Cigani, juriš!

Sredinom decembra, bez onog publiciteta nekada karakterističnog za sve što nosi potpis Gorana Bregovića, objavljen je CD Šampanjac za Cigane, drugi deo Bregovićevog albuma Alkohol. Prvi deo Alkohola – Šljivovica – snimljen uživo tokom Sabora trubača u Guči – objavljen je u decembru 2008. godine.

„Prvi dio Alkohola nastao je slučajno: pozvali su me u Guču, i tamo smo svirali ono što obično ne sviramo na koncertima – neke pjesme koje ponekad sviramo onako za sebe, neke od Bijelog dugmeta, neke koje sam pisao za Grčku, Tursku, Poljsku“, priča Bregović na početku razgovora za „Vreme“. „Nekako, bilo mi je glupo da među amaterima sviram profesionalni koncert. Pa, jel’…? Onda, kako na koncertima pomalo pijem i pomalo dajem lovu sviračima, shvatio sam da mi je to u Guči stvarno dobro išlo – i lova i alkohol; iz toga je ispala ploča Šljivovica, uz koju se pije i pleše. Poslije nje htio sam odmah da napravim još jednu ploču, koja bi bila nešto romantičniji nastavak prethodne. Ono, znate, kao dupli album, Šljivovica na prvoj ploči, Šampanjac na drugoj… Ali, onda mi je iskrsla jedna porudžbina od ‘European Concert Hall’ i ‘Concertgebouw’ iz Amsterdama – koncert za violinu i dva orkestra pod naslovom Tri pisma za tri proroka, za deset najvećih koncertnih dvorana u Evropi – bile su tu filharmonije Kelna, Stokholma, Birmingema… Nastupali smo s njujorškim ‘Absolute Ensemble’ Kristijana Jarvija, dirigentom Bečkih simfoničara…“

„VREME„: Zašto Tri pisma?

GORAN BREGOVIĆ: Posljednjih petnaest godina pišem na tu temu – staviti ih zajedno da se raduju kršćani, Jevreji i muslimani. Naravno, to je moguće samo u muzici, što je logično, jer je ljudska vrsta muziku imala prije nego što je naučila da govori; religija i politika došle su kasnije. Muzika je prvi ljudski jezik – zato se njom tako lako sporazumijeva i zato je meni lako da njome radim ovakve stvari. U nekoliko porudžbina bavio sam se istom temom, napisao sam tako liturgiju Moje je srce postalo tolerantno, po jednom arapskom stihu, za hor Moskovske patrijaršije i arapski orkestar, a imao sam istu porudžbinu i od Vatikana. Violina se, znate, svira u tri različita manira: imate klasičnu kršćansku školu, zatim jevrejski klecmer u posve drugoj tehnici, i muslimane koji sviraju na svoj osoben orijentalni način. Tako su Tri pisma adresirana na tri religije s kojima sam odrastao. Vjerovatno sam time htio i da izmirim mali dug nemobiliziranog vojnika iz poslednjeg rata. I to je zbilja bilo… dobro: dva orkestra iz dvije različite savremenosti i njihov međusobni dijalog… I to sam snimio, na koncertima u Milanu i Torinu. Na koncertu je, kažem, bilo lijepo; ali kad sam snimak donio kući i preslušao ga, pomislio sam – ko bi uz ovo pio. Niko! A onda, nekako u isto vrijeme, u Evropi su počeli da se otvaraju problemi s Ciganima: neka politika se odjednom sjetila da bi bilo zgodno tjerat’ Cigane! I vi onda prisustvujete budalaštinama koje prave zemlje od kojih tako nešto ne biste očekivali, Italija, pa Francuska, koja je primila i othranila onolike ruske, skandinavske pisce, španske slikare?! Svi koji su nekad odnekud bježali, bježali su u Francusku. I po drugim zemljama isto: u Mađarskoj im pale kuće, biju ih u Srbiji… To je zbilja postalo nesnosno. Znate li da je Hitler, tokom Drugog svjetskog rata, proporcionalno gledano, istrijebio više Cigana nego Jevreja?

I to niko ne spominje.

Niko! E, a sad zamislite da Jevreji trpe to što trpe Cigani! Nezamislivo, jel’…? I onda nisam mogao da odolim i odlučio sam da napravim ploču koja bi nas samo podsjetila na to da su Cigani zapravo talenat ovoga svijeta, da su našoj civilizaciji ostavili toliko radosti… Jedan sam od bezbrojnih kompozitora – velikih, malih, kakvih hoćete – koji su impresionirani njihovim darom. Otuda toliki gosti na ploči, od Džipsi Kingsa pa do Gogol Bordela, koji su valjda posljednje velike ciganske zvijezde. Šampanjac za Cigane je moja prva ploča koja nije nimalo koherentna; na njoj su jake ličnosti, jaki umjetnici. Naprosto, bilo mi je stalo da ih sve stavim na jedno mjesto kako bi nas ta mala muzika podsjetila da su Cigani bili i Čarli Čaplin i Majka Tereza i Elvis Prisli…

Kažete – „Cigani„…

Njihov sam, pa mogu da kažem „Cigani“. Vjerovatno neko ko je sa strane to ne bi smio. Evo možemo govoriti „Rom“, da nekoga ne uvrijedimo… Ali moji su, možemo se samo zbuniti ako kažem „Rom“.

Dobro, to smo razjasnili… Šampanjac za Cigane je, dakle, nastao iz nekakve solidarnosti s Romima?

Kao i Šljivovica, prvi dio ploče Alkohol, i Šampanjac je ploča da se uz nju pije i da se pleše. Kada pomislim na sudbinu muzike s Alkohola, vidim žene kako igraju na stolu i sretne Cigane koji dobijaju veliki bakšiš…

I gde se izgubila romantika?

Šampanjac je zbilja bio zamišljen kao romantična ploča. Ali, ako ćemo pošteno, mi i nemamo neku romantičnu ideju o šampanjcu. Evo, pogledajte omot ploče: tako mi zamišljamo šampanjac. Kod nas se i šampanjac pije kô i rakija, dok se ne usereš. Nije to ono da zagrljeni popijete čašu-dvije dok gledate zalazak sunca, ne… Možda negdje drugdje. Kod nas na Balkanu to je piće koje piju oni koji mogu to da si priušte i koji, brate, vole da ih svi vide kako to rade. Pa stotinu puta sam šampanjac pio na taj način…

Kako?

Ooo, dok smo u Bratušu radili Čolinu ploču Malo pojačaj radio, toliko smo se posipali šampanjcem i vinom da je na kraju i vlasnik kafane u Bratušu donio šlauf s vodom jer nije mogao da nas gleda kako prosipamo toliko dobrog pića. I… tako da sam zaboravio Tri pisma.

Kako ste zaboravili?

Lijepo: uzmem i zaboravim! Ionako mi ni do čega pretjerano nije stalo. Pored toga, vjerujem da sam još mlad da objavljujem ozbiljne stvari.

Šta su za vas ozbiljne stvari?

Porudžbine koje imam svake godine – liturgije, kvarteti, koncerti… Možda mi je i rano da to objavljujem, a možda bi me i neko ozbiljno shvatio. Neko ko dolazi iz ozbiljne kulture vjerovatno bi se morao stotinu puta izvinjavat’ što pravi ploču koja se zove Alkohol; ali pošto ja dolazim iz kulture u kojoj je muzika oduvijek bila samo da se uz nju pije, nemam taj problem. Znate, mi i nemamo tradiciju druge muzike.

Nemamo, recimo, klasičnu muziku. U vrijeme Monteverdija i prve opere, ovdje su se još uvijek svirale gusle, instrument s jednom žicom, uz koje je navodno još Homer govorio Ilijadu i Odiseju. Ja volim naš folklor jer je kao Frankenštajn na prozaku… Bojim se da ću reć’ nešto blasfemično, ali u našem folkloru nema mnogo toga originalnog. Okruženi smo velikim muzikama: mađarskom, albanskom, italijanskom, bugarskom, rumunskom, grčkom, i naša muzika je uglavnom frankenštajn tih različitih utjecaja, ali ja volim što sam tu rođen i što kao kompozitor dolazim s te strašne i jedinstvene direktne granice između katolika, pravoslavaca i muslimana. Naravno, svak’ bi volio da dolazi iz velike kulture, ali ja eto dolazim iz male… Nekada sam mislio da je to nenadoknadiv hendikep, danas više to ne mislim.

Šta ostavljate kulturi iz koje dolazite?

