

Analiza
SNS u televizijskim debatama cilja lenje i kolebljive birače
Kako se ko snalazi u debatama? Zašto se tamo ide ili ne ide? O tome piše „Vreme“ u novom broju


Od narodnih veselja pod šatorima i razgovora po selima, preko partijskog nasilja u Užicu i odustajanja od Novog Sada, do policijski izolovanog Narodnog pozorišta u Nišu, Aleksandar Vučić u izbore ulazi pre svih, sa svim resursima države, ali prvi put i sa svešću da može da izgubi
Na snimku koji je objavljen na društvenim mrežama Aleksandra Vučića, a na kojem on prilazi Narodnom pozorištu u Nišu, izgledalo je kao da predsednik slobodno i gotovo ležerno hoda gradom. Kamere režimskih medija pokazivale su nekoliko desetina pristalica, zastave i čoveka koji bez straha dolazi među Nišlije. Na ekranima nije bilo policijskih kordona u okolnim ulicama, pripadnika Žandarmerije niti građana koji su, udaljeni svega nekoliko stotina metara odatle, pokušavali da mu priđu.
“Predsednik je rekao da želi da nas čuje, ali nam policija ne dozvoljava da priđemo”, govorili su okupljeni u direktnom prenosu N1.
Krenuli su od Crvenog pevca, zatim Dušanovom i sporednim ulicama pokušavali da stignu do pozorišta, ali ih je na svakom pravcu čekala policija. “Južne vesti” zabeležile su da su građani praktično “šetali” kordone po centru grada. Čak i kada su se okupljeni razišli, prilaz pozorištu ostao je blokiran.
Bila je to precizna slika Vučićeve kampanje: neposrednost postoji samo u kadru, dok je sve što bi moglo da je poremeti ostavljeno iza policijskog prstena. Predsednik želi da razgovara sa narodom, ali pod uslovom da unapred zna koji deo naroda može da mu priđe.
Za to vreme, iznad centra Niša leteo je ruski “iljušin”, angažovan na gašenju požara na Suvoj planini. Prizor je bio gotovo groteskno simboličan: dole je u policijski blokiranom gradu počinjala kampanja za još neraspisane izbore, dok je iznad njega avion leteo da obuzda vatru na planini.
PREDSEDNIK, KANDIDAT I DRŽAVA
Sednica Glavnog odbora Srpske napredne stranke u Nišu, održana 5. septembra, formalizovala je kampanju koja je, u stvarnosti, počela mnogo ranije. Vučić je jednoglasno izabran za nosioca liste i kandidata SNS-a za predsednika Vlade. Najavio je da će izbori biti raspisani 9. ili 10. septembra i održani 25. oktobra, dok bi ostavku na mesto predsednika Republike podneo tek krajem septembra, po povratku iz Ujedinjenih nacija.
Tako bi najmanje dve i po nedelje istovremeno bio predsednik Republike i otvoreni kandidat za premijera. U praksi, ova višestruka uloga traje već mesecima: Vučić nastupa kao predsednik države, ponaša se kao premijer, a kampanju vodi kao šef stranke, iako formalno nije ni premijer ni predsednik SNS-a.
“On vodi funkcionersku kampanju i pre raspisivanja izbora”, kaže za “Vreme” Dušan Spasojević, profesor Fakulteta političkih nauka. “Sedi na dve stolice i biće sve problematičnije što duže bude sa funkcije predsednika u kampanji za premijera. U Hrvatskoj je Zoran Milanović pokušao sličnu stvar, ali ga je sprečio Ustavni sud. Ovde je to još jedna u nizu zloupotreba na koje se javnost vremenom navikla.”
Navikavanje je, po Spasojeviću, deo mehanizma vlasti: ponavljanjem zloupotreba građani se dovode do toga da ih prihvate kao normalne i da se osećaju bespomoćno. Čak i ako Vučić pred izbore podnese ostavku, na terenu se ništa suštinski neće promeniti. Državni resursi, institucije i medijska dominacija već su stavljeni u funkciju njegove kandidature (vidi grafikon 1).


Vučić je na RTS-u dobio približno 15 puta više vremena nego celokupna opozicija. Od vremena posvećenog Vučiću, 51% bilo je pozitivno, 49% neutralno, a 0,1% negativno.
Izvor: CRTA monitoring medija, april–avgust 2026. Uzorak: Dnevnik 2 na RTS 1.
OD ŠATORA DO SEOSKOG STAREŠINE
Kampanja je tokom leta menjala forme. Počela je “narodnim veseljima” pod šatorima. Od Topole, Futoga, Odžaka i Žitišta do Valjeva, Laćarka, Subotice, Loznice i Niša, naprednjački funkcioneri okupljali su pristalice uz hranu, muziku i kolo. Proslavljala se “pobeda Srbije” pre nego što je izborna utakmica zvanično i počela. U Drežniku kod Užica gostovao je Ljuba Aličić, a u Oplanićima kod Kraljeva Vučića su dočekali uz pesme Baje Malog Knindže.
Šator je imao i političku i televizijsku funkciju. Dvesta ljudi na gradskom trgu može da izgleda kao slab skup; istih dvesta ljudi pod šatorom izgleda kao puna kuća. Istovremeno je obnavljana slika sabornosti: mi smo narod, mi razumemo narod i zajedno branimo državu od neprijatelja i otuđenih elita. Zatim je Vučić prešao na obilaske sela i gradića. Sa građanima je razgovarao o putevima, vodovodu, zaposlenju, socijalnoj pomoći i lokalnim funkcionerima. Pred kamerama je pozivao ministre, delio zadatke i obećavao rešenja. Kada bi mu neko prigovorio da nešto nije urađeno, umeo je da optuži sagovornika da ne govori istinu ili da podseti koliko je on lično nekome pomogao.
Institucije su u toj predstavi suvišne. Predsednik postaje i predsednik mesne zajednice, i socijalni radnik, i direktor javnog preduzeća, i lični dobrotvor. Cilj je njegov rebrending u čoveka koji vidi da lokalni šerifi ne rade dobro, izvodi ih pred narod i zatim sam rešava ono što sistem nije rešio. Istovremeno je i spasilac i gromobran.
Spasojević smatra da kampanja spaja različite elemente: pokušaj da se smanji distanca između građana i naprednjaka, koji su na vlasti gotovo petnaest godina, ali i neprekidnu projekciju moći. Zato različitim delovima javnosti nudi različitog Vučića. Nekome je namenjen šator, nekome podkast u kojem pokušava da bude opušten i “običan”, a nekome upozorenje da će, ako pobede njegovi protivnici, svi pevati Tompsonove pesme i uzvikivati “Za dom spremni”.
“Pokretanje podkasta potpuno je besmisleno iz perspektive čoveka koji je po ceo dan prisutan u udarnim terminima”, primećuje Spasojević. “Ali on pokušava da pogodi sve različite delove svoje javnosti. Jasno je da baca sve karte koje ima i izvlači sve iz arsenala, jer zna da su ovo izbori koje može da izgubi.”
PRVI PUT JAČI PROTIVNIK


Upravo se u tome ova kampanja razlikuje od prethodnih. Raša Nedeljkov, programski direktor Crte, kaže za “Vreme” da, prema julskom istraživanju te organizacije, Vučić prvi put za četrnaest godina nasuprot sebi ima političku grupaciju sa većim izbornim potencijalom od njegove stranke. Zato je kampanja počela znatno pre raspisivanja izbora, a spajanje stranke i države postalo je neposrednije i ogoljenije.
Razmere finansijske mobilizacije Nedeljkov ilustruje takozvanim helikopterskim novcem. Pred izbore 2023, direktna davanja različitim grupama građana bila su, prema računici Crte, između 300 i 450 miliona evra. Sada se približavaju milijardi. Od približno 25 milijardi evra na prihodnoj strani budžeta Srbije za 2026. godinu, oko milijardu se usmerava na mere koje neposredno prethode izborima.
Istovremeno traje precizno merenje i organizovanje sopstvenog biračkog tela. Crta analizira novu mobilnu aplikaciju, za koju sumnja da služi strukturisanju kretanja i ponašanja ljudi iz baze sigurnih glasova i proveri da li su izašli na izbore. Nedeljkov ukazuje i na aktivnosti povezane sa biračima u Bosni i Hercegovini, kao i na prikupljanje brojeva telefona penzionera kojima je poslato predsednikovo pismo. Pismo je stiglo na oko 1,9 miliona adresa, a prikupljeni brojevi telefona omogućavaju ukrštanje sa postojećim bazama podataka.


Sadašnja “kampanja pre kampanje” intenzivnija je čak i od formalne predsedničke kampanje 2022, uz gotovo utrostručen udeo pozitivnog tona.
Izvor: CRTA monitoring medija, januar–april 2022. i april–avgust 2026. Uzorak: Dnevnik 2 na RTS 1.
Na drugoj strani, medijska mašinerija neprekidno radi na smanjivanju potencijala protivnika – podelama, zastrašivanjem, vređanjem i targetiranjem. Nedeljkov navodi da je udeo pozitivnog izveštavanja o Vučiću na RTS-u bio dvostruko veći nego tokom njegove predsedničke kampanje 2022. godine. Oko 95 odsto sagovornika u centralnom Dnevniku dolazi iz vlasti, dok je opozicija uglavnom predstavljena negativno. Do avgusta je Vučić imao približno 240 obraćanja – više nego tokom cele 2023. ili 2024. godine.
“Imamo organizovanu izbornu kampanju pre izborne kampanje”, zaključuje Nedeljkov.
Protivnici SNS-a zato ne trče samo protiv jedne stranke već protiv režima koji je gotovo sve raspoložive resurse države stavio u funkciju jednog kandidata.
UŽICE – NASILJE IZLAZI IZ KADRA
Vučić je još u Lapovu najavio da će do septembra trajati skupovi kakve poznajemo, a da će potom kampanja biti “sasvim drugačija”. Sledeći korak bio je pokušaj povratka u gradove u kojima se vlast već dugo ne oseća sigurno. Najavio je velike skupove u Užicu i Novom Sadu. To više nije bila samo borba za glasove već demonstracija da za predsednika nema zabranjenih gradova.
U Užicu se 29. avgusta kontrolisana predstava raspala. Policija je potiskivala građane, dok su redari SNS-a pokušavali da isprazne okolne kafiće. Snimci pokazuju kako tuku ljude koji nisu hteli da se sklone, dok policija uglavnom posmatra. Među redarima su bili ljudi u crnom, pojedini sa likom Ratka Mladića na odeći.
Ono što je počelo kao kampanja bliskosti sa narodom završilo se slikom partijskog obezbeđenja koje uz prisustvo policije fizički uređuje prostor u kojem predsednik treba da se pojavi.
Ipak, ista scena nije izgledala jednako u svim medijskim stvarnostima. “Užice je na društvenim mrežama izgledalo kao velika pobeda opozicije, a na “Pinku” ili RTS-u kao normalan, uspešan miting vlasti”, kaže Spasojević. “U suštini nije bilo baš ni jedno ni drugo. Sama činjenica koja govori koliko je ljudi bilo na jednoj i na drugoj strani još ne daje jasan zaključak ni o velikoj krizi vlasti ni o velikoj pobedi opozicije.”
Oprez je potreban i zato što mitinzi i kontramitinzi nikada nisu bili glavna snaga SNS-a. Ulični protest je teren koji je opoziciona Srbija razvijala godinama, a posebno od pada nadstrešnice. Izbori će se, međutim, odvijati i izvan televizijskog kadra i izvan gradskih trgova.
NOVI SAD – GRANICA KONTROLE
Posle Užica, Vučić je odustao od najavljenog skupa u Novom Sadu. Bio je to već osmi put za godinu i po dana da je najavio veliko okupljanje u gradu u koji, nakon pada nadstrešnice, nije uspeo da se vrati kao nesporni gospodar političke scene.
Spasojević to otkazivanje naziva ozbiljnim fijaskom. “Vučić izbegava situacije koje su neprijatne za njega i koje ne može da kontroliše. Novi Sad je nešto što ne može da kontroliše. Lider koji ima plan ne bi smeo sebi da dozvoli da najavi skup pa ga otkaže. Kao što je najavio ostavku, a nije je podneo, ili izbore, a još ih nije raspisao. To pokazuje da nije u svojoj zoni komfora.”
Vučić je u Nišu tvrdio da Novi Sad nije otkazao iz straha. Pristalicama je to objašnjavao sportskim poređenjem: dovoljno je da naprave nasilje, dobiju “crveni karton” i omoguće protivniku da pobedi. “Njima je nasilje jedina hrana”, rekao je. U tome se, međutim, krije važan deo njegove taktike.
NEMOJTE VIŠE DA IH TUČETE
Na sednici Glavnog odbora Vučić je članovima SNS-a više puta naložio da ne primenjuju nasilje. Formulacije su bile neobično otvorene: “Nemojte više da ih tučete sada kada znate da se klima promenila u društvu i kada znate da ste veći i jači. Nemojte ni da ih jašete, ni da ih tučete, ni u katran da zavijate.” Potom je dodao: “Neću da se hvalite na mrežama da ste ih pretukli.”
Poziv na uzdržavanje zvuči kao priznanje: njegovi ljudi jesu tukli političke protivnike, o tome postoje snimci, a neki su se nasiljem i hvalili. Vučić ih ne upozorava da je nasilje nedopustivo samo po sebi, niti traži odgovornost za Užice. Traži da sada prestanu jer se promenila “klima”, jer su navodno “veći i jači” i zato što nasilje može izborno da koristi protivniku. “Uvek ima više ljudi koji osuđuju nasilje nego onih koji ga podržavaju”, objasnio je sopstvenu računicu.
Gotovo u istom dahu ljude koje ne treba tući nazvao je “zabludelom braćom i sestrama”, “mučenicima” i sledbenicima koje su N1, “Nova S” i strane službe “direktno vodili u rušenje svoje države i sukob sa svojim narodom”. Poziv na mir zato ne prati smirivanje retorike. Protivniku se oduzima politička autonomija: on nije nezadovoljan građanin, već obmanuti instrument neprijateljskih službi.
To je dvostruka poruka. Za širu javnost Vučić je državnik koji zaustavlja nasilje. Za tvrdo jezgro njegovi protivnici ostaju izdajnici i strano oruđe, dok su naprednjaci predstavljeni kao brojniji i fizički nadmoćniji. Čak i rečenica da ih policija zapravo štiti od pristalica SNS-a nosi prikrivenu pretnju: samo predsednikova odluka i policijski kordon stoje između “blokadera” i navodno ogorčene većine.
Spasojević smatra da Vučiću odgovara umereni stepen nasilja – policija zavede red, neko bude pretučen, a počiniocima se ništa ne dogodi. Time se kod dela opozicione javnosti proizvodi strah. Ono čega se vlast plaši jeste veći incident koji bi mogao da mobiliše protivničko biračko telo. “
“Vučić hoda po vrlo tankoj žici”, kaže Spasojević. “Teško je njegovu kampanju razumeti samo sa racionalnih pozicija.”


