

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
Da tog dana onoliki narod nije savladao strah i izašao na ulice, stvarajući kritičnu masu, Legijini momci verovatno ne bi oklevali da upotrebe oružje
Ako je postojalo nešto što je povezivalo one koje su 5. oktobra izašli na ulice i one koji su ostali kod kuće, bio je to strah od građanskog rata, i taj strah nije bio bez osnova. Slobodan Milošević je tokom prethodnih godina u više navrata pokazao da se ne libi nasilja kako bi sačuvao vlast, a pojedini njegovi čauši su pred izbore otvoreno pretili krvoprolićem u slučaju za njih nepovoljnog ishoda. I u opoziciji je bilo onih koji su bili spremni da u ime borbe za demokratiju posegnu za oružjem.
U bilo kom scenariju, mnogo je zavisilo od ponašanja Jedinice za specijalne operacije, koja je delovala pod okriljem Državne bezbednosti i čiji su se pripadnici sami ponekad hvalili da su im ruke krvave do laktova. Zoran Đinđić se uoči 5. oktobra tajno sastao sa komandantom JSO-a Miloradom Ulemekom Legijom, i od njega dobio obećanje da njegovi ljudi neće pucati u narod bez preke potrebe, to jest ako vojska i policija ne budu napadnuti. To obećanje nije vredelo mnogo.
Petog oktobra oko podne, nakon što je na Terazijama upotrebljen suzavac, članovima JSO-a je rečeno da je rulja upala u zgradu Televizije, da među policajcima koji su obezbeđivali zgradu ima mrtvih, dok nekoliko desetina demonstranti drže kao taoce; njihov zadatak je bio da zauzmu zgradu i oslobode kolege. Kolona vozila „hamera“ JSO-a stuštila se iz Batajnice prema zgradi RTS-a pucajući u vazduh, ali su po dolasku na lice mesta ustanovili da su njihove kolege žive i zdrave, i da, mada je oko zgrade bilo prilično naroda, još niko nije uspeo da uđe unutra. Nakon toga je usledila mala predstava tokom koje su se pripadnici „beretki“ bratimili s narodom, ljubili popove u ruku, i čak su, prema rečima jednog od lidera DOS-a, poručili vojnom i policijskom vrhu da će svako ko pokuša da protiv naroda upotrebi silu imati posla sa njima. To je bio matine, a uveče je u Košutnjaku, oko studija iz koga se emitovao program, odigran drugi čin, gde su pripadnici JSO-a navodno zamalo stupili u okršaj sa vojskom.
Šta je dalje bilo, sa Đinđićem i sa JSO-om, zna se, a ovih dana gledamo i čitamo razne verzije učesnika događaja koji bez lažne skromnosti ističu svoju ključnu ulogu u tome što je 5. oktobar prošao bez krvi. Malo ko od njih pominje ključnu činjenicu: da tog dana onoliki narod nije savladao strah i izašao na ulice, stvarajući kritičnu masu, Legijini momci verovatno ne bi oklevali da upotrebe oružje.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve