
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
foto: zoran žestić / tanjug
Srpski građani koji su se vratili u rođenu zemlju u jeku pandemije postali su priželjkivani neprijatelj sa licem, onakav kakvog propaganda voli da izmisli pošto se samom virusu, doduše, može objaviti rat, ali teško na njega može da se ljuti
Jednu grešku je napravio, kaže predsednik, samo jednu, ali veliku, neoprostivu možda. Dok gricka usnu i u uglu oka mu cakli suza, ispoveda se poznatoj voditeljki da bi ovoliko zlo bilo makar prepolovljeno da je odmah i neopozivo zatvorio granice. To bi, kaže doduše, bilo protivustavno jer u glupom Ustavu piše da je Srbija država svojih građana, pa nekako ne ide da ih ostaviš na Horgošu.
Ispada da je predsednik odolevao „savetima lekara“, ali onda više nije mogao, realnost je tako pritisla, pa ih je poslušao, prekršio Ustav i zatvorio granice za pošast u vidu svojih građana. Simbolično se ponovila 1995. godina, kada je Beograd zatvoren za izbeglice iz Krajine.
Predsednik Srbije već tri godine živi u vanustavnom ofsajdu, svaki put kad otvori usta on krši tzv. najviši pravni akt, ali ovo je, ukoliko ovom hroničaru nešto nije promaklo, prvi put da otvoreno priznaje da je prekršio Ustav. Desilo se tako da je 20. marta u osam izjutra prestala da postoji Republika Srbija kao država svih svojih građana, ako je ikada kao takva i postojala. Crveni pasoš sa zlatotiskanim dvoglavim orlom postao je devalvirano parče hartije, nedovoljno dobro da te odvede kući.
PLJUNI BLIŽNJEG SVOG
Ni zemlje u kojima su hiljade ljudi umrle sa novim virusom nisu zatvorile vrata za svoje. To je uradio samo Vučić, krijući se iza „struke“, koja ovih dana tobože ima odrešene ruke pa se njoj, a ne politici, pripisuje sve, od maltretmana penzionera i pasa do masovnog lizanja kašičice u crkvama.
Utrkivali su se predsednik i premijerka ko će više da ocrni ljude koji se vraćaju u rođenu zemlju, optuživali ih da dolaze da se provode dok smo u ratu sa virusom, da hoće da se leče džabe jer, valjda, na trulom Zapadu ljudi crkavaju po kanalizaciji poput pacova.
„Informer“ je dao štimung, na naslovnici objavivši da u najezdi gastarbajtera ima barem šest hiljada zaraženih, kao da im je Dragan J. Vučićević lično uzimao bris. Gastarbajter je postao novi „vojno sposoban migrant“, novi „Šiptar“ i „ustaša“, nenadani neprijatelj sa licem, onakav kakvog propaganda voli da izmisli pošto se samom virusu doduše može objaviti rat, ali teško na njega može da se ljuti.
Izveštavani smo danima koliko je povratnika dobilo rešenje da ne mrda iz kuće toliko i toliko dana, i koliko ih se hiljada oglušilo o karantin, prizivajući paušalni gnev ka svima koji su se usudili da doba korona virusa dočekaju van granica Srbije, a da onda, zbog muke ili želje da budu sa svojima, požele da se vrate.
U pitanju su ljudi koji nisu bili u Milanu u šopingu. Ako je predsedniku išta verovati, njih 400.000 se vratilo u par sedmica i to sigurno nisu oni koji imaju stabilne poslove u belom svetu nego studentarija, nevoljnici što rade na crno tri meseca pa tri meseca provode kod kuće, poneko ko se zatekao u poseti rodbini.
ŠALJITE PARE I OSTAJTE TAMO
Odnedavno njih tu i tamo kupe avioni Er Srbije, i to sporadično i nedovoljno, da bi odmah bili sprovedeni u pogranične kampove u karantin. Odluka da karantin traje 28 dana cilja da izoluje i medicinske fenomene, pošto naučnici kažu da oko 99 odsto zaraženih dobija simptome do jedanaestog dana.
Tamo, pod šatorima, zdravi ljudi su pomešani sa verovatno ponekim zaraženim, predsednik kaže da takvih ima u svakom avionu i da se sada svi došljaci rutinski testiraju, ama to se ne vidi prema poslednjim podacima o broju testiranja u celoj Srbiji.
Istovremeno, eh šta ti je život, Vlada Srbije zove lekare i medicinske sestre da se vrate u domovinu i volontiraju dok traje kriza. Nije pojašnjeno da li bi i oni prvo morali u šatorski kamp pod Vulinov vojnički tretman, ili bi ih država odmah primila u službu nakon što ih je godinama doslovno terala iz zemlje, čak i prodavala nemačkim poslodavcima kroz program dveju nacionalnih službi za zapošljavanje.
Tako su „naši ljudi“ dobri dok svake godine šalju milijarde evra u Srbiju, dobri su i kad hoće da leče druge, ali nisu dobri kad hoće da se leče ili, naprosto, dišu isti vazduh. U vučja vremena pitaj šta ti možeš da uradiš za državu, ona za tebe ne može ništa.
Ima li ovde išta čudno? Naposletku, ovo je još jedna epizoda u kojoj radikalski um traži metu za svoje tirade. „Mi“ i „oni“ je dihotomija te pogubne propagande, a najveća opasnost za „nas“ je da ostanemo ogoljeni bez nekih „onih“. Idealni „oni“ nisu značajno biračko telo – Romi, Albanci, Hrvati, migranti, evo sada i dijaspora.
Srbija je u ratu, a oni su pomoćnici agresora. To je simbolična žuta traka oko ruke i svako je pozvan da pljune gastarbajtera kad ga uoči i da se pomoli da, u sledećoj rundi, i sam ne dospe među neprijatelje odabrane prema videćemo kakvom kriterijumu.

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve