Svako i svačije Neznanje u Srbiji o onome što se događalo sa Sarajevom i u njemu bilo isključivo stvarslobodnogizbora
Bilo je to, ako me nepouzdano sećanje ne vara, negde u proleće 1997. kada sam prvi put nakon rata ušao u Sarajevo, truckajući se sa Vraca u udobnom Centrotransovom autobusu, koji je na tada još ne tako virtuelnoj međuentitetskoj „liniji razgraničenja“ sačekao šarenu ekskurziju iz Srbije i Crne Gore, sačinjenu od novinara, pisaca, umetnika i ponekog Kibicera Opšte Prakse iz Beograda, Novog Sada, Novog Pazara, Podgorice i Prištine. Prijehavši – što bi rekao odavno zagubljeni Štulić B. Johnny – u sadistički razlupan grad, blenuli smo iz autobusa prolazeći pored nekih od simbol-žrtava Opsade: zgrade Oslobođenja, tramvajskog depoa, nebodera znanih kao Momo & Uzeir etc.. Nije prošlo mnogo, a svako je od nas, pjehe i u vlastitoj režiji, obišao i Vijećnicu, i Markale, i ko-zna-šta-još, baš kao da smo nekakvi Morbidni Paraturisti koji su došli da vlastitom ručicom pipnu jedan leš ne bi li se uverili da uistinu ne diše, da je zamah malja kojim je opaučen bio dovoljno jak… Dok smo još uplovljavali u varoš nad kojom je stezao mrak (s celim kvartovima koji su i dalje bili bez ikakvog uličnog osvetljenja) neki je gotovo maloletni beogradski bizgovčić – navodno fotoreporter nečega – gotovo razočarano komentarisao kako grad i nije baštoliko razoren, vi’š ti šta radi belosvetska propaganda, i sve u tom smislu. To ga je koštalo hranjenja porcijom govana u režiji moje skandalozno nevaspitane malenkosti – koja tradicionalno, dosledno i veoma namerno ima kratak fitilj za idiote – a klinac mi se posle svetio otračavajući me kod ostalih učesnika ekskurzije kako sam na nekakvoj sarajevskoj televiziji pričao o Nama Srbima stvari koje se ne pričaju kad Nismo Među Svojima…
SVRABEŽSAVESTI: Perverzno razočaranje jednog ne baš inteligentnog adolescenta ne bi bilo dostojno ni sećanja, a još manje spomena u ovakvoj prilici, da se u njemu nije mogao prepoznati simptom jedne masovne, pandemijske bolesti, proizašle iz paklene mešavine loše savesti i negovano lošeg pamćenja: da, projekat ubijanja Sarajeva nije bio bašposvesavršeno izveden jer, eto, neki su ga ljudi ipak preživeli, i neke su zgrade i nakon njega ostale manje ili više useljive! Gotovo da pomisliš da bi se preživeli trebali osećati nekako krivim što su tako podbacili, što nisu zadovoljili jednu ćiftinsku „projekciju“, koja zapravo i nije tragala ni za čim drugim nego za „potvrdom“ da sve-to-i-nije-bilo-tako-strašno… Malograđanskoj imaginaciji ovakva je kvazirelativizacijskauteha nasušno potrebna, ovakvo joj je merkanje, licitiranje i banalizovanje Zla neophodno kao kiseonik i podsticaj za preventivno oslobađanje od svake moguće „neprijatnosti“ koju bi mogla izazvati nekontrolisana pojava svrabežasavesti. A to je, svakako, bolje sprečiti nego lečiti. Otuda se u „patriotskim krugovima“ ovde već godinama, s upornošću svojstvenom licemernim i slatkorečivim zlikovcima, toliko insistira na svakoj mogućoj, makar i mikronskoj, ma koliko za Celinu Stvari irelevantnoj „pukotini“ u strašnoj, sramnoj i do srži Onog Elementarno Ljudskog optužujućoj priči o opsadi Sarajeva i o sistematskom teroru nad njegovim stanovnicima, odnosno – ostavimo se sada svih blesavih „folklornih“ određenja – nad LJUDIMA koji su imali tu nesreću i „krivicu“ da se zateknu na određenom mestu u određeno vreme. Otuda onolika dokona i mizerna razglabanja o Markalama kao „muslimanskoj režiji“, o ulici Vase Miskina, o ovome i onome… Kao da bi išta od toga, čak i kada bi bilo tačno, moglo da poništi činjenicu četvorogodišnjeg danonoćnog sistematskog iživljavanja fašistoidnih umobolnika nad bezbrojnim hiljadama ljudi koji su im služili kao glineni golubovi, i nad čijom su se patnjom, strahom, glađu, smrzavanjem, povazdan besramno naslađivali i maloumno cerekali s Pala, kroz usta neverovatne antropološke pojave zvane Risto Đogo, i još mnogih njemu sličnih, samo manje „kreativnih“. Kao da bi sve te Smrti U Sarajevu ikada i ikako bile moguće izvan „okvira“ koji je Opsada postavila, i koji je značio automatsko ukidanje svih obzira i svih nasušnih pravila ljudskog – a ne ljudožderskog, dakle – življenja i opstajanja. Zato je TO priča o njima, takvima kakvi su bili, i zato je TO priča o Sarajevu, ne kao o plitkasto idealizovanom i idiličnom gradu rahatluka i merhameta, nego kao o nedužnom mestu (jer, svako je mesto nedužno!) u kojem su živeli i žive ljudi – mnogo, mnogo ljudi! – koje su neki drugi ljudi, sve vreme jako dobro znajući šta rade, u dragstorskom ritmu temeljito zatirali, a sve tobože u ime Nas Nevinih U Ludnici, nas koji smo, u ogromnoj većini, za sve to vreme Gledali Svoja Posla… Sve drugo što bi se o tome moglo reći, i tada i danas, tek su verbalne kerefeke. A te su kerefeke potrebne onima koji samo kerefeke i mogu da prilože u svoju odbranu – pred ljudima, pred Hagom, pred Bogom, sasvim svejedno.
ZAJEDNO U SMRT: Boškov i Admirin grob
SINDIKATZLOČINA: Nemam nameru da ovde podsećam na statistikuzločina, inače više nego „impresivnu“ (dovoljno je reći da 1800 dece nije preživelo Ubijanje Grada): oni koji do sada nisu „naučili“ tu statistiku, nikada je naučiti neće, ma koliko im bila ponavljana, jer nežele da je nauče, jer su izabrali da o tome ne znaju ništa, ili – još gore – da „znaju“ Gomilu Ugodnih Laži, onih kojima se brzo i efikasno propire savest, ispire mozak i unapred zatire svaki „izdajnički“ embrion osvešćene i odgovorne ljudskosti. Ali, nije to samo sada, Posle Svega, tako: treba reći, ne u ime moralističke i „pravedničke“ strogosti, nego u ime lako proverljivih činjenica i zdrave pameti, da je svako i svačije Neznanje u Srbiji – od 1992. do danas – o onome što se događalo sa Sarajevom u njemu (i s Bosnom uopšte) bilo isključivo stvarslobodnogizbora. Bilo bi zaista preterano reći da su fakta o Sarajevu građanima Srbije baš nuđena na tacni – naravno da je sindikatzločina zvan „režim Slobodana Miloševića“ besramno lagao o tome, kao i o svemu drugom – ali se za saznavanje pouzdanijih podataka trebalo „pomučiti“ toliko malo (recimo, otići do prvog kioska ili namestiti tranzistor na neku SW frekvenciju) da je svako ko „nije ništa znao“ ili je „bio u zabludi“ svesno ili podsvesno Izabrao Stranu. I usput iscrtao upečatljiv autoportret.
HLADNIKIBORG: Čovek koji je stajao iza svega sada se patetično kočoperi i prenemaže po Hagu, hladan i prezriv kao kiborg na ego-tripu; duet njegovih glavnih saizvršilaca vileni po bosanskim šumama kao demonski Bob iz TwinPeaksa, a barem jednog od njih je koliko do juče čuvala i pazila – ‘ajde da verujemo da to više ne čini – vojska jednog demokratskogporetka, koji je dobio mandat da raskrsti sa zlikovcima!!! Onaj utamničeni postao je odavno opšteomražen, ali uglavnom iz razloga koji imaju najmanje veze sa Sarajevom ili Srebrenicom, na primer; ona dvojica „šumara“, kao nekakvi naci–Zagor i naci–Čiko, bauljaju dubokim balkanskim Darkvudima, i dalje obožavani od Beslovesne Gomile koju valjda seksualno-paganski uzbuđuje ljudska krv na njihovim ručerdama.
Desetine je puta od onomad, od šestog aprila devedeset i druge, snijegpaonabehar, navoće, zakrpljeno je Sarajevo koliko se god moglo i stiglo, a i Beograd je sebi konačno pružio nekakvu šansu. Od Zlopamćenja Autosakralizovane Žrtve nema vajde, i na njemu profitiraju samo secikese, lupeži i ubice; zato tog Zlopamćenja u Sarajevu gotovo da i nema, bar ne među „običnim“ svetom (a ima ponegde u salonskim političko-medijskim mešetarnicama), uverio sam se mnogo puta. Ali, da ostavimo to onima koji su izdurali Opsadu: „naš“ posao, na ovoj strani Drine, nije borba protiv Zlopamćenja, nego protiv Zaborava: ovdašnje secikese, lupeži i ubice u organizovanom Zaboravu pronalaze svoj interes. Zato ih treba stalno podsećati na to ko su i šta su, tek da se ne zanesu i pomisle da ono što o sebi misle može ikada da prođe kao istina i beleg života i smrti na Balkanu, na kraju XX veka. Jer, istina je o njima ispisana tragom ljudske krvi, na onom mostu na Miljacki na kojem su Admira i Boško ostavili svoje živote, žrtvovane u piru Ljudoždera. I ta istina će im suditi, ako ih Sud i mimoiđe.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Triler uživo. Slučaj “Jovanjica” postao je luđi od TV serije koja se emitovala u vreme Koluvijinog hapšenja. Sudski postupci “Jovanjica Jedan” i “Dva” postali su objedinjeni. To znači da će se od sada za proizvodnju droge – marihuane i skanka – zajedno suditi osamnaestorici optuženih. Šta će Srbija pre dočekati: presudu za Jovanjicu ili legalizaciju kanabisa? S tolikim brojem optuženih, suđenje može da traje “odavde do večnosti”
Šta ako je način na koji se jedno društvo odnosi prema ubijenoj bebi Danki Ilić, zapravo način na koji se odnosi prema sebi? To onda povlači pitanje – a prema kome imamo milosti i čije dostojanstvo čuvamo ako to ne možemo da pružimo ni ubijenom detetu
Kako je moguće da je sporazume teže sprovesti nego postići? Analitički se može samo reći da je to rezultat nedovoljnog pritiska Zapada, nepostojanja političke volje zvaničnog Beograda i zvanične Prištine, ali možda je i metodologija prevaziđena. Ovakva stagnacija ne daje rezultate, tako da i nema velikih očekivanja od dijaloga koji je i Beogradu i Prištini jedan od glavnih uslova za nastavak evropskih integracija
Šta posle posle junskih izbora? Na tu temu za “Vreme” govore opozicioni stranački akteri s obe strane “modre reke”. Dakle, lider stranke “Srce” Zdravko Ponoš, predsednik Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović, potpredsednik Narodnog pokreta Srbije Borislav Novaković i politički analitičar Dejan Bursać. Inače, “Srce” je bojkotovalo beogradske izbore, ali ne i izbore u nekim drugim lokalnim sredinama, dok su PSG i NPS delovi takozvane borbene, odnosno opozicije koja je odlučila da izađe na junske izbore
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Pristao je da bude režimska maskota, da svakom prilikom istakne doprinos predsednika države, da mu bude pri ruci za slikanje, da mu se nađe na spiskovima podrške... I sve je bio sličniji naprednjačkim funkcionerima, da bi se nakon slabih rezultata u Nemačkoj u potpunosti pretvorio u bahatog i samoljubivog naprednjaka, koji ne podnosi kritiku, niti pomišlja na samokritiku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!