Mladićeva knjiga mrtvih

On je general i za njega zna cijeli svijet, o sebi govori u trećem licu, optužnica s kojom je napokon, nakon 16 godina bježanja od pravde, napokon suočen, „gnjusna“ je i on ne želi da ju čuje – to smo, u najkraćem, vidjeli u haškoj sudnici prošloga petka od Ratka Mladića.

Nismo ništa drugo niti očekivali: on je samo, jednako osiono kakvoga ga pamtimo sa snimaka, nastupio i u Haškom tribunalu; jest da je na glavi imao običnu kapu, bez petokrake od koje je počeo i one genetski pokvarene (dvoglave) ‘tice s kojom je završio svoju vojničku karijeru, ali nije propustio da salutira sudskom vijeću. Kako se čini, suca Alfonsa Orija i njegove kolege, kao niti glavnog haškog tužitelja Serža Bramerca, to se nije dojmilo; ni trepnuli nisu.

Sudac Ori je ipak pročitao sažetak optužnice, ponovo promijenjene kad se već znalo da je dolijao i da je u ekstradicijskom pritvoru Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu, gdje lupeta o jagodama, Savi Kovačeviću i tome tko jest, a tko nije glasao za Slobodana Miloševića (zahvaljujući kojem su mu godine 2011. isplaćene silne hiljade eura zaostale generalske penzije). O tome što stoji u optužnici nitko gotovo da i ne priča, pa evo u najkraćem: u 11 točaka izmijenjene optužnice Mladića se tereti za genocid (u ranijoj optužnici na teret mu je stavljeno i saučesništvo u genocidu), za progon na političkim, rasnim i vjerskim osnovama, istrebljenje i ubojstva, deportacije i nečovječna djela i surova postupanja, napade i teroriziranje civilnog stanovništva, kao i za uzimanje pripadnika Ujedinjenih naroda za taoce u maju i junu 1995. godine.

Navode se i imena bosansko-hercegovačkih općina u kojima su zločini – konkretni, s imenima konkretnih žrtava – počinjeni, od Srebrenice do opsade Sarajeva, grada kojega je na nišanu držao od 6. aprila 1992. do kraja 1995. godine. Onoga što se, kako to tvrdi njegov „biograf“ Ljiljana Bulatović prošloga ponedjeljka u emisiji Televizije B92 – nije dogodilo.

foto: emil vaš

SPOSOBNOST ZA SUĐENJE: Iako su to činjenice, tim gore po njih – tako će najvjerojatnije izgledati, bar sudeći po prvom estradnom nastupu, i obrana Ratka Mladića pred Haškim tribunalom.

Istina koju su svi primijetili – to je kuknjava koja se čula još u Beogradu – jeste da se Mladić teže izražava nego što smo navikli gledajući davne snimke. Posljedica je to, kako kažu, dva moždana udara i zapuštenog zdravlja, jer se za vrijeme odmetništva od pravde nevješto liječio sam. Bilo je tu i pokušaja da se kaže da nije sposoban za suđenje; no: njegov advokat po službenoj dužnosti Aleksandar Aleksić potvrdio je na izričito pitanje suda da li je sa optuženim „prošao“ optužnicu da jest, kao i da „nije imao utisak“ da njegov (privremeni) klijent nešto od toga nije razumio. Vidjelo se da mu je, Mladiću, jasno gdje je i zbog čega tamo jest i u trenutku kad je optuženi rezolutno od suda zatražio da ga sudski stražari ne vode kao „slepca“ i fizički ne pridržavaju; može koliko može, reče on, očito kao nasilje doživjevši stražarsku pomoć pri hodanju.

Svoje su rekli liječnici, još ovi naši beogradski, kad su potpisali nalaz da je sposoban pratiti suđenje (u Sheveningenu se, inače, što praksa pokazuje, svi optuženi oporave od svojih teških boleština) – a isto potvrđuju i haški liječnici, pa evo je optuženi Mladić već prebačen iz zatvorske bolnice u pritvorsku jedinicu u Sheveningenu! – pitanje njegove sposobnosti da prati suđenje i brani se valja, bar do nekog novog i drukčijeg liječničkog nalaza, ostaviti po strani. Priče koje i dalje slušamo u našoj, domaćoj javnosti – koji je smisao ostarjelog i bolesnog nekoga izvoditi pred sud – trebalo bi zaboraviti i rukovoditi se onime što je nedavno izjavio profesor Vojin Dimitrijević: da bi uzimanje u obzir faktora starosti kod optuženih ratnih zločinaca i odustajanje od gonjenja bilo protiv svakog morala, jer oni moraju znati – i dok se uspješno kriju i žive život „tihog susjeda“ – da njihovi zločini ne zastarijevaju i da, dok god su živi, ruka pravde može dodirnuti i njih. Imali smo toliko primjera, od Andrije Artukovića, šefa policije za vrijeme tzv. Nezavisne Države Hrvatske, koji je proživio veći dio života u Americi, do Dinka Šakića (živio u Argentini), nekadašnjeg upravitelja Jasenovca, pa na kraju i ovog Šandora Kepira, kojem je u Mađarskoj suđenje u toku; nitko od tih zlikovaca nije pokazao niti mrvicu kajanja zbog smrti tolikih ljudi toliko desetljeća ranije. Naprotiv, svoja su nedjela i toliko godina potom opravdavali, usput se pozivajući na to da su stari i bolesni; bar su ostarjeti mogli, i razboljeti se, za razliku od hiljada posve nedužne djece, žena i muškaraca kojima su u vrijeme svoje oduzeli živote.

OBRANA I LAŽI: I „naš“ Mladić se gradio „tihim susjedom“: on je samo branio svoj narod i svoju državu, tako je rekao pred sudskim vijećem Haškog tribunala prošloga petka.

Hajdemo redom.

Najprije narod: zakleo se kad je pristupio Jugoslavenskoj narodnoj armiji da će braniti „narode i narodnosti“ bivše zemlje, zakleo se na tada proklamirano „bratstvo i jedinstvo“; sve je to pogazio, stavivši se na samo jednu nacionalnu stranu, da bi na kraju – kao krunu svoje vojničke karijere – tom istom narodu ostavio u sjećanju onaj snimak koji svjedoči da je malim Srebreničanima najprije dijelio čokolade, njihovim majkama pričao da će sve biti u redu, da bi potom očeve te djece i muževe tih majki njegove snage hladnokrvno pobile. Ima tu onaj stravični snimak iz Trnova, koji je bio procesuiran i pred našim Specijalnim sudom, na kojem se vidi da Mladićevi mladići – u konkretnom slučaju formacija „Škorpioni“ – ubijaju šestoricu ljudi iz Srebrenice, od kojih su dvojica maloljetnika. Pritom, onaj koji je 14-godišnjeg dječaka pitao: „Jesi li prc’o dosad? I nećeš“, oslobođen je u sudskom postupku provedenom u Beogradu.

Idemo dalje: koju je državu branio Ratko Mladić, nakon što je – kao i mnogi drugi – sahranio Jugoslaviju? Bosnu i Hercegovinu, Republiku Srpsku, ili Srbiju, ma kako se ona u raznim vremenima zvala, SR Jugoslavijom, Srbijom i Crnom Gorom ili samo Srbijom, tlapnju Velike Srbije ili nešto drugo? Činjenice kažu da je on bio oficir Vojske Republike Srpske, pa bi valjalo zaključiti da je „branio“ (ili bolje, da polaže prava na dio autorskih prava, na činjenicu postojanja tog današnjeg entiteta) bar dio Bosne i Hercegovine.

Druga je činjenica da je isti Mladić, rođenjem i većim dijelom života Bosanac, u vrijeme kad se Jugoslavija već rascijepila na samostalne države, dobio od Vojislava Koštunice, tad predsjednika SR Jugoslavije, rješenje o penziji; onoj istoj koju danas naplaćuje od države Srbije, o koju se ogriješio – ako ništa – sa svojim odmetništvom, sve se pozivajući na stečena prava.

Sad bi valjalo saznati kada je Ratko Mladić, kojemu je Koštunica nakon 2000. godine dao rješenje o penziji, postao državljanin Srbije (ili čega god u to vrijeme), na temelju čega, pa da saznamo koju državu i koji narod je, u stvari, branio u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine; čak da zanemarimo činjenice da je „branio“ neki narod i u Hrvatskoj prije tog krvavog starta u BiH 1992. godine.

U svakom slučaju, taj bismo odgovor trebali dobiti od nadležnih, ako ni zbog čega drugoga, onda da znamo i da li će pred Međunarodnim sudom pravde, koji je pre koju godinu Srbiju kao državu označio odgovornom za genocid u Srebrenici, ako ništa drugo zato što je skrivala Mladića i štitila krivce, biti revizije postupka kojega je Bosna i Hercegovina vodila protiv Srbije, kako to ovih dana zloguko prognozira profesor međunarodnog prava Radoslav Stojanović, jedan od tadašnjih zastupnika Srbije pred tim sudom.

„Nisam ubijao Muslimane kao Muslimane i Hrvate kao Hrvate, a ne ubijam ni danas u Libiji“, izjavio je optuženi Mladić prvi puta se pojavivši prošloga petka u haškoj sudnici. Razradu te ideje nismo još dobili; neka, ima vremena. Tek treba objasniti kako je ubijao Hrvate, ne kao njih, tako i Muslimane. Ima njegov „biograf“ Ljiljana Bulatović, koja se u već spomenutoj emisiji B92 nije potresla zbog činjenice da su u Trnovu ubijeni maloljetnici: svi su oni, kaže ona, bili borci neprijateljske vojske. Majke plaču, ona dijeli plač s njima, ali… potom kreće licitacija broja žrtava, da li ih je 500 ili oko toga broja (iako je onih deset puta više identificirano DNK analizom), ili nešto više od toga.

HAG I NIRNBERG: Zanimljiva je ta spominjana emisija: Ratko Mladić „između mita i stvarnosti“. O mitovima kako tko hoće; stvarnost je nešto drugo: imamo hašku optužnicu, imamo Mladića u Haškom tribunalu, pa neka dokazuju. Imamo uz Ljiljanu Bulatović, lažno predstavljenu novinarku i stvarnog „biografa“ optuženog srpsko-bosanskog generala, još i profesora Kostu Čavoškog, koji se (u istoj emisiji) izvolio izraziti: „Haški tribunal će proći nešto malo gore od Nirnberškog tribunala.“

Ima Hana Arent da se okrene u grobu, ima mi svi da roštiljamo ovako živi: u čemu je problem s Nirnberškim sudom, s nacistima koji su tamo osuđeni, i ono najvažnije, otkud Čavoškom ta primjedba i zašto nitko na njegovu sumanutu rečenicu nije imao potpitanja?

Ima još jedno njihovo tumačenje: u Srebrenici je ubijeno samo oko 500 ljudi, samo vojnika, a Dražen Erdemović – osuđenik pred Haškim sudom koji je rekao da zna za oko 1700 žrtava – Hrvat je. Srebreničke žrtve ubio je Hrvat, uz pomoć 10. diverzantskog voda VRS, u čijem sastavu su bili stranci; sve je to vatikanska zavjera i sve u tom pravcu, a Ljiljana Bulatović tvrdi da taj odred nije ni postojao. Dakle, Erdemović je kriv za sve pobijene u Srebrenici, jer je Hrvat – a on je prvi kojega je Milošević izručio Haškom tribunalu – koji je masakr počinio uz pomoć Vatikana, sve da naudi Srbima, koji s time nemaju nikakve veze!

Na kraju svog prvog izjašnjavanja pred Haškim tribunalom, Mladić je izjavio, sve plačući na svoje zdravstveno stanje: „Želim da živim i doživim slobodu.“

Želi slobodu, brani Srbiju i njen narod.

Tu se opet valja prisjetiti onog snimka iz Trnova. Treba se prisjetiti i one djece kojima je, Ratko Mladić dijelio čokoladu, da bi potom njegove snage pobile njihovu braću, očeve, stričeve i ostalu rodbinu i prijatelje.

Žrtve se nadaju, jer im je to jedino ostalo, da Ratko Mladić nikada neće doživjeti slobodu. Država Srbija se nada da je Ratko Mladić ju neće moći umiješati u svoj vlastiti genocid.

U svakom slučaju, čeka se 4. jul, kad će se Mladić – taj general koji je iz tame mirnog susjedstva izronio nakon 16 godina skrivanja – izjasniti o optužnici.

Valja se uzdati u to da će Ratko Mladić u Haškom tribunalu pročitati, ako ništa više, bar onaj tužni spisak hiljada imena ljudi, nas, koji se vode u njegovoj knjizi mrtvih.