
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
Predsednik Srbije nikada nije izneo svoj plan za Kosovo niti objasnio šta pojam "razgraničenje", o kome toliko priča, zaista znači, a u javnom prostoru se samo nagađa o mogućim scenarijima
Godina 2019. se bliži kraju, a optimistične najave pojedinih stranih diplomata da će do nekakvog finalnog dogovora između Beograda i Prištine upravo ove godine doći polako padaju u vodu. Kalkuliše se sa novim datumima, a očekivanja se iz ove preseljavaju u 2020. godinu kao ključnu za postizanje dogovora, normalizaciju odnosa ili nečega što još uvek nije moguće predvideti.
U diplomatskim, vladinim, nevladinim i mnogim drugim krugovima nagađa se kako bi to konačno rešenje, ukoliko do njega dođe, moglo izgledati. Razgraničenje, podela, razmena teritorija prestali su da budu tabu tema nakon foruma u austrijskom Alpbahu, gde su predsednici Srbije i Kosova Aleksandar Vučić i Hašim Tači zatražili podršku Evropske unije za postizanje dogovora.
Predsednik Srbije nikada nije izneo svoj plan za Kosovo niti objasnio šta pojam „razgraničenje“, o kome toliko priča, zaista znači, a u javnom prostoru se samo nagađa o mogućim scenarijima.
Priznanje Kosova je najemotivnija mogućnost kada su u pitanju pregovori Beograda i Prištine. To pokazuje istraživanje Centra za društveni dijalog i regionalne inicijative (CDDRI), prema kojem bi 75,4 odsto njihovih ispitanika ovakav potez Srbije videlo kao izdaju.
Istovremeno, 66,7 odsto ispitanika ne bi prihvatili priznanje Kosova od strane Srbije, a da je zauzvrat u pitanju razmena teritorija; 57,3 odsto ne bi podržalo sporazum koji podrazumeva priznanje Kosova od strane Srbije, a da Srbija dobije četiri opštine na Severu Kosova.
Sa druge strane, većina ispitanika (72,9 odsto) je, odgovarajući na pitanje koji bi scenario odabrali ukoliko bi morali da biraju između dva za rešenje kosovskog problema, navela da bi to bio „sveobuhvatni sporazum za normalizaciju odnosa koji podrazumeva formiranje ZSO“, a prema kojem Srbija Kosovo ne priznaje zvanično, ali Kosovo postaje član UN-a.
Ranije sam govorila da veće razumevanje za potrebu nalaženja rešenja predsednik ima u krugovima koji se vrlo često etiketiraju bez argumenata i nazivaju stranim plaćenicima, izdajnicima i sličnim pežorativnim izrazima, dok publika koju je sam kreirao to manje razume. Ovu hipotezu mi, umnogome, potvrđuju i nalazi spomenutog istraživanja.Naime, najveći broj podržavalaca Vučićeve politike prema Kosovu, po ovom istraživanju, prate „Kurir“, „Alo“, „Informer“, „Telegraf“, Pink i Hepi ali, prema rečima istraživača, on ne uspeva da obezbedi podršku za realistična rešenja po pitanju Kosova upravo kod svojih podržavalaca. Zanimljivo je da veće razumevanje za predsednikove poruke o Kosovu imaju ispitanici koji prate medije kao što su NIN, „Vreme“, „Danas“ i N1, ali da među njima, ipak, nema podršku za svoju politiku.
KO JOŠ PAMTI BRISELSKI SPORAZUM I 2013.
Sve glasnije priče o nekom novom modelu rešavanja pitanja Kosova su potpuno izbacile iz fokusa do sada postignute sporazume i posledice koje su isti imali za građane. Mnogi su možda i zaboravili 19. april 2013. godine, kada je potpisan sporazum o normalizaciji u Briselu. Ali ne i građani četiri opštine na severu Kosova. Mnogo toga se promenilo u njihovim životima poslednjih šest godina.
Srpska napredna stranka je došla na vlast na krilima patriotizma, a kampanja iz 2012. godine nije ni na koji način ukazivala da će ova stranka stati iza sporazuma koji podrazumeva integraciju severa Kosova u kosovsko društvo. U šali imam običaj da kažem da bi, za takav sporazum, demokrate bile spaljene na lomači nasred Terazija, kako bih dočarala nivo otpora koji je kod Srba postojao prema kosovskom sistemu.
No, vrag je odneo šalu pa se još jednom ispostavilo da su predizborna obećanja jedno, a postupci na vlasti sasvim drugo. Tako su septembra 2013. godine protivzakonito raspuštene skupštine opština po zakonima Srbije, jedine koje su u Severnoj Mitrovici, Zvečanu, Zubinom Potoku i Leposaviću postojale, i započeo je proces integracije ovih opština u kosovski ustavno pravni poredak.
Iako je u tom trenutku postojao izražen bojkot prema učešću Srba u kosovskoj politici, kreće nasilni proces integracije organizovanjem prvih izbora po zakonima Kosova i u opštinama na severu. Kažem nasilni, zato što ne znam kako se drugačije može nazvati nešto što se radi protiv volje građana. Ono što se kasnije dešavalo u Lučanima ili u drugim krajevima Srbije, kao što su džipovi koji kruže oko biračkih mesta, na severu Kosova je već odavno bilo viđeno.
Videli smo i razbijanje kutija, kao i kolektivno glasanje – novi „demokratski“ model – kada zaposleni građansku dužnost obavljaju u pratnji svojih direktora bliskih vladajućoj strukturi. Srbi su dobili nove političke lidere oličene u Srpskoj listi, lica do tada nepoznata javnosti po političkom ili drugom društvenom delovanju.
Nakon prvih kosovskih izbora krenula je dalja integracija Srba u Kosovo kroz civilnu zaštitu, policijske službenike, sudije i tužioce, do registracije kosovske kompanije „MTS“ d.o.o. koja je zadužena za usluge telekomunikacija.
Svi ovi procesi su za Prištinu i međunarodnu zajednicu bili ne samo prihvatljivi već i poželjni. Niko nije mario za demokratiju i volju građana jer je jedini cilj bio integrisati do tada „neposlušne Srbe“ u kosovski sistem.
Zato je nova politička partija imala njihovu svesrdnu podršku, a i ulaganja u sever su se povećala kao nagrada za sprovedene procese. Obe strane su znale jedno – Srbe u Kosovo može integrisati samo Srbija – pa su zato i zatvorili oči na nedemokratske procese.
Na poslednjim parlamentarnim izborima za Skupštinu Kosova Srpska lista se pohvalila rezultatom od 90 odsto glasova Srba, a sve druge političke partije iz redova srpske zajednice su targetirane kao albanske, Tačijeve, Haradinajeve ili Kurtijeve.
Posmatračka misija Evropske unije je u svojoj izjavi objavila da je u sredinama u kojima žive Srbi postojalo zastrašivanje i odsustvo konkurencije. Ispostavilo se te 2013. a zatim i u narednim izbornim ciklusima da na izborima među Srbima sa Kosova može pobediti bilo ko, samo je bitno da ga je Srbija postavila.
Pluralizam i razumno nadmetanje argumentima, u javnom prostoru, osuđeni su na propast, odnosno na klasičnu diskreditaciju bez argumenata i crtanje meta neistomišljenicima. Nažalost, interesovanje za ove procese u centralnoj Srbiji, počelo je tek kada je Kosovo zakucalo na vrata Beograda, da se tako metaforički izrazim. Ali tada je bilo kasno.
Zašto je ovo važno za neka buduća rešenja?
Ima više godina kako sam izgovorila rečenicu: „Ukoliko bi Vučić raspisao referendum kojim se prihvata priznanje Kosova, Srbi, pa i oni na Kosovu bi za to glasali“. Ovakav zaključak proizilazi upravo iz procesa koji su se od potpisivanja Briselskog sporazuma na severu Kosova dešavali.
Nešto slično mi govore i gorenavedeni rezultati istraživanja jer je očigledno da ni oni koji podržavaju predsednikovu politiku je ili ne razumeju ili je samo bespogovorno podržavaju iako se možda kosi sa njihovim načelnim stavovima o Kosovu.
Potvrda za ovakvu pretpostavku ne mora dolaziti samo sa Kosova iako su ovde svi modeli patentirani. Na ovakav zaključak me navodi i skup podrške gradonačelniku Brusa Milutinu Jeličiću Jutki nasuprot Mariji Lukić, koja je progovorila o seksualnom uznemiravanju.
Na to me navodi i onaj najbolniji primer – aplauz za direktora namenske industrije iz Lučana dok roditelji njihovog stradalog kolege oplakuju izgubljenog sina. Mnogo je primera koji dovode do zaključka da je lični interes, posao ili naredba pretpostavljenog iznad nacionalnog, profesionalnog, a na kraju i ljudskog odnosa prema svemu što nas okružuje.

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve