Crnogorsko-srpska Crna Gora

U Crnoj Gori, nekako s proljeća, podijeljenost pravoslavnog puka postaje sve očiglednija. Najprije prošlogodišnji referendum, a sada i sveprisutna ustavna debata, nikako da odgovore na pitanje – kakva li je Crna Gora, srpska ili crnogorska.

Predložena ustavna rješenja ne zadovoljavaju ni jedne ni druge, a ponajmanje one „treće“ – manjinske narode. Podjednaka autohtonost za sve, ali i činjenica da nijedan narod ne čini ni polovinu ukupnog broja stanovništva, ne garantuju da će njihovi kulturno-nacionalni identiteti biti prepoznati u novom ustavu.

No, zadovoljnih nije da nema. Tvorcima crnogorskog neoliberalizma ponuđeni ustav znatno produžava političko-finansijski život, a trvenja oko nacionalnih boja upravo njima oslobađaju teren za nesmetanu nadgradnju sopstvenih trezorskih zaliha.

„Najviši državnopravni akt Crne Gore biće jedan u nizu ‘fasadnih ustava’, jer će i nakon njegovog donošenja snage u čijim je rukama moć nastaviti politiku mikrodržave i neoliberalnog koncepta ekonomije koji je u suprotnosti sa elementarnim interesima 99,9 odsto građana“, kaže za „Vreme“ dr Nebojša Vučinić, profesor podgoričkog Pravnog fakulteta. Nacrtom ustava se, ističe, parlament i dalje lišava suštinske moći, a stvarna vlast koncentriše u vladi. „Opredjeljenje da vlada vodi unutrašnju i spoljnu politiku bez ograničenja omogućiće joj da sprovodi politiku mikrodržave i neoliberalne ekonomije. Klasična liberalna država ne omogućava postojanje građanskih i političkih prava, a kamoli ekonomskih i socijalnih“, objašnjava Vučinić.

Egzistencijalne potrebe crnogorskih građana, definisane kroz rad, zdrastvenu zaštitu i obrazovanje, bez obzira na njihov loš materijalni položaj postaju „privatna stvar“. Na cijeni je pak nacionalni angažman. „Definisanje nacionalnih odrednica nije nevažan proces, međutim, ta se pitanja u Crnoj Gori zloupotrebljavaju kako bi se sakrile bitne stvari“, naglašava naš sagovornik.

PITANJE NESPORAZUMA: Zajedničko zadovoljstvo „svih naroda i narodnosti“ oko nacionalnog, vjerskog i jezičkog determinisanja Crne Gore nije moguće. Nezadovoljstvo ustavnim prijedlogom, oslikano kroz čitav niz ponuđenih alternativa, uveliko bi se zanemarilo ukoliko dođe do dogovora između Mila Đukanovića i Nebojše Medojevića. Sporazumom vladajuće koalicije koju čine Demokratska partija socijalista (DPS) i Socijaldemokratska partija (SDP) i opozicionog Pokreta za promjene (PzP) obezbijedila bi se dvotrećinska većina, međutim, usvajanje predloženog ustava nikako nije garant prevazilaženja podijeljenosti crnogorskog društva. Ako državni vrh pristane da se naredne godine, zajedno sa predsjedničkim, organizuju vanredni parlamentarni izbori i omogući reizbor sudija i tužilaca, PzP pristaje da glasa za ustav. Njihove kolege u DPS-u nije oduševila ta ideja, ali ni mogućnost da građani „prelome“ na referendumu.

Pronašli su, međutim, „zajednički jezik“. Službeni jezik, u formi prijedloga, najprije je za vladajuću koaliciju bio „crnogorski“, a za Medojevićevu stranku „srpski, crnogorski“. Nakon što je Filip Vujanović iznio svoj prijedlog i jezik oblikovao u „crnogorsko-srpski“, PzP dorađuje vlastiti i prioritet u redosljedu pridaje crnogorskom u odnosu na srpski. Jezička kreativnost crnogorskih političara, u odsustvu nacionalno neopterećenog stručnog mišljenja, dolazi do izražaja.

Sve osim srpskog jezika, za srpski parlamentarni blok ipak je – neprihvatljivo.

„Ustavno neimarstvo crnogorske vlasti ima samo jedan cilj – da srpski narod nestane iz pravno-političke realnosti Crne Gore, da mu se oduzme identitetski oslonac, te da se nakon toga prostim nadglasavanjem Srbi asimiluju i pretvore u nove Crnogorce“, ističe za „Vreme“ Dobrilo Dedeić, portparol Srpske narodne stranke, predvodnice Srpske liste. Najbrojnijoj opozicionoj grupaciji, njegove su riječi, zamjera se na odbrani činjenice da dvije trećine populacije govori srpskim jezikom koji je, ujedno, i službeni jezik u postojećem ustavu. „E, neko bi to silom da mijenja. U tome ne možemo da budemo sagovornici“, naglašava Dedeić.

U slučaju da vlast obezbijedi dvotrećinsku većinu, Srbi u Crnoj Gori će se, po njegovom mišljenju, naći u veoma delikatnoj poziciji i moraće da se posvete ozbiljnoj političkoj samoodbrani nacionalnih interesa. „Jedino zdravo donošenje ustava u parlamentu je na principu opšteg konsenzusa. Ukoliko bude potreban referendum, biće važno da se zna ko suštinski, a ne samo deklarativno pripada određenom referendumskom savezu“, kaže Dedeić. Srpska lista neće biti dio dvotrećinske većine i sigurno „neće praviti kompromise oko jezika, pravoslavne crkve, nametnutih aktuelnih državnih simbola i normativne ustavne širine za donošenje seta antikorupcijskih zakona“.

RASPODELA PRAVA: Dok Srpska lista hvali brojne mogućnosti, Miodrag Živković, lider Liberalne partije, zazire od njih. „Srbija već ima svoj jezik, himnu, crkvu i simbole i jedina namjera koju ima dio opozicije jeste pokušaj da se izbriše crnogorski nacionalni i kulturni identitet“, smatra Živković. Ustavna preambula takođe predstavlja kamen spoticanja. Istorijsko pravo na Crnu Goru dodijeljeno isključivo crnogorskom narodu – napisano u Nacrtu sa velikim „c“ – prosrpske stranke navelo je na oštre, ali različite reakcije. Uz Crnogorce, smatraju u Srpskoj listi, isto pravo dijele i Srbi. Za Narodnu i Demokratsku srpsku stranku, prethodni stav je neprihvatljiv zbog, kako navode, istorijski neutemeljenog postojanja crnogorske nacije, pa državotvornu tradiciju vežu za jedan, a to je „crnogorski, odnosno srpski narod“. Od preporuka Savjeta Evrope ne odstupa Socijalistička narodna partija koja Crnu Goru prisvaja „građanima“, a pored crnogorskog, u Bošnjačkoj stranci, traže da se ostali autohtoni narodi imenuju ili označe kao „narodi Crne Gore“. U Forumu Bošnjaka/Muslimana zahtijevaju ravnopravan položaj i ustavno-pravni tretman sa crnogorskim i ostalim autohtonim narodima, a to je, kako kažu, i razlog zbog kojeg traže da se u preambuli novog ustava nabroje svi – ili nijedan narod. „U crnogorskoj skupštini, tokom rasprave o novom ustavu, najviše se govorilo o definisanju jednog ili dva naroda, dok se pravo ostalih bitno prenebregavalo“, ističe za „Vreme“ Suljo Mustafić, predsjednik Upravnog odbora pomenute organizacije.

Mustafić navodi kako jezik treba nazvati crnogorskim, sa tim da se i ostalim narodima – Srbima, Bošnjacima i Hrvatima – omogući da ga u službenoj upotrebi nazivaju svojim imenom. Pored prava i sloboda garantovanih svim građanima, Mustafić upućuje i na neophodnost donošenja posebnih rješenja kojima bi se obezbijedilo očuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta manjinskih naroda i postigla njihova odgovarajuća zastupljenost u državnim i organima lokalne samouprave.

Ustavni predlagači bili su drugačijeg mišljenja koje, po tumačenju stručnjaka, predstavlja korak unazad. Vučinić je razočaran konceptom ljudskih i manjinskih prava i izražava čuđenje kako u Nacrt nijesu unijete prilagođene odredbe iz Male povelje bivše države Srbije i Crne Gore. „Ni o ljudskim ni o manjinskim pravima ne može se govoriti ako su ona predmet političke trgovine. Nažalost, zbog nedostatka tradicije u pogledu vladavine prava i mehanizama koji su garant nepristrasne primjene prava i jednakosti pred zakonom, to je još teško ostvariv ideal u Crnoj Gori“, podvlači Vučinić.

Da se o manjinskim pravima mnogo ne razmišlja, svjedoči i podatak da novim ustavom nijesu predviđeni garantovani poslanički mandati za predstavnike manjinskih naroda. Pred prošlogodišnji referendum zakonskim rješenjima ti su mandati bili odobreni, ali ih u julu Ustavni sud ukida zbog nesuglasja sa važećim ustavom. Novi je ustav, obećavali su manjinama u DPS-u, trebalo da bude okvir za ponovno donošenje odgovarajućeg zakona.

Ludo se radujući tom obećanju, manjinskim narodima ostao je samo Član 7. da ih štiti u skladu sa međunarodnim pravom.

„Politički i nacionalni opstanak Hrvata u Crnoj Gori umnogome zavisi od toga da li ćemo imati svog predstavnika u parlamentu“, kaže mr Pavle Jurlina, predsjednik Hrvatske udruge Krašići. „Iako smo po tom pitanju već izigrani od aktuelne vlasti, nadamo se da će preporuke Savjeta Evrope ipak izvršiti pritisak na većinu crnogorskih parlamentaraca kako bi spoznali značaj zajamčenih manjinskih mandata.“ O značaju pomenutih mandata pričalo se i prilikom ovogodišnjih posjeta Iva Sanadera i Vladimira Šeksa Crnoj Gori, gdje su hrvatski zvaničnici podvukli neophodnost i nadu da će se takva rješenja i ovdje usvojiti. Viševjekovno prisustvo Hrvata na području Crne Gore i bogato kulturno nasljeđe, po riječima Jurline, takođe predstavljaju osnov za njihovo donošenje, kao i pominjanje hrvatskog naroda i jezika u budućem ustavu.

DRŽAVA BEZ VEĆINE: Nacrt ustava nije ni po mjeri albanskog naroda. Za Albansku alternativu ustavni prijedlozi, po tvrdnji njenog poslanika Vaselja Siništaja, ne zadovoljavaju interese Albanaca i nijesu u punoj saglasnosti sa onim što je zahtijev Savjeta Evrope koji je, kako navodi, potpisan od strane predsjednika parlamenta, premijera i većine poslaničkih klubova. „Kako su ponuđena rješenja ispod onoga što je zagarantovano Ustavom iz 1992. godine“, naglašava Siništaj, „zalažemo se za donošenje posebnog poglavlja o manjinskim pravima i slobodama koje bi predviđalo precizne i kratke odredbe sa minimalnim mogućnostima za različita tumačenja i zloupotrebe.“

„Puna Opština Tuzi, ustav sa pravima i slobodama manjina predviđenih od strane njihovih predstavnika, jasni mehanizmi implementacije ustavnih odredaba, osnivanje Fonda za manjine i Nacionalnih savjeta manjina, ubijediće nas da je naš glas za nezavisnost države bio prava i nepogriješiva investicija. U protivnom, za ustav nećemo glasati“, jasan je Siništaj.

Manjinski narodi prepirke oko položaja crkvenih organizacija u budućem ustavu u velikoj mjeri prepuštaju pravoslavcima. Postizanje kompromisa oko „pravoslavlja“ u Crnoj Gori, više je nego bilo koja druga stvar ravno nemogućoj misiji. Taktički pokušaji političara da iz budućeg ustava istisnu Crnogorsku, odnosno Srpsku pravoslavnu crkvu, u samom startu bili su osuđeni na propast.

Na Član 13. Nacrta ustava u kojem se govori o ravnopravnosti i slobodi „vjerskih zajednica“ reagovala je Srpska lista navodeći kako se ta ravnapravnost vezuje za „Pravoslavnu i Rimokatoličku crkvu i Islamsku vjersku zajednicu“. Neimenovanje pravoslavne crkve od strane predstavnika srpskog naroda, pripadnici CPC-a doživjeli su kao namjeru Amfilohija da im kroz „opšte pravoslavlje“ onemogući pristup novom ustavu. Demokratska partija socijalista, igrajući po principu toplo-hladno, ne reaguje direktno, već preko Hrvatske građanske inicijative koja predlaže imenovanje i Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve.

OPŠTE PRAVOSLAVLJE: U Srpskoj listi ističu kako je Hrvatskoj građanskoj inicijativi milija srpska i šteta po pravoslavnu većinu, nego sopstvena korist. „Činjenica da je poslanik Hrvatske građanske inicijative u parlament stigao preko liste DPS-a, potvrđuje kako se Đukanovićeva partija nalazi u krugu onih koji identitetske muke Crnogoraca riješavaju po mjeri ispostave zvanične Hrvatske u Crnoj Gori“, kaže Dobrilo Dedeić. Srpska lista je prihvatila konkretan i dobro izvagan stav Mitropolije crnogorsko-primorske, tako da je predloženo ono rješenje na kojem su insistirali „naši arhijereji“. „Uvjeren sam da takva sugestija štiti imovinu, čast, ugled, dostojanstvo i ime pravoslavlja, odnosno Srpske pravoslavne crkve na prostoru Crne Gore“, smatra Dedeić.

Suprotnog mišljenja je Dragan Kujović, funkcioner DPS-a. Crnogorska pravoslavna crkva, tvrdi on, zaslužna je za obnavljanje državnosti Crne Gore i očuvanje njenog duhovnog i nacionalnog identiteta. Upravo taj značaj, ali i njeno pominjanje u Ustavu iz 1905. godine, dovoljni su razlozi da se nađe u budućem ustavu. Na konstataciju da u njegovoj partiji ne postoji jedinstveni stav oko pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Kujović odgovara: „To što su jedni za SPC, a drugi za CPC nikako ne znači da nijesmo jedinstveni u odluci da se svakom građaninu omogući sloboda vjeroispovjesti.“ Srpskoj pravoslavnoj crkvi on želi ravnopravni a ne podređeni položaj, dodajući: „Ne želim ni da crkva moje države i mog naroda bude podređena u odnosu na crkvu drugog pravoslavnog naroda.“

Crnogorskim građanima i državni simboli označavaju prepreku. Dok dvoglavi orao, izuzimajući određene varijacije, predstavlja zajedničku želju, za himnu su predložene tri „numere“, a izgled zastave sveo se na dva prijedloga – vraćanje trobojke ili zadržavanje trenutnog crvenog barjaka sa grbom u sredini. Kako crnogorski državni simboli „pršte“ od hrišćanstva, za Bošnjačku stranku je najprihvatljivije da se na njima ne ističu nikakva vjerska obilježja.

Nacrt crnogorskog ustava uskoro očekuje ozbiljna međunarodna provjera eksperata Venecijanske komisije koji bi trebalo da saopšte da li su ponuđena rješenja u skladu sa standardima Savjeta Evrope. Možda crnogorskim političarima „venecijanci“ nacrtaju neku zastavu ili pak komponuju kakvu himnu. Bolje je, ipak, ne reći to dva puta.