GRAD KOJI SE VIDI I GRAD IZA KORDONA
Niš je zato bio pažljivo izabran kompromis. Posle odustajanja od Novog Sada, Vučić je morao da pokaže da ipak može da uđe u veliki grad. Ali nije održao otvoreni miting. Došao je u pozorište zaštićeno policijskim prstenom, na zatvorenu sednicu partijskog Glavnog odbora. Ispred zgrade su bile okupljene pristalice, dok su protivnici zadržani nekoliko ulica dalje.
Čak i u tom kontrolisanom krugu građani su mu se obraćali molbama i zahtevima da im lično reši probleme. Ovoga puta nije imao mnogo strpljenja za ulogu pažljivog slušaoca iz seoske faze kampanje. Spontanost je ponovo pokazala svoje granice.
Vučić je u Nišu ponovio da strane službe ulažu ogroman novac kako bi uticale na događaje u Srbiji. U istu konstrukciju spojio je bombardovanje RTS-a i voza u Grdelici, proteste posle pada nadstrešnice, N1 i “Novu S”. Političko nezadovoljstvo tako je prevedeno u spoljnu agresiju, a izbori u odbranu zemlje. Ako je protivnik proizvod stranih službi, onda SNS više nije samo jedna od izbornih ponuda: on postaje država, a glas za njega čin patriotizma. Upravo zato policijski kordoni nisu samo bezbednosna scenografija. Oni fizički razdvajaju dve slike Srbije. U jednoj Vučić slobodno hoda, razgovara sa narodom i prima jednoglasnu kandidaturu. U drugoj građani pokušavaju da dođu do predsednika, koji tvrdi da želi da ih čuje, ali im državna sila ne dozvoljava da mu se približe. Prva slika namenjena je njegovim biračima. Druga ostaje izvan njegovog kadra.
IZBORI PROTIV OSEĆANJA NEMOĆI


Razmera institucionalne i medijske prednosti može da proizvede zaključak da je ishod već odlučen. Nedeljkov, međutim, upozorava da građani imaju prostor da utiču makar na ono što se dešava na biračkim mestima. Na približno osam hiljada biračkih mesta potreban je bar po jedan obučen i odlučan kontrolor koji zna šta treba da gleda: proveru identiteta, UV lampu, trag da je birač već glasao, višak listića i pritiske na članove odbora.
“Ako si sam, slomiće te. Ako si povezan sa još pet ljudi, mnogo teže”, kaže Nedeljkov. Vlast ne može svakoga da otpusti, zaplaši ili izoluje. Solidarnost i dobro organizovana kontrola ne mogu izbrisati ogromnu neravnopravnost pre izbornog dana, ali mogu suziti prostor za zloupotrebe na samom glasanju.
Vučićeva prednost je država koja radi za njegovu kampanju. Njegova slabost je to što prvi put mora da koristi gotovo sve što ta država poseduje i to mnogo pre nego što su izbori raspisani. Šatori, podkast, državni novac, pisma penzionerima, beskrajna televizijska obraćanja, seoske turneje, policijski kordoni i priča o stranim službama nisu znaci samouverenosti. Oni su arsenal vlasti koja zna da ishod više nije unapred siguran.
Kampanja je počela slikom veselja pod šatorima. U Užicu se iza nje pojavilo lice partijskog nasilja. U Novom Sadu pokazala se granica Vučićeve kontrole. U Nišu je kamera ponovo napravila bezbedan grad po meri predsednika, ali su se izvan kadra čuli građani koje nije mogao da ućutka. Do izbora će se voditi borba upravo između te dve Srbije: one koja se vidi na njegovim snimcima i one koju kordoni pokušavaju da zadrže izvan slike.
PodržAVam.rs – digitalna verzija kapilarnih glasova
Nova platforma “PodržAVam.rs” javno se predstavlja kao “Mreža podrške Aleksandru Vučiću” – digitalna zajednica pristalica, aktivista i izbornih štabova u Srbiji i dijaspori. Međutim, analiza njene android aplikacije, koju je objavio požarevački portal Boom93, pokazuje da se iza tog opisa nalazi precizno organizovan sistem za evidentiranje glasača, upravljanje mrežom aktivista i praćenje izlaska na izbore.
Hijerarhija je jasno postavljena. Korisnik na njenom dnu ne naziva se članom ili simpatizerom već “glasačem”. Svaki glasač povezan je sa svojim “nosiocem”, odnosno aktivistom, dok su iznad njih vođe štabova, koordinatori i centralni koordinatori. U sistemu postoji i uloga “garanta”, čija funkcija nije detaljno objašnjena.
Aplikacija omogućava unos i pretragu glasača, njihovo povezivanje sa konkretnim aktivistima i organizovanje ljudi koje je svaki od njih prikupio. Mogu se obrađivati ime i prezime, broj telefona, datum rođenja, adresa, pripadnost određenom aktivisti ili delu organizacije, učešće u kampanjama i skupovima, fotografije, prijavljeni problemi, kao i informacija o izlasku na glasanje. Administratori, prema uslovima korišćenja, imaju pristup svim podacima.
Posebno je zanimljiv režim predviđen za izborni dan. Korisniku se tada prikazuje dugme “Izašao sam na glasanje”, dok aktivista u svom delu aplikacije može da pregleda glasače povezane sa njim i izdvoji one koji još nisu evidentirani kao izašli. Ako telefon nema internet, potvrda izlaska čuva se na uređaju i šalje naknadno. Aplikacija ne beleži za koga je korisnik glasao, ali omogućava da se u realnom vremenu prati da li je svako iz unapred napravljene baze obavio svoju “obavezu”.
Još ozbiljnija pitanja otvara način unošenja građana u sistem. Aktivista može sam da popuni formular sa imenom, datumom rođenja i adresom druge osobe i da označi polje kojim se potvrđuje njena saglasnost za obradu podataka. Ako upisani građanin nema mobilni telefon ili Viber, verifikacioni kod može biti poslat na broj samog aktiviste. Tako se otvara mogućnost da se neko nađe u političkoj bazi podataka a da nikada nije instalirao aplikaciju niti je bio obavešten da su njegovi podaci uneti.
Platformu je razvila i održava požarevačka firma “Bus Logic”, koja se u pravnim dokumentima navodi i kao rukovalac podacima. Njen vlasnik i direktor je Ivan Kočev. Iako je “PodržAVam” otvoreno posvećen organizovanju podrške Aleksandru Vučiću, iz javno dostupnih dokumenata nije moguće utvrditi ko je projekat naručio i finansirao.
U trenutku analize aplikacija nije bila dostupna preko prodavnica Google Play ili Apple App Store. Android verzija preuzimala se direktno sa sajta, uz uključivanje dozvole za instaliranje aplikacija izvan zvanične prodavnice.
Izvor: analiza aplikacije koju je objavio portal Boom93.


Kako se ko snalazi u debatama? Zašto se tamo ide ili ne ide? O tome piše „Vreme“ u novom broju


U novom broju „Vreme“ donosi niz analiza i intervjua u susret izborima 25. oktobra


Ovo je borba između onih koji se bore za opšte dobro i onih koji su zarobili državu, koji siluju društvo i rasturaju ga. U toj borbi ova prva strana mora da pobedi. U protivnom postaćemo, kao one zemlje Latinske Amerike u kojima narko karteli državu drže zarobljenom: povezani su s političarima, krajnjom desnicom, najčešće i sa Crkvom, sa vojskom i policijom i, naravno, vrhovnim sudom


Vlast Peti oktobar najradije pamti po zapaljenoj Skupštini. Ali taj dan je počeo jedanaest dana ranije, na izborima koje je izgubio Slobodan Milošević. Uoči glasanja 25. oktobra, Žarko Korać i Ivan Marović za “Vreme” govore o dve različite opozicije, kontroli glasova i mogućnosti da neizvestan rezultat otvori novi spor oko izborne volje


Studenti širom Srbije zvone na vrata tokom kampanje – svaki tim na stotine dnevno. Otprilike polovina vrata se otvori i iza njih su nekad nasmejana, nekad mrka lica. Ali cilj su – apstinenti. Jedan hod stepeništima novobeogradskog bloka
Intervju: Jovo Bakić, sociolog, profesor Univerziteta u Beogradu
Pobedićemo, narod pravi kampanju za sve nas Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve