naravno treba dokazati tokom samog postupka”, ocenjuje Selakovićeve istupe advokat Jovan Rajić. “Postoje dokazi – a to se na kraju vidi i iz Vučićevih izjava – da je on ‘alfa i omega’ poslovnog poteza rušenja spomenika srpske kulture za račun podmićivanja američkog predsednika”, naglašava advokat Božo Prelević

“Ekspoze ministra Selakovića je nemušti pokušaj da skrene pažnju sa svoje krivične odgovornosti i zameni je nekom drugom aferom, naravno nepostojećom, kako smo već navikli od naših političara. Taj govor u Domu Narodne skupštine je zapravo bio generalna proba iznošenja odbrane pred tužilaštvom i diskreditacija stručnjaka Zavoda koji su, između ostalog, svedoci u slučaju “Generalštab”. Svaka izgovorena reč bilo je izvrtanje istine i spinovanje činjenica”

Protiv novosadskog policajca Željka Kolbasa pokrenut je disciplinski postupak zbog sumnje da je prošlog januara u policijskoj stanici Detelnara fotografisao četvoricu aktivista Srpske napredne stranke, uhapšenih pošto su pretukli više studenata a jednoj studentkinji polomili vilicu. Nekoliko meseci posle hapšenja suđenje nije valjano ni počelo, a optužene je pomilovao predsednik Srbije Aleksandar Vučić i tako zaustavio postupak i mogućnost da ikada budu osuđeni. Za to vreme policajcu Kolbasu preti se otkazom, a tuže ga i nekada optuženi za prebijanje studenata
Čudo neviđeno u Srbiji – suđenje ministru
Koga plaši slučaj građanina Selakovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve