
Novi broj „Vremena“
Policajci idu svojoj deci umazani krvlju tuđe dece
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Da tog dana onoliki narod nije savladao strah i izašao na ulice, stvarajući kritičnu masu, Legijini momci verovatno ne bi oklevali da upotrebe oružje
Ako je postojalo nešto što je povezivalo one koje su 5. oktobra izašli na ulice i one koji su ostali kod kuće, bio je to strah od građanskog rata, i taj strah nije bio bez osnova. Slobodan Milošević je tokom prethodnih godina u više navrata pokazao da se ne libi nasilja kako bi sačuvao vlast, a pojedini njegovi čauši su pred izbore otvoreno pretili krvoprolićem u slučaju za njih nepovoljnog ishoda. I u opoziciji je bilo onih koji su bili spremni da u ime borbe za demokratiju posegnu za oružjem.
U bilo kom scenariju, mnogo je zavisilo od ponašanja Jedinice za specijalne operacije, koja je delovala pod okriljem Državne bezbednosti i čiji su se pripadnici sami ponekad hvalili da su im ruke krvave do laktova. Zoran Đinđić se uoči 5. oktobra tajno sastao sa komandantom JSO-a Miloradom Ulemekom Legijom, i od njega dobio obećanje da njegovi ljudi neće pucati u narod bez preke potrebe, to jest ako vojska i policija ne budu napadnuti. To obećanje nije vredelo mnogo.
Petog oktobra oko podne, nakon što je na Terazijama upotrebljen suzavac, članovima JSO-a je rečeno da je rulja upala u zgradu Televizije, da među policajcima koji su obezbeđivali zgradu ima mrtvih, dok nekoliko desetina demonstranti drže kao taoce; njihov zadatak je bio da zauzmu zgradu i oslobode kolege. Kolona vozila „hamera“ JSO-a stuštila se iz Batajnice prema zgradi RTS-a pucajući u vazduh, ali su po dolasku na lice mesta ustanovili da su njihove kolege žive i zdrave, i da, mada je oko zgrade bilo prilično naroda, još niko nije uspeo da uđe unutra. Nakon toga je usledila mala predstava tokom koje su se pripadnici „beretki“ bratimili s narodom, ljubili popove u ruku, i čak su, prema rečima jednog od lidera DOS-a, poručili vojnom i policijskom vrhu da će svako ko pokuša da protiv naroda upotrebi silu imati posla sa njima. To je bio matine, a uveče je u Košutnjaku, oko studija iz koga se emitovao program, odigran drugi čin, gde su pripadnici JSO-a navodno zamalo stupili u okršaj sa vojskom.
Šta je dalje bilo, sa Đinđićem i sa JSO-om, zna se, a ovih dana gledamo i čitamo razne verzije učesnika događaja koji bez lažne skromnosti ističu svoju ključnu ulogu u tome što je 5. oktobar prošao bez krvi. Malo ko od njih pominje ključnu činjenicu: da tog dana onoliki narod nije savladao strah i izašao na ulice, stvarajući kritičnu masu, Legijini momci verovatno ne bi oklevali da upotrebe oružje.
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Pretnje silovanjem i prebijanje usledilo je kada su se posle još jednog protesta u nizu demonstranti uputili kućama. Prema svedočenjima žrtava torture, studenti i građani su otimani sa centralnih beogradskih ulica, odvođeni u zgradu Vlade Srbije – sedište izvršne vlasti – gde su mučeni ili bili primorani da slušaju i gledaju batinanje drugih
Pored Andreja Vučića, mesto na kormilu batinaša zauzeli su Vlada Mandić i Ljuba Jovanović, nekadašnji sportisti koji, očevidno, imaju kontrolu nad izvesnim grupama “mladića”. To se posebno se odnosi na one iz Republike Srpske jer je Mandić sa njima i tamo bio aktivan. Pored njih, angažovani su i oni iz javnog sektora “koji znaju da se biju”, kao što je bio slučaj sa Lukom Petrovićem, gradskim sekretarom za investicije
“Na prvi pogled individualni čin ekstremnog nasilja – kada državni službenik preti devojci silovanjem – može izgledati kao izolovan ispad”, kaže za “Vreme” profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, Zoran Pavlović. “Ali to nije stvar samo njegove privatne ‘patologije’ – čak i da jeste, to i dalje nije samo njegov problem – nego simptom sistema u kojem se takvo ponašanje toleriše, pa i ohrabruje”
Dok “običan” policajac bez fakulteta radi za oko 80.000 dinara, njegov kolega u Žandarmeriji ima najmanje tri puta veću platu. MUP Srbije broji oko 46.000 od kojih 21.000 radi u administraciji. Ovlašćenih službenih lica, a to su policajci u uniformi ili civilu, kriminalistička, saobraćajna i granička policija, te posebne jedinice ima oko 15.000 u Srbiji. Ipak, ni svi oni ne mogu se zateći na protestima po Srbiji, jer mnogi od njih vrše druge poslove iz svoje nadležnosti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve