Pogled iz Rusije
Šta ruski mediji pišu o izlaganju Miloša Vučevića i novoj vladi Srbije
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
"Bori, prijateljski, Ramiz!" (apokrifna)
Boris Tadić poklonio je Ivi Josipoviću Leksikon yu mitologije – knjigu, kratko, u kojoj su sabrani pojmovi, priče i sjećanja iz popularne kulture (bilo je, ‘ajde, nešto i one visoke), a iz vremena socijalističke Jugoslavije – knjigu na kojoj sam, kao jedan od njena tri urednika i kao autor tekstova, imao i privilegiju i nesreću raditi pune dvije godine.
Kad su mi dojavili tu stvar o narečenom poklonu i kad sam, tu gdje sam, u Priamsterdamlju, poslije odgledao i snimku primopredaje iz beogradske knjižare, osjetio sam, bogme, cijelu seriju povezanih a suprotnih sentimenata: od kratke početne plime, priznajem, iskrenog i naivnog oduševljenja – ako ništa, da knjiga koja se bavi kulturnim sjećanjem nekako živi, pa još, jel tako, „na nivou“, to je već nešto – i pozitivnog osjećaja da, u usporedbi s onima prije, ovo između dvojice izgleda (i jest dosad) kao vrhunac civiliziranosti i upravo ljekovitog odsustva nezatucanosti, da bih potom osjetio brzo hlađenje, a što sam više mislio o svemu, na kraju i tamnu rezignaciju. Nad time ponajprije da, okreni-obrni, koliko se god sve mijenjalo i okretalo, sve opet izgleda ostaje isto, sve zadatosti i dinamike između Nas, izrečene i neizrečene, vidljive i najtajnije, banalne i najsuptilnije, sve na svom mjestu, nepomaknute ni za cenat, a, pošto se sve to na tekstualnom nivou najbolje ocrtava, svo naše stvaranje i čitanje znakova, jezik, verbalni i tjelesni (jest, ima to i kasnije), uopće cijela „post-yu semantika“ – nedirnuta. To, uostalom, da je u pozadini cijeloj prilici sekundirao uzorni lingvist Milorad Pupovac, nije slučajnost.
Nastranu uostalom lični osjećaji: gesta s tim nedužnim, a od samog početka problematičnim tomom, na prvi pogled neobična i neočekivana u čitavom kontekstu. Da poredamo malo: na papiru a i, sa sve više zamaha, „u praksi“ sve manje-više riješeno, to su dosad (tako bar vide same sebe) ozbiljne države, tzv. nacionalni suvereniteti uspostavljeni, a evo susret na državnoj razini; tu moderni, demokratski orijentirani predsjednici, tamo ruka pomirnica i tako dalje – sve ka Gospe, kako bi rekli stari Splićani.
Samo, ako je sve tako, dosljedno – kako bi kod nas bilo? – pa se prenosi i u vanprotokolarne stvari, i to još bez presedana relaksirano („opušteno“, što bi rekli tamo), zašto Tadić, da se malo napravimo blesavi, nije Josipoviću poklonio, ne znam, izvin’te ako je nepravedno, monografiju o Sopoćanima, oli neku od onih „dva veka Vuka“ varijanti, ili, da bude prigodnije i osobno, recimo zbornik srpskih kompozitora? – nešto, bilo što, što bi tu današnju demarkaciju ocrtalo jasno, u skladu sa svime ostalim, sa postavljenim odnosima.
Ajde, da ne retoriziramo više.
Takva gesta bila bi nemoguća: pored svega što jest, Tadić je suviše moderan, samosvjestan, i istreniran u tom naročitom našem semiotičkom ratu, da bi napravio ovakav tupo retorički potez; kao predstavniku generacije jugoslavenskih ‘bejbi-bumera’, nije mu u senzibilitetu da radi one tužne negdašnje „jatovske“ razmjene s knjigama-iz-reprezentacije. Osim toga, u društvu dva bivša Idola (i idola), apsolutna velemajstora stvaranja i čitanja kulturnih šifri, tvoraca serije vrhunskih umjetničkih igranja s visokim i niskim pojmovima iz kulture i politike, to bi bilo nemoguće.
Tadić je implicirao svojom – zapravo, možda i spontanom? – gestom, stvari što se zaista mogu na sto načina čitati, iz kojih izlazi motiva, da glava zaboli. Jedan je međutim tako potkopavajući i subverzivan da je to fantastično. Poklanjanje ove knjige, u svoj njenoj prividnoj lakoći (možda i zbog nje?) moglo bi naime značiti jednu uvijenu, uzorno postmoderno izvedenu poruku, gdje kroz neobavezno, kroz igru izlazi pluralitet mogućih istina, te, ključno, jedno priznanje i, jednako, izazov, u formi neizrečenih nacerenih, destruktivno relativizirajućih pitanja:
„šta se pravimo?, šta glumimo?, kakve države, kad smo i ti i ja bili i pioniri i omladinci i d(j)eca socijalizma?“
Ako je tako, to bi bio dobar, fer ubod.
Josipović je primio knjigu također dobrohotno ali s osjetnom, prepoznatljivom, s druge strane grane već dvadeset godina treniranom, ironijom spram simbola one zemlje, spram zajedništva i veza, pa se, kad je Tadić okrenuo naslovnicu ‘za slikanje’, čak malo (e to je taj fizički moment) kao i izmaknuo (uzmaknuo?), uzeo, osim ironijskim superiornim smiješkom – i tijelom distancu od svega. Da doma ne bi bilo poslije problema, budimo realni.
Ono što je pak istinski tamno poražavajuće u pozadini ove saradnje jest što su obojica – ponovno, predsjednici država dva naroda od kojih već stoljeće i pol ovisi sve u čitavoj geografiji – svojim gestama i igrom, ovim čudnim baletom, s apsolutnom preciznošću pokazali zadatost razlika unutarnjeg osjećanja, kontinuitet pogleda, ideološkog i kulturnog, a spram ideje nekadašnje zajedničke zemlje: prvi, uvijek relaksirani u odnosu na tu prošlost, „jednakiji od drugih“ u smislu njenog čuvanja pa si i najlakše dozvoljavaju nostalgiju; drugi pak, kao početni, istinski tvorci prvobitne ideje zemlje (i sam taj naš nesretni mali Leksikon zamišljen je prvo u Zagrebu i poslije u egzilu) – permanentno zamrznuti u dubokoj nelagodi i refleksnom odmicanju od sjenke vlastite kreacije kao i mogućeg zagrljaja druge strane.
Tako je bilo kod rasapa – tako je i danas. Dovijeka izgleda.
U Hillegomu, Holandija, 20. 7. 2010.
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve