

Novi broj „Vremena“
Šoškić za „Vreme“: Znamo ko je ko
Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine
Žika Minović, osam redova u dnu 16. strane
U vremenu u kome živimo i svašta preživljavamo izgleda da malo šta može da privuče širu pažnju. Ne uzbuđuju više nikoga ni padovi takvih političkih i medijskih veličina kakve su bili dr Bora Jović, akademik Mihailo Marković i Milorad Vučelić. Gotovo je neopaženo prošao i pad dr Živorada Minovića, medijske zvezde koja je blještavi sjaj počela gubiti kad se malčice odvojila od sazvežđa kome je pripadala. Oborena je preciznim pogotkom sa zemlje u trenutku kad je neko procenio da to više ne treba odlagati.
I poslednja „bura u čaši vode“, izazvana prevratničkom promenom statusa NTV Studija B, smirila se pre nego što se i saznalo šta se u stvari sa tim studijem dogodilo.
Možda i zbog toga što su više puta pružena poluzvanična uveravanja da se u uređivačkoj politici podržavljene tv stanice neće ništa bitno izmeniti. Ako bi to bilo tačno, teško g bi se moglo objasni ti zašto je aktuelna vlast posegla za sredstvima sumnjive pravne vrednosti da bi na čelo Studija B dovela svoje ljude.
Ni uspon nove zvezde nikoga nije uzbudio.
Daje Dragoljub Milanović postavljen za generalnog direktora RTS, saznalo se iz tekućih/dnevnih vesti. On, u stvari, i nije nova medijska zvezda, već ona koja je sijala u senci drugih. Za razliku od svog prethodnika, Milanović od zvaničnog avanzovanja ne pravi spektakl. Da bi se uverili i oni koji su sumnjali da će njemu pripasti ta funkcija, dovoljna je bila i obična informacija. Može se pomisliti daje to skromnost. Pre bi se reklo daje opreznost.
Dragoljub Milanović nije veliki igrač kao Živorad Minović, ali nije ni daleko od njega. U neku ruku on je Minovićev učenik, jer se i sam u novinarske visine peo više političkim nego novinarskim stepenicama.
Sa Minovićem ga vezuje i to što su se u odsudnom vremenu kada se pripremala poznata Osma sednica bez ostatka stavili na stranu Slobodana Miloševića. Milanović je tada skrenuo pažnju na sebe potpisom ispod teksta objavljenim u „Politici Ekspres“, čiji je stvarni autor ostao nepoznat.
Ali se zna daje tim tekstom koji je Minović na upadljivom mestu preneo u „Politici“, ozvaničen napad Miloševićevih pristalica na Ivana Stambolića i njegove saradnike.
Od tog trenutka Minović i Milanović su glavni oslonci Miloševićeve politike u medijskoj sferi. I ako neko bude uspeo da napiše objektivne prikaze njihove uloge u političkom životu Srbije, to će biti najzanimljivije stranice istorije srpskog novinarstva u drugoj polovini ovoga veka.
Oni koji bolje poznaju Žiku Minovića znaju da on napredovanje u novinarstva nije očekivao od novinarskog dara koliko od saradnje sa političkim garniturama Srbije, čiju je politiku dosledno sprovocfia.
Najviši uspon dostigao je za vreme vladavine Slobodana Miloševića. Može se reći daje to bio period i njihovog uspešnog ispomaganja – Milošević je podržavao Minovićeve ambicije da od „Politike“ stvori moćnu medijsku kuću, a Minović je tu kuću bez rezerve stavljao u službu Miloševićeve politike.
Ostaće verovatno još dugo nepoznato kada se Minović, kome se ne može osporiti razvijen politički njuh, prebacio u proceni Miloševićeve moći i budućnosti njegove vladavine. Zna se samo daje neočekivano od izuzetno vernog saradnika postao jedan od nepouzdanih. Iako iz ođređenih razloga nije uklonjen sa položaja predsednika Kompanije „Politika“, distanca između njega i Miloševića se sve uočljivije povećavala. Uzaludna su bila Minovićeva nova zaklinjanja na vernost. Jednom poljuljano političko poverenje više se nije moglo uspostaviti.
Minović ipak nije verovao da mu je Milošević definitivno okrenuo leđa. On nije hteo da poveruje ni kad je na čelo „Politike“ doveden pouzdaniji čovek. Sve je* međutim, postalo jasno kada je, za vreme dejtonskih pregovora, policija ušla a „Politiku“ i sa radnog mesta odvela dr Minovića.
Predsednik Kompanije „Politika“ je zadržan u pritvoru dok prisilnim pravnim mahinacijama na njegovo mesto nije postavljen čovek od većeg poverenja.
Kako je izveden taj pučistički zahvat, detaljno su opisali pojedini listovi, ali niko, pa ni nezavisni mediji, nije postavio pitanje koji je organ i na osnovu kog propisa mogao da izda nalog policiji da uhapsi legitimnog predsednika Kompanije „Politika^ a da se o tome ne objavi nikakvo saopštenje.
Ovo pitanje nije trebalo postavljati samo zbog Žike Minovića. Ruku na srce, on onim stoje činio u novinarstvu nije ni zaslužio da ga novine i novinari uzimaju u zaštitu. Ali postoji nešto preko čega mediji koji drže do svog ugleda i dostojanstva ne bi smeli ćutke da prođu.
„Politika“ je najstarija novinska kuća u zemlji i jedna od najstarijih u Evropi. Zbog duge i neukaljane tradicije smatra se jednom od najuglednijih institucija u Srbiji.
Poznato je da je policija plenila pojedine brojeve „Politike“ zbog tekstova koji se nisu dopadali Stojadinovićevom režimu, ali policija ni u vreme šestojanuarske diktature nije prekoraačila prag „Politike“ da bi uhapsila nekog od njenih novinara. A, eto, sada je ta tradicija prekršena.
Žika Minović je takav kakav je. Današnji politički upravljači su ga dobro znali i „tak’og kakav je“ intenzivno koristili.
Naravno da je vernost dr Minovića na odgovarajući način kompenzovana. I sve je to štimalo dok crv sumnje nije počeo da nagriza idilične odnose između političkih prijatelja. Samo oni znaju zašto taj razlaz nije mogao drukčije da se obavi. Ovako kako je učinjeno nije dobro ni za jednu ni za drugu stranu. Najmanje je dobro kada se pomoću policije rešavaju kadrovski problemi u novinskim kućama.
Policija nije hapsila građanina Živorada Minovića, već predsednika Kompanije „Politika“. To što mu je posle svršenog posla rečeno „puj pike, ne važi“ ne može da utre tragove takvog postupka. Oni ostaju na licu onoga koje policiji odredio takav zadatak. Jer, presedan je učinjen, a od njega nije teško stvoriti praksu.
Sto se tiče Žike Minovića, možda ga i ne bi trebalo žaliti. Ako nije znao pravilo da novinar koji s političarima bundeve sadi ne može da očekuje drukčije plodove, sada je to naučio. A koliko su oni gorki, moglo se zaključiti iz notice u „Politici“ od 27. marta, čiji oblik i sadržaj mnogo podseća na čitulju o političkoj smrti. U svega osam redova, smeštenih u donjem desnom uglu šesnaeste strane lista, Kompanija „Politika“, pod novim v.d. direktorom, je saopštila,: „Bivšem predsedniku Kompanije Politika dr Živoradu Minoviću prestao je radni odnos u Politici zbog odlaska u penziju.
Minović je ispunio sve uslove za odlazak u penziju po sili zakona.“ Nije samo rečeno da li je reč o sili pisanog ili nepisanog zakona. Ali to posle svega i nije važno. Minoviću je i bez toga jasno. Veliki grešnik nije hteo da komentariše postupak svoje bivše kuće. Novinaru „Naše Borbe“ je samo izjavio daje „za penzionisanje doznao iz novina“.
Jedna medijska zvezda je tako pala, druga je zasjala još snažnijim sjajem.
Na ostalom delu medijskog neba je mir.
Ili, bolje reći, zatišje.
Autor jepublicista iz Beograda


Bivši guverner Dejan Šoškić, kandidat Studentske liste, u razgovoru za novi broj „Vremena“ najavljuje da će nova vlast ukloniti loše kadrove, doneti zakon o lustraciji i ispitati poreklo imovine


Koga vidimo kao “velike znalce” u tom režimu koji nešto tobože znaju? Uglavnom priučene ljude sa kupljenim diplomama. Kod njih su evidentno najveći “znalci” jedna osoba koja je navodno završila neku dopisnu loše rangiranu biznis školu u ruralnoj Americi, jedan dva puta dokazani plagijator, a i jedna starija žena koja je navodno doktorirala na jednom privatnom fakultetu, na kome je njen predsednik stranke otprilike u isto vreme završio master tezu čiji naslov nije znao da kaže kad je javno upitan o tome. Studentska lista ima više od 140 doktora nauka. U pitanju su ljudi neuporedivo većih sposobnosti. O razlici u čestitosti i moralu ne treba trošiti reči


Visoka izlaznost će, kažu sagovornici “Vremena”, biti pokazatelj da li je Studentski pokret, kao neočekivana politička sila koja se pojavila nakon novosadske tragedije, uspeo u nameri da građanima vrati nadu da je moguće izaći iz ćorsokaka u kojem se zaglavila Srbija. Istovremeno, ona će biti i znak da naprednjaci nisu uspeli da značajan broj građana koji su protiv njih oteraju u apstinenciju


Studentska pobeda otvara pitanje predaje vlasti, pobeda SNS a pitanje prihvatanja rezultata, a osporen ishod novu fazu političke krize. Bojan Pajtić i Dragan Popović za “Vreme” govore o tome šta bi moglo da se dogodi nakon zatvaranja biračkih mesta, ali i zašto promena počinje pre formiranja nove vlade


Iako im je fokus na parlamentarnim izborima, studenti su najavili da će imati kandidata za predsednika. Koga će i na koji način studenti izabrati da predstavlja pokret koji insistira na decentralizaciji, i može li taj kandidat da okupi dovoljno širok krug birača i dobije podršku opozicije? Da li će ishod parlamentarnih izbora da odredi poziciju iz koje će studenti ući u predsedničku trku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve