"NATO na nas gleda kao na svoju omiljenu nevladinu organizaciju"
NEIZBEŽNA INTEGRACIJA U NATO I EU: Alan Li Vilijams
„Potrebna nam je organizacija koja će se obraćati običnim ljudima. Mi to ne možemo, jer nas oni neće slušati. Potreban je neko ko će govoriti jezikom razumljivim običnim ljudima“, sugerisao je 1950. tadašnji britanski ministar inostranih poslova Ernest Bevin. Iste godine njegova ideja realizovana je osnivanjem Atlantic Treaty Association (ATA), organizacije koja danas okuplja 40 zemalja članica i koja proklamuje širenje najznačajnijih evroatlantskih vrednosti (demokratija, vladavina zakonitosti, zaštita ljudskih i manjinskih prava,…), kao i upoznavanje evroatlantske zajednice sa sopstvenim nacionalnim vrednostima i dostignućima. Sedište organizacije je u Parizu, mandat predsednika (koga bira Skupština) traje tri godine, a države članice imaju različit status: članice NATO-a su punopravni članovi, članice Partnerstva za mir su pridružene članice, dok ostale države imaju status posmatrača. Atlantski klub Jugoslavije primljen je u ATA u oktobru ove godine kao zvanični predstavnik naše zemlje, a tokom protekle nedelje u Beogradu je boravio Alan Li Vilijams, predsednik ATA.
„VREME„: NaosnovunazivaiprogramavašeorganizacijemožesezaključitidaonaimanekevezesaNATO–om. Međutim, istovremenoseističedaseradionevladinojorganizaciji. KakavjezaistaodnosAtlanticTreatyAssociationaiNATO–a?
VILIJAMS: Mi imamo vrlo bliske odnose, ali nismo zvanično povezani. Pošto ATA stvarima prilazi konstruktivno, čini mi se da NATO na nas gleda kao na svoju omiljenu nevladinu organizaciju. Naravno, postoje i lični kontakti i prijateljstva, tako da predstavnici naših članica imaju priliku da upoznaju najviše čelnike NATO-a.
Nismo koncentrisani isključivo na NATO – to jeste najmoćnija organizacija, ali ovde je akcenat na evroatlantskom povezivanju. Evropa se sve više uključuje u međunarodnu bezbednosnu politiku i zauzima sve važniju ulogu u NATO-u, što dovoljno ilustruje i činjenica da je Havijer Solana istovremeno visoki predstavnik i NATO-a i Evropske unije. Te dve institucije, koje se dakle sve više približavaju jedna drugoj, ne smeju se ignorisati u zemlji poput Jugoslavije. Sticajem okolnosti, vi ste videli jednu njihovu stranu, ali postoji i druga. Što se NATO-a tiče, njihova glavna uloga nije vojna već politička. U tom smislu, oni i razvijaju svoje odnose sa Evropskom unijom, a time se i mi bavimo.
KakvisuodnosičlanicaATAsavladamamatičnihzemalja?
Svaka pojedinačna državna asocijacija trebalo bi da objedinjava sve političke opcije prisutne u određenoj zemlji, a cilj nam je da gde god je to moguće u njoj učestvuju predstavnici i opozicionih i provladinih stranaka i organizacija. Ipak, ona mora da bude nezavisna – postoji mogućnost da je vlada finansijski podržava, ali njene aktivnosti i stavovi moraju biti izuzeti od ma kakvog uticaja državnih organa. U zemljama sa komunističkom tradicijom, gde je vlada dominantna snaga na svim planovima, to je ljudima teško razumljivo. Ipak, u Jugoslaviji nije takva situacija.
S druge strane, mi kao nevladina organizacija ponekad možemo da budemo čak tri ili četiri koraka ispred same vlade, što pokazuje iskustvo Turske i Grčke. Naime, tamošnji ogranci ATA odlučili su da poboljšaju odnose između te dve zemlje, u čemu su ih njihove vlade sledile.
To pre svega treba uraditi edukativnim putem, iznošenjem podataka. Imajući u vidu situaciju u Jugoslaviji, ovde bi trebalo objasniti smisao određenih tendencija, posebno razvoj evropske bezbednosne i međunarodne politike. U ovom trenutku jasna je američka dominacija na mnogim planovima, ali bi razvoj evropske strategije to stanje mogao da izbalansira. Zbog toga je i potrebno ohrabrivati evropske države da se priključe NATO-u. One će u tom slučaju morati i vojno da doprinesu toj organizaciji, ali će i njihov tj. evropski uticaj time biti veći.
To mora biti objašnjeno učenicima u završnim razredima, studentima, intelektualnoj eliti, odnosno onima koji mogu da utiču na obične ljude. Jer, običnim ljudima je teško prići, njihovi stavovi su ponekad mnogo ispred stavova političkih stranaka i zvaničnih državnih organa. Dosadašnja iskustva, posebno iskustvo Atlantskog kluba Bugarske, pokazuju da je ovaj metod izuzetno uspešan.
U okviru ATA svaka članica promoviše svoj nacionalni interes, pa bi bilo čudno da to ne uradi i jugoslovenska. Za razliku od same vlade, ova organizacija može da zastupa nacionalne interese potpuno otvoreno, ne obazirući se na obaveze koje vladi može da nametne eventualni koalicioni sporazum ili zvanična procedura. Ipak, realizacija onoga što je neizbežno nema potrebe da se požuruje. U vašem slučaju, neizbežno je da se Jugoslavija uključi u Evropsku uniju i u NATO, a to uključenje trebalo bi ohrabrivati objavljivanjem publikacija, predavanjima, upućivanjem poruke koja ipak nije propagandna. U svemu tome, prednost naše organizacije jeste to što imamo pristup i NATO-u i vladama država članica, a da nas oni ne kontrolišu niti utiču na nas.
Jugoslavija je ranije, posebno za vreme Tita, na Zapadu smatrana za neku vrstu saveznika. Bombardovanje Jugoslavije izgledalo je zbog toga kao neka vrsta građanskog rata, rata sa nekim ko je bio na našoj strani. Čelnici NATO-a bili su tada suočeni sa antiratnim demonstracijama i mnogima nije bilo lako, ali to je bio sukob sa Miloševićevim režimom i drugog izlaza nije bilo. Posle svega toga, ne mogu vam ni opisati koliko su oni bili oduševljeni razvojem situacije, otvaranjem Jugoslavije i, konačno, uključenjem Atlantskog kluba Jugoslavije u Atlantic Treaty Association.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Američki predsednik Donald Tramp, koji je obećavao da će okončati ratove svojih prethodnika, poslao je nosače aviona, razarače i bombardere preko sedam mora, koji su bacali bombe od 13.600 kila na iranske bunkere 90 metara ispod zemlje, uvukavši Ameriku u rat sa Iranom. Nakratko je ispunio ratni cilj Izraela – koji je dosad ubio 17 iranskih atomskih naučnika – pa brzo proglasio misiju okončanom i isposlovao primirje, dok su odjekivale poslednje salve, nadati se, kratkog rata
Hajde da razmotrimo najgori strah pobunjenih građana. Pa šta ako za Vidovdan bude manje ljudi nego 15. marta? Gde li su se denuli? Da nisu, ne daj bože, sad naprasno preumili i rešili da podržavaju Srpsku naprednu stranku i režim Aleksandra Vučića? Da im nije Ćacilend miliji i draži od studentskog skupa? Ne budimo smešni, naravno da to nije slučaj
Vidovdanski sabor je opravdao svoje održavanje, ali bi mogao i danas da posluži kao podsećanje i svojevrstan poziv na trezvenost: ne treba pozivati Srbiju samo radi okupljanja velike mase (za tako veličanstene pesme ne postoji bis), već sačuvanu, itekako postojeću energiju usmeriti ka određenoj svrsi ne dopuštajući joj da iščili. To je greška koja se pravdoljubivim građanima Srbije ponavlja duže od tri decenije, od 9. marta 1991, sve do moćnih demonstracija povodom “Ribnikara” i Jadra i bilo bi vreme da se iz nje nešto nauči
“Studenti i građani ne smeju da nasedaju na priče o olakom i brzom preuzimanju vlasti, posebno ne na pozive za nasilnu promenu vlasti, jer nisu oni ti koji su ‘zakuvali’ ovu situaciju. Kombinacijom političkog Vudstoka, gandijevskom strpljivošću i upornošću oni su već dokazali da mogu igrati dugu utakmicu, trčati maratonsku trku. To je slika odgovorne politike, a ne samo da se politikom jednokratnog juriša ili na o-ruk sistem porazi režim, personalno promene nosioci vlasti, i ‘opet Jovo nanovo’”
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!