

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
Vratolomni uspon dojučerašnjeg načelnika Uprave bezbednosti VJ bio je, izgleda, direktna posledica nastojanja njegovih nadređenih da ga se – ratosiljaju
Najavljujući još jednu u nizu transformacija Vojske Srbije i Crne Gore – to jest podrazumevajuće kadrovske promene – novi ministar odbrane Boris Tadić veruje da će oficiri viđeni za penziju slediti primer upravo smenjenog Ace Tomića. On je, kaže ministar Tadić, „tu odluku primio profesionalno i mirno, kao pravi vojnik“.


Artiljerac po vojnom obrazovanju, general Tomić je u vode vojne Službe uplovio iz Komande odbrane Beograda, u koju je dospeo iz Gardijske brigade, tj. njenog Oficirskog bataljona. Dobri poznavaoci njegovog lika i dela tvrde da je ocenjivan kao prosečan oficir koji je evidentno imao problem sa alkoholom, zbog čega je, navodno, dva puta bio na ivici da ga uklone iz službe. Iz vremena provedenog u Komandi odbrane Beograda, s početka devedesetih, potiče njegova bliskost sa Sretenom Lukićem, vojno obrazovanim policajcem. Njegova prekomanda u Upravu bezbednosti GŠVJ sredinom devedesetih objašnjava se potrebom da se ukloni s mesta na kom ne radi ništa. Posle višestrukih ubeđivanja, tadašnji pukovnik Tomić je prihvatio prelazak na mesto načelnika Druge uprave (koja „duži“ ekstremiste i teroriste). Radne navike: po ceo dan drži raširene novine, pije piće, zeza se s društvom…
Početkom 1997. upućen je – navodno, ponovo da ne bi smetao – u Kontraobaveštajnu grupu na Kosovu. Tu uspostavlja kontakte s Nebojšom Pavkovićem, Nikolom Šainovićem, Milomirom Minićem, Zoranom Anđelkovićem… Čini se da je, zajedno s tadašnjim načelnikom odseka bezbednosti Prištinskog korpusa potpukovnikom Momirom Stojanovićem, „prolaz“ do Pavkovića obezbedio tako što je potonjem načelniku Generalštaba dostavio informacije o zainteresovanosti Službe za neka Pavkovićeva mutna posla. Zauzvrat: napredovanje i, čini se, direktan pristup do Slobodana Miloševića. U kritičnim mesecima s kraja 1998. i početka 1999. zadužen je, zajedno sa Momirom Stojanovićem, za buduće „kadrovanje“ u Upravi bezbednosti GŠVJ.
Posle „skidanja“ generala Ace Dimitrijevića i pukovnika Blagoja Milinca, potom i generala Geze Farkaša, Aca Tomić postaje zamenik načelnika Uprave bezbednosti GŠVJ. Tu ga zatiče i oktobar 2000: oprobani recept zaobilaženja nadređenih u korist sopstvenih interesa dovodi ga, izgleda, u direktan kontakt s ljudima iz najbližeg Koštuničinog okruženja. U mrtvoj trci za naklonost, Nebojša Pavković pokušava da ga ukloni naređenjem da završi Školu nacionalne odbrane, uslov za generalski čin koji Tomić već nosi. Sličan pokušaj načelnika Uprave za bezbednost generala Milana Đakovića Tomić ponovo hladno odbija, kao i Pavkovićevu ponudu za unapređenje u čin general-potpukovnika i mesto načelnika Uprave za kontrolu naoružanja u Ministarstvu odbrane.
U kombinovanoj aferi „prisluškivanje Koštunice“ – „Biro za informisanje vlade Srbije“ u javnost dospevaju obaveštajni podaci za čije „curenje“ Pavković i Đaković optužuju Acu Tomića. Uzalud, uostalom: osumnjičeni za „nelojalnost“, smenjeni su generali Milen Simić i Milan Đaković. Mesto potonjeg zauzima Aca Tomić, kao prvi čovek „KOS-a“. I, može se dodati, kao prvi na tom mestu u direktnoj „vezi“ s političkim vrhom (u vreme Slobodana Miloševića, od 1992. godine, „kadrovanje“ Uprave za bezbednost GŠVJ vodio je MUP Srbije tj. RDB; u vreme Josipa Broza vojska je imala samo da sluša i tako unazad, sve do Crne ruke). Četrdesetak radnika vojne bezbednosti i vojne policije demonstrativno napušta službu zbog sumnjičenja da „otkazuju poslušnost Koštunici“… Ta vrsta žrtve – u korist jedne jedine karijere – spada u nedopustive u obaveštajnim službama koje bi da uživaju ikakav ugled.
Šta ostaje iza Ace Tomića? U svakom slučaju, višestruko nedovršena „afera Perišić“. Sudeći po načinu na koji se stvari sležu i zaboravljaju, vuk će opet pojesti magarca. Profesionalne primedbe na neokončanu špijunsku aferu ne tiču se njenog značaja i uspeha kontraobaveštajne službe, već nedopustivih grešaka (ako su bile greške) u postupku s licem koje štiti diplomatski imunitet (za razliku od onog poslaničkog, kojim se do sada uspešno štitio Momčilo Perišić). Ostaje, naravno, i pitanje Tomićevog naslednika na mestu načelnika Uprave za bezbednost VSCG. Ako su tačne glasine po kojima je kandidat pukovnik Momir Stojanović – blizak Tomićev saradnik na početku vrtoglavog uzleta karijere – to neće valjati. Zbog diskontinuiteta, a ne „spiralnog vođenja kadrova“.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve