Glogov kolac umesto zakona

Više od 30 godina (od 1983) traje ostavinska rasprava nakon smrti predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. O tome što je on sve posjedovao, napravljeni su brojni spiskovi. Nijedan nije prošao bez brojnih primjedbi, a imovina sa tih spiskova i dalje nije podijeljena. Tek je u jednom dijelu ostavina podijeljena, ona koja se odnosi na autorska prava, koja su u trećinama naslijedili Titova supruga Jovanka, sin Žarko (oboje danas pokojni) i mlađi sin Aleksandar Mišo Broz.

To je jedino što je u više od tri decenije našim sudovima bilo nesporno, a sporne stvari su se samo umnožavale, da bi prije dvije i pol godine kulminirale skandaloznim uplivom države oličene u Predsjedništvu Srbije i praktično otimanjem imovine i od suda i od nasljednika.

NEUSTAVNI „LEX JOVANKA„: Naime, svih ovih godina, pojavljuje se problem tzv. četvrtog spiska Titove imovine, o čemu je u aprilu 2011. beogradski advokat Toma Fila, nekadašnji pravni zastupnik Jovanke Broz, u intervjuu „Vremenu“ (br. 1057) govorio: „Partijsko-državna komisija koja je formirana kad je Tito umro, izvršila je popis svih stvari koje imaju veze sa Titom. Tada su napravljena ona famozna četiri spiska. Tri spiska sačinjavala su popis stvari koje bi, po njima, trebalo da naslede Jovanka i Titovi sinovi Miša i Žarko. To su bili smešni spiskovi prema kojima je Jovanka, recimo, trebalo da nasledi od Tita svoje haljine. Miši Brozu, na primer, zapale su Jovankine haljine, ženski vezovi i štošta drugo što se tretiralo kao Titova zaostavština. Treći spisak je Žarkov i sličan je ovima. Za četvrti spisak, kad sam tražio da ga vidim, rečeno mi je da ne mogu da ga nađu.“

U međuvremenu, Savezna skupština SFRJ donijela je Zakon o upravljanju stvarima u društvenoj svojini koje su imovina Josipa Broza, u javnosti zvanim „lex Jovanka“. Njime je sva Titova imovina prevedena u državno vlasništvo. To je izmijenio Savezni ustavni sud, koji je 2002. godine donio odluku po kojoj se „osporenim zakonom ne uređuje upravljanje stvarima u društvenoj svojini, što je navedeno kao predmet ovog zakona, već se rešavaju imovinska i druga lična prava Josipa Broza, tj. njegova zaostavština. Ta prava se ostvaruju i rešavaju u redovnom sudskom postupku primenom propisa o nasleđivanju. Radi se o zaostavštini koja je kao i zaostavština svakog drugog građanina, a izdvajanje imovine koja ne pripada ostaviocu (stvari u društvenoj svojini), vrši se po pravilima ostavinskog postupka. Osporenim zakonom ova pitanja uređena su na specifičan način (lex specialis) i suprotno opšteobaveznom ustavnopravnom režimu.“

Ništa to nije smetalo Generalnom sekretarijatu predsjednika Tomislava Nikolića da Prvom osnovnom sudu u Beogradu u martu 2013. godine – a u međuvremenu se praktično ništa sa postupkom nije ni događalo – uputi dopis da su oni osnovali Komisiju za otvaranje „deponiranog popisa“ radi raspravljanja zaostavštine Josipa Broza. U komisiji su bili: Nikolićev savjetnik profesor Oliver Antić, savjetnik Milorad Simić i zamjenik generalnog sekretara predsjednika Nenad Jevremović. Pa kažu u dopisu sudu: „U dogovoru sa Narodnom bankom Srbije biće određen datum za otvaranje deponovanog popisa. Naglašavamo da prilikom faktičnog otvaranja nije neophodno prisustvo suda“, sve sa potpisom generalnog sekretara Nedeljka Tenjovića.

Rečeno-učinjeno. Komisija kojoj sud nije prisustvovao – iako jedini nadležan u toj ostavinskoj stvari – otišla je i „prisustvovala otvaranju depoa 555, koji je na osnovu odluke Predsedništva SFRJ od 30 marta 1982. predat na čuvanje Trezoru NBJ 7. maja 1982. godine (sa oznakama ‘Državna tajna’)“.

IZVESNI GOSPODIN POPOVIĆ: Nepismenost je prenesena iz originala, a Komisija je zaključila – uvidom u sadržinu Depoa – da „više ne stoje razlozi da se Depo smatra državnom tajnom“, to su predočili predsjedniku Nikoliću koji se s time složio, te Komisija u svom zaključku kaže da „pokretnosti koje čine sadržinu Depoa ne spadaju u sastav ostavštine J.B. Tita“, a svoj zaključak potvrđuju nalazom i mišljenjem sudskog vještaka (nije imenovan u obavijesti Komisije sudu), te napominju da se „jedan od članova Komisije (SFRJ) u vreme formiranja Depoa (g. Dušan Popović) podstaknut izveštavanju u sredstvima javnog informisanja obratio 11. februara 2013. g. pismom Kabinetu Predsednika R. Srbije, čija sadržina takođe potvrđuje mišljenje Komisije…“.

Pismo dotičnog g. Popovića na koje se poziva Komisija poseban je skandal: očito pisano na pisaćem stroju, na tri stranice slova su jedva prepoznatljiva. Tu je nečitljiv spisak predmeta iz, navodno, Užičke 15, a jasno je da se autor obraća „gospodinu profesoru Antiću“, te da se prisjeća „nakon malo koncentracije u razmišljanju i sećanju“ tko su bili članovi nekadašnje komisije Narodne banke SFRJ; on nije među njima. No, predlaže, koliko se može rekonstruirati iz tog sramnog dopisa da bi Muzej istorije Jugoslavije „trebalo ukinuti, grob Broza ponuditi Hrvatskoj ili ga preseliti na Novo groblje“… Tako sve podsjeća na Vojislava Šešelja, njegove nenapredne radikale i glogove kolce…

Dakle, izvjesni g. Popović Dušan presudno je utjecao na stav Komisije Olivera Antića, njenog predsjednika i članove da zaključe da sve što su mimo suda i nasljednika otvorili ne pripada Titovoj ostavštini, već valjda Karađorđevićima, te da ništa više tu nije državna tajna. Na stranu to što ni sud niti nasljednike nisu obavijestili tko je taj g. Popović i što doista piše u pismu koje su onako nečitljivo i mrljavo uputili sudu.

Na sve to je reagirala jedna od nasljednica, doktorica Svetlana Broz, koja je zatražila privremenu mjeru zabrane Generalnom sekretarijatu predsjednika i Komisiji da poduzimaju bilo kakve radnje u vezi sa zaostavštinom, kao i to da sud izvrši popis cjelokupne imovine koja je pripadala Titu. Jer, kako je naglašeno u njenom prijedlogu: činjenica da je Komisija bez prisustva nasljednika i suda otvorila Depo izaziva opravdanu bojazan da će neovlaštene institucije i lica iz izvršne vlasti nastaviti da preuzimaju – vode ostavinski postupak, umjesto suda – protivno zakonu.

SUDSKO VRZINO KOLO: Prvostepeni sud je njen zahtjev odbio sa obrazloženjem da je ona morala konkretizirati kojim su to radnjama Generalni sekretarijat i Komisija doveli u pitanje njena i nasljedna prava ostalih nasljednika, kao i da nije ničim dokazala da su popisani predmeti zaostavština ostavioca. Ne, nego je ostavilac bilo tadašnje Predsjedništvo SFRJ.

Ono je, naime, ostavilo i kravate i odijela i fotoaparate i Jovankine naušnice i štošta još, pa čak i tri posljednje plaće Titove uoči smrti, koje su također dio ostavinske mase…

Drugačije je mislio Viši sud u Beogradu, ukinuvši polovicom ove godine navedeno rješenje, među ostalim utvrdivši da se osnovano žalbom nasljedne učesnice Svetlane Broz navodi da je nejasno na osnovu kog ovlaštenja je Komisija koja je vršila popis sama angažirala sudskog vještaka i dostavila sudu da pokretne stvari koje su popisane i koje čine sadržinu Depoa ne spadaju u zaostavštinu Josipa Broza Tita.

U međuvremenu, postupak se nastavlja, pa se tako i dalje od potencijalnih nasljednika traži da se izjasne o stvarima po Zakonu o upravljanju stvarima u društvenoj svojini koje su vezane za život i rad Josipa Broza Tita – to je onaj Zakon kojega je Savezni ustavni sud proglasio neustavnim – pa da, ukoliko se odnose, pruže dokazi o tome da su te stvari bile zaista Titovo vlasništvo. To je od nasljednika traženo početkom septembra ove godine, vidjet ćemo što će se po tom pitanju dalje dešavati.

No, otad se (nije) dogodilo još jedno ročište, ali se dogodila druga važna stvar: nakon što je Antićeva Komisija donijela svoj zaključak da u Depou ništa nije Titovo, na tom ročištu (neodržanom zato što sve stranke nisu dobile pozive) pojavila su se tri zastupnika porodice Karađorđević; rek’o im prof. Antić da ništa nije Titovo, no je kraljevsko. Udaljeni su iz sudnice i postupka s obrazloženjem da nisu stranke u nasljednom postupku, a svi su upozoreni da će ubuduće javnost biti izuzeta. Kapa dolje, sudija, kako god stvari dalje išle, pa makar trajale još koje desetljeće, dobro je znati da ima u sudu netko kome samozvana „komisija“ ne kroji pravdu i tko termin „državna tajna“ ne prepušta slobodnoj procjeni predsjednika i njegovih savjetnika, ili bilo kojoj izvršnoj vlasti.

MALI FORMAT: Bilo je to ovako, da se pozovemo na Miru Marković i njene infantilne memoare i paralelnu stvarnost – dan nakon hapšenja Miloševića u vili „Mir“ dolaze tamo istražni sudija, generalni sekretar predsjednika SRJ Vojislava Koštunice i jedan od savjetnika kako bi zapečatili sef i depo u sastavu vile. Ona pojma nema da je to tamo uopće („nije bila zaludna da se šunja oko zidova i pipka ih“) i kaže ovako: „Taj mali format stoji ispred mene, malo bi i da bude drzak, ali odnekud se uzdržavaju. Misle da su sada vlast, i misle da u vlast spada i to da, pošto su njihovi šefovi uhapsili predsednika, sad mogu da dopuste, doduše opreznu i obzirnu, bahatost u njegovoj kući. Ali, ne mogu, ne zbog obzira prema meni, već zato što se i dalje osećaju inferiorno prema svemu oko sebe – zidovima, lusterima, slikama na zidu, mojim sandalama, liftu, cveću, životu koji i da im ga daš da doživotno bude njihov ne bi umeli u njemu da žive“ (Bilo je to ovako, Mira Marković, knjiga druga, stranica 260, „Večernje novosti“).

Ova samozvana „komisija“ sjajno se uklapa u opis Miloševićeve supruge i njenog paralelnog svijeta, osim što nastavak takvog svijeta, virtualne stvarnosti – kako svjedočimo – i danas postoji.

Hoće li ga se sudski, bar u konkretnom slučaju nasljeđa Titovog, ukinuti, vidjet ćemo već u narednih desetak dana, u nastavku sudskog postupka u kojem neće, ili možda ipak hoće, biti Karađorđevića, Nikolićevih savjetnika i svih onih koji se umjesto prava i zakona radije drže glogovog kolca.