

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Da tog dana onoliki narod nije savladao strah i izašao na ulice, stvarajući kritičnu masu, Legijini momci verovatno ne bi oklevali da upotrebe oružje
Ako je postojalo nešto što je povezivalo one koje su 5. oktobra izašli na ulice i one koji su ostali kod kuće, bio je to strah od građanskog rata, i taj strah nije bio bez osnova. Slobodan Milošević je tokom prethodnih godina u više navrata pokazao da se ne libi nasilja kako bi sačuvao vlast, a pojedini njegovi čauši su pred izbore otvoreno pretili krvoprolićem u slučaju za njih nepovoljnog ishoda. I u opoziciji je bilo onih koji su bili spremni da u ime borbe za demokratiju posegnu za oružjem.
U bilo kom scenariju, mnogo je zavisilo od ponašanja Jedinice za specijalne operacije, koja je delovala pod okriljem Državne bezbednosti i čiji su se pripadnici sami ponekad hvalili da su im ruke krvave do laktova. Zoran Đinđić se uoči 5. oktobra tajno sastao sa komandantom JSO-a Miloradom Ulemekom Legijom, i od njega dobio obećanje da njegovi ljudi neće pucati u narod bez preke potrebe, to jest ako vojska i policija ne budu napadnuti. To obećanje nije vredelo mnogo.
Petog oktobra oko podne, nakon što je na Terazijama upotrebljen suzavac, članovima JSO-a je rečeno da je rulja upala u zgradu Televizije, da među policajcima koji su obezbeđivali zgradu ima mrtvih, dok nekoliko desetina demonstranti drže kao taoce; njihov zadatak je bio da zauzmu zgradu i oslobode kolege. Kolona vozila „hamera“ JSO-a stuštila se iz Batajnice prema zgradi RTS-a pucajući u vazduh, ali su po dolasku na lice mesta ustanovili da su njihove kolege žive i zdrave, i da, mada je oko zgrade bilo prilično naroda, još niko nije uspeo da uđe unutra. Nakon toga je usledila mala predstava tokom koje su se pripadnici „beretki“ bratimili s narodom, ljubili popove u ruku, i čak su, prema rečima jednog od lidera DOS-a, poručili vojnom i policijskom vrhu da će svako ko pokuša da protiv naroda upotrebi silu imati posla sa njima. To je bio matine, a uveče je u Košutnjaku, oko studija iz koga se emitovao program, odigran drugi čin, gde su pripadnici JSO-a navodno zamalo stupili u okršaj sa vojskom.
Šta je dalje bilo, sa Đinđićem i sa JSO-om, zna se, a ovih dana gledamo i čitamo razne verzije učesnika događaja koji bez lažne skromnosti ističu svoju ključnu ulogu u tome što je 5. oktobar prošao bez krvi. Malo ko od njih pominje ključnu činjenicu: da tog dana onoliki narod nije savladao strah i izašao na ulice, stvarajući kritičnu masu, Legijini momci verovatno ne bi oklevali da upotrebe oružje.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve