Ime D. Đ. nije smelo da bude objavljeno, sve i da je D. Đ. ušao u kancelariju Mladena Šarčevića i tamo polupao nameštaj i polomio sve slike sa zidova; sve i da je sam-samcit (bez stotina drugih osnovaca) zaustavio saobraćaj u gradu; sve i da je svojeručno ukrao maturske testove, kako bi osakatio i obrukao Aleksandra Vučića i na vlast doveo Đilasa ili svog tatu lično
Nije ništa novo da srpskim prorežimskim medijima ništa nije sveto: od istine, preko dostojanstva živih i mrtvih ljudi, do života beba, dece i nemoćnih ljudi – sve su to moćna oružja u rukama onih kojima je jedini cilj ne obaveštavanje, već sluđivanje čitalaca, spinovanje, zloupotreba realnosti u političke i razne druge svrhe. U tom kontekstu, hajka protiv D. Đ., petnaestogodišnjaka koji je prošle sedmice u Ministarstvu prosvete predao zahteve u ime budućih srednjoškolaca, nije ništa novo i do sada neviđeno.
Nije novitet čak ni laganje u izvedbi Ksenije Vučić, novinarke TV Pinka i bivše supruge predsednika Srbije. Baš poput praktično celokupnog novinarskog kadra ružičaste televizije, ona svakodnevno i bezrezervno potpomaže spinovanje, plasiranje neistina i otvorenu propagandu u korist vladajuće garniture.
Međutim, čak ni tim i takvim tabloidima skoro se nikada ne dešava da jedno dete unapred osude zato što im se ne sviđa njegov otac; da mu objave ime i prezime zato što se bori protiv onoga što oni zastupaju. Čak ni toj i takvoj bivšoj supruzi, perjanici režimske medijske mašinerije, nije se dešavalo da maloletno lice optuži za krivično delo, navodeći mu pritom puno ime, prezime i rodoslov. A baš je tako postupila gospođa Vučić: maloletnog D. Đ. označila je kao osobu koja je pred Ministarstvom spalila fotografiju ministra prosvete Mladena Šarčevića.
foto: sava radovanović / tanjug
ŠTA TO BEŠE ZAKON?
Još tokom protesta svršenih osnovaca, 18. i 19. juna, bilo je sasvim jasno i očekivano da će čitava stvar biti zloupotrebljena, a da je samo pitanje trenutka kada će se maturanti dovesti u vezu s protestima „Jedan od pet miliona“. I desilo se, praktično simultano: u masi dece, targetiran je sin Mlađana Đorđevića, kojeg su tabloidi označili kao bliskog saradnika Dragana Đilasa i navodnog inicijatora preuzimanja građanskih protesta. Uz puno ime i prezime, maloletni D. Đ. je naveden kao perjanica protesta zbog krađe testova iz matematike, idejni pokretač i izvođač paljenja Šarčevićevih fotografija.
U ovoj priči, najvažnije je reći da Ksenija Vučić, poslanik-novinar Vladimir Đukanović, i listovi „Kurir“ i „Alo“ nisu smeli da objave puno ime D. Đ., sve i da je D. Đ. ušao u ministrovu kancelariju i tamo polupao nameštaj i polomio sve slike sa zidova; sve i da je D. Đ. sam-samcit (bez stotina drugih osnovaca) zaustavio saobraćaj u gradu; sve i da je svojeručno ukrao testove kako bi osakatio i obrukao Aleksandra Vučića i na vlast doveo Đilasa ili svog tatu lično.
Pre svega, D. Đ. nije osuđen ni za šta, pa ni za paljenje slike ministra Šarčevića. Sve dok je tako, niz međunarodnih konvencija i domaće zakonodavstvo garantuju mu pravo na pretpostavku nevinosti.
foto: lenka pavlović
Čak i da je osuđen, mediji o njemu ne bi smeli ni da zucnu. D. Đ. je maloletan i kao takvog štiti ga međunarodna Konvencija o pravima deteta koja uz niz drugih odredbi koje se tiču obaveze skrivanja identiteta, u članu 2 propisuje da država mora da poštuje i obezbedi prava deteta bez obzira na sva lična svojstva i opredeljenja bilo deteta, bilo njegovih roditelja ili staratelja. To u ovom slučaju nije učinjeno, baš kao što je ignorisana i druga tačka istog člana u kojoj se kaže da će se „preduzeti sve odgovarajuće mere kako bi se obezbedila zaštita deteta od svih oblika diskriminacije ili kažnjavanja zasnovanog na statusu, aktivnostima, izraženom mišljenju ili uverenju detetovih roditelja, zakonskih staratelja ili članova porodice“.
Kad bi u Srbiji postojao regulator elektronskih medija kakvog nemamo, to bi telo moglo hitno da reaguje u skladu sa članom 22 Zakona o elektronskim medijima koji propisuje njegova zaduženja, ali i u skladu sa sopstvenim regulativama koje se tiču zaštite prava deteta. Konačno, tu je i član 80 Zakona o javnom informisanju koji je možda i najjasniji i koji kaže: „Maloletnik se ne sme učiniti prepoznatljivim u informaciji koja može da povredi njegovo pravo ili interes.“ Jer, kad te Ksenija Vučić imenom i prezimenom prozove s kanala koji uživa sve državne privilegije i koji ima milionski auditorijum – sasvim je sigurno da su ti povređena prava, interesi, pa i zdravlje.
Takođe, i Kodeks novinara Srbije propisuje pravo na pretpostavku nevinosti (poglavlje 4, tačka 3), obavezu zaštite prava deteta i skrivanje njegovog identiteta (poglavlje 7, tačka 4), baš kao što nalaže da „ekonomski i politički interesi izdavača na smeju da utiču na uređivačku politiku na način koji bi imao za posledicu netačno neobjektivno, nepotpuno i neblagovremeno informisanje javnosti“ (poglavlje 2, tačka 2).
A OBRAZ?
I da svega ovoga nema – da ne postoje zakoni, Ustav, konvencije i kodeksi, jer za mnoge zapravo i ne postoje, pinkoidno i tabloidno razapinjanje D. Đ. zaista je sramotna stvar. Svako ko se našao na meti tih glasila zna da posle toga u životu ništa nije isto: da treba živ i zdrav izdržati poglede na ulici i pijaci, abrovima sklonu rodbinu i komšiluk, govorkanja, hiperbole i laži; da su potrebni debeli živci za mirenje s činjenicom da će spinovi, konstrukcije i laži o tebi ostati za vjeki vjekov zapisane u internet sferi, bez mogućnosti demantija i(li) zaborava. S tim se teško nosi i mator čovek, čovek s nekakvom karijerom i psihološkom „zaleđinom“, a kamoli jedno dete – koliko god bilo zrelo i pametno.
Jasno je šta su Ksenija Vučić, Đukanović i kompanija iz „Kurira“ i lista „Alo“ zapravo želeli, šta im je bio krajnji cilj i kojom su se rabotom zapravo bavili. Nije, međutim, jasno kako se i zašto bar na dete nisu sažalili. Nije jasno kako ih u poslednjem trenu nešto nije podsetilo na njihovu sopstvenu decu, ili decu njihovih bližnjih. Ili je i to zapravo jasno, imajući u vidu krajnji cilj ove medijske družine i mentalno-etički kod njihovog jedinog gazde i urednika?
Kako bilo, roditelji D. Đ. su se obratili javnosti – najpre statusom na društvenim mrežama, a potom i s televizijskih ekrana, najavljujući tužbu protiv Ksenije Vučić. Tom prilikom, istakli su da je ona neistinito informisala javnost da je njihov sin palio fotografiju ministra Šarčevića, kao i da je dete protestovalo „protiv teškog nemara koji je u potpunosti doveo u pitanje višemesečno spremanje za najvažniji test u životu čitave generacije“. Objasnili su Đorđevići i da znaju koga zapravo tužite, ako tužite tabloide i režimske medije, da im je jasno da je sve ovo zapravo „razračunavanje sa političkim protivnikom“, ali su naveli i nešto što danas i ovde izaziva totalni očaj svakog ko iole misli o budućnosti koja nas čeka: „Mi smo naše dete vaspitali na način da ne trpi nepravdu, da nije lepo lagati, da je važno da poštuje starije, da uči, da se radom i poštenjem dolazi do uspeha. Da ima poverenja u sistem i državu, da veruje da će jednog dana moći da bude šta god poželi ukoliko svim srcem stremi ka tome. Tako je i postao vukovac i bio predložen za đaka generacije u svojoj školi.“
I tu je zapravo suština. Tu dolazimo do tačke u kojoj medijsko silovanje prevazilazi do sada viđene forme. Ako su dosadašnje pretnje i targetiranja imali za cilj da preplaše i upozore svakoga ko se drzne da misli ili progovori, hajka na D. Đ. upozorava da u ovakvoj državi neće biti milosti ni za one čiji roditelji imaju stav i kičmu, za one koji drže do pravde, poštenja, istine i rada; za one koji žele, streme i predvode. Ukratko, za sve one koji nisu podanici, već građani; za sve one koji ne žele da pognu glavu i kojima kičma nije polomljena.
Da je D. Đ. tog 18. juna opsovao i lepo se vratio kući, da je s roditeljima ili drugarima samo konstatovao da to „tako mora u Srbiji“, ili da ga naprosto nije bilo briga što mu je neko ukrao dan ili promenio tok daljeg školovanja – ostao bi maloletni momak nepoznat široj javnosti. Ovako, vaspitan tako kako je vaspitan, s politički aktivnim ocem, s porodicom koja očigledno pripada nekom drugom društvenom „ekosistemu“, jednostavno je bio osuđen na tabloide.
MALI I VELIKI
I ne, ovde ne smemo mešati slučaj D. Đ. sa slučajevima neke „slavne“ dece: malog Vukana, male Milice, ne tako malog Danila, ili sina Zorane Mihajlović koji ozaren sedi u sali Ujedinjenih nacija i potom to deli s publikom na Instagramu. Ta „slavna“ deca jesu deca vršilaca javnih funkcija, ljudi koje smo birali ili ih (samo) plaćamo da se brinu o nacionalnom interesu i interesu svih građana i građanki. Ni ta „slavna“ deca ne smeju se pominjati i ne sme im se kršiti privatnost, ne smeju se zloupotrebljavati – izuzev u situacijama kada ih sami roditelji zloupotrebljavaju, ili kada je pod znak pitanja dovedeno upravo ono za šta su im roditelji plaćeni: javni interes.
Tako, recimo, ako otac zloupotrebi malu Milicu i dozvoli da se usred kampanje za predsedničke izbore uradi intervju s njom – šira javnost, pa ni zakoni, tu zapravo ništa ne mogu. Sam je otac odlučio da se ona obrati javnosti tako kako se obratila, a u interesu njegovog daljeg političkog uspona.
S druge strane, kada Danilo bude snimljen s ljudima za koje se sumnja da imaju veze s kriminalnim krugovima, tu više nema priče o kršenju prava na privatnost, tim pre što više i nije reč o maloletniku. Njegovi postupci, ponašanje i okruženje i te kako opravdano dolaze pod lupu javnosti, jer je dete nosioca najviše državne funkcije.
Isto tako, sin Zorane Mihajlović – uprkos svim mogućim i nemogućim objašnjenjima – nema šta da traži u zgradi Ujedinjenih nacija. I može ministarka Zorana do neba da zapomaže kako su joj sve smestili opozicionari, ali njenom sinu tamo nije mesto. Ako je u tu zgradu dospeo u sklopu nekakvog volonterskog staža ili obrazovnog programa, javnost mora do u dolar da bude obaveštena ko je to, kako i zašto platio i odobrio.
I tu, naravno, nije kraj. Ovo su samo „najslavniji“ među slavnim potomcima čiji životi moraju da budu tema i medija, i nadležnih državnih organa, kada je reč o državnom interesu i državnim (tj. našim) parama.
Sve to, međutim, ne odnosi se na D. Đ.
On je prošle sedmice polagao maturski ispit kao i sva druga „obična“ deca. Pred Ministarstvo prosvete stigao je o svom trošku, bez bilo kakve državne intervencije, pokazujući javno stav o nečemu što ga se najdirektnije tiče. Stvar je čista kao suza.
Nažalost, D. Đ. je istovremeno na sopstvenoj koži osetio gde zapravo živi i kakva će mu sudbina biti ako tu ostane. Važna lekcija, koja uvek mnogo košta.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Po oceni poverenika za samostalnost Visokog saveta tužilaštva, pritisci na tužioce u Srbiji dolaze sa raznih strana, ali izgleda ne iz kabineta predsednika Aleksandra Vučića. “Izbegavanje poverenika Milana Tkalca da izričito iznese svoj stav kad su u pitanju izjave predsednika Republike profesionalno je neprihvatljivo”, kaže za “Vreme” predsednica Udruženja tužilaca Srbije Lidija Komlen Nikolić. Šta sve predsednik sme da kaže, a da to ne bude shvaćeno kao mešanje u nezavisnost pravosuđa
Naprednjačka vlast se bori i rukama i nogama da pobedi u dva različita mesta, jer ne bi smeli na oči Aleksandru Vučiću ako izgube. Na drugoj strani, ostatak Srbije navija da krene iz Zaječara i Kosjerića, pa da se “ide redom” po celoj zemlji i da tako vide leđa ovima što već 13 godina upravljaju u svakom mestu, svakoj ulici i svakom selu
Nikada dosad nisu menjani svi članovi ovog tela. Nikada se izbor članova Saveta nije dešavao u tako uzavreloj društveno-političkoj atmosferi. Nikada Brisel nije bio toliko zainteresovan za tok i ishod ovog procesa. Otuda toliko nervoze, strasti i utvrđenih nezakonitosti za koje još niko nije odgovarao
Nepoštovanje zakona i visoka korupcija u Srbiji počinju ubrzano da uzimaju još veći danak. Nabrojmo neke slučajeve: pao je deo plafona na Klinici za kardiologiju u Nišu, zveknuo je i plafon na Železničkoj stanici u Ćupriji. Prethodno se urušio most za prelazak pešaka kod sela Vlahovo i strmeknuo se deo zida u školi u Pećincima (lakše povređene dve devojčice). Tu su još i urušavanja betonske konstrukcije nadvožnjaka na brzoj saobraćajnici Požarevac–Veliko Gradište, padovi plafona u školi u Užicu, u Saranovu kod Rače, na Institutu za javno zdravlje Kragujevac i kod vrtića “Maja” na Novom Beogradu. Dakle, sve to od 1. novembra prošle godine do danas. Malo li je
Dok studenti maratonci posle 18 dana štafetnog trčanja i 2000 pređenih kilometara razgovaraju sa EU parlamentarcima u Briselu, Vučić se sastaje sa predsednikom Evropskog saveta. U pozadini ova dva događaja, evidentan uticaj vlasti na pravosuđe ogleda se u dvema odlukama: produženje pritvora novosadskim aktivistima i prekvalifikovanje dela ženi koja je kolima oborila studentkinju
Držati profesorku sociologije Mariju Vasić u zatvoru pod optužbom za terorizam je anticvilizajski zločin. Ili groteska, kako god hoćete. Zašto se protiv toga ne pobune sudije, tužioci, policajci, bezbednjaci
U govoru besmislenom s gledišta logike i celine, Vučić je svojim glasačima ponudio sve što oni žele da čuju. Ali, sve u protivrečnostima. Duh pobune se pak ne može više vratiti u bocu jer je boca slomljena
Republika Srbija je u opasnosti. Ako ostanemo nemi na montirani proces protiv političkih zatvorenika u Novom Sadu i kraljevački slučaj gde su žrtve proglašene za nasilnike, uskoro ćemo svi štrajkovati glađu i žeđu za mrvicu pravde
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!