U istoriji muzike, metod vam je uvijek isti, od Stravinskog do Bartoka, od Geršvina do Lenona i Makartnija – podsvjesno drpate iz tradicije nošeni nekim pervertiranim robinhudovskim instinktom. I nadate se da će od vas da kradu više nego što ste sami krali od drugih. Umjetnici su kleptomani. Jer, šta radite? Kradete od života i pravite nekakav koncentrat koji nije ništa što je ovom svijetu neophodno; ali što kaže Babo u filmu Sjećaš li se, Doli Bel: „To ti je kao so – može i bez nje, ali je malo bljutavo.“

Imate li utisak da tu vašu „krađu“ publika u Milanu ili u Parizu bolje prihvata i više ceni nego, recimo, publika u Beogradu ili Skoplju? Ovi naši kažu – to smo već negde čuli, poznato nam je…

Nikada nisam ni imao ambiciju da se svima sviđam… Vjerujem da bi neki volili da je neko drugi njihov najpriznatiji i najpoznatiji kompozitor, ali šta mogu – nije. Ja sam taj… E sad, kao što izmišljam državu u kojoj živim, tako izmišljam i folklor koji me gura dalje. A kako je u našoj tradiciji da se od dva stara džempera plete jedan novi, tako ćete u mojoj muzici uvijek naći i nešto od stare vune.

Zašto mislite da bi „neki“ voleli da je neko drugi „njihov“ najpriznatiji kompozitor?

Ne znam… ko bi, ba, o tome razmišljô?!

Zaista nikada o tome niste razmišljali?

Nisam… Kada čovjek odluči da se u ovo upusti, to vam je kao kad sjednete na bicikl: vrtiš pedale, pedalaš, pedalaš… nema druge. Već sam se dovoljno najeo slave, ta mi vrsta ljubavi više nije potrebna. Računam da ću možda imati sreće da napišem još nešto pristojno, da se ne sramotim od djece jednoga dana. A sve to… Nikada nisam ni bio neko koga hvale. Ne pamtim nijednu ploču Bijelog dugmeta koja je imala dobre recenzije. A onda, nakon trideset godina, zakažete koncert i, kao za inat, u Beogradu se proda 148.000 ulaznica, u Zagrebu 75.000, u Sarajevu isto.

Kada sam prije nekoliko godina pao s višnje i povrijedio kičmu, na neki način bilo je i lijepo. Toliko je prijatelja došlo u bolnicu da me posjeti. Sarajlije koje se nisu vidjele godinama vidjeli su se kod mene u Urgentnom. Prijatelji vlasnici kafana su slali čorbe, ko je pekao kolače slao je i meni. Čak su Karađorđevići poslali korpu voća. Jedino se nije javio ministar za kulturu Srbije. Ili bilo koji ministar kulture iz bivše Jugoslavije. Za razliku od njih, francuska ministarka je poslala telegram. I bilo je fino: kao da prisustvujete generalnoj probi vlastite sahrane. Imate slomljenu kičmu, ležite, ne pomijerate se, a svi prijatelji tu. Nekako dirljivo, jel’?

Ipak vam je malo krivo zbog ministara, priznajte.

Ne, ne, nije… Ja sam najgori supkulturni proizvod komunizma, pa i ne spadam u sferu interesovanja ministra za kulturu. Vjerovatno jedino Francuskinja i zna da je većina značajnih stvari u umjetnosti XX vijeka došla iz supkulture.

Kakva je to pozicija? Nedavno ste rekli: nisam ni Srbin, ni Hrvat, ni Bosanac…

Ja sam naš! Ne znam kako se to drugačije zove. Osim kao naš, drugačije ne bih mogao da se lociram na tako malom teritoriju… Uz to, ja sam Sarajlija.

Šta to znači?

To je naravno pomalo i dijagnoza. Liječeni Sarajlija. Kada sam u Sarajevu, vidim tika-taka, zakuca srce… Mislim, teško je naći nekoga ko je toliko Sarajlija koliko sam ja… Odrastao sam tamo gdje Sarajlija raste: sa djecom koja nose iftar u školu i, da se od njih ne bih razlikovao, nosio sam sendvič. Na Ramazan, kada se iftari, kao i sva djeca iz mog razreda, gledali smo kroz prozor i čekali da se na džamiji upale kandilji, i onda svak’ izvadi svoj sendvič i jedemo…

Teško je objasniti zašto je čovjek vezan za mjesto u kojem je rođen. Ali imam kuće i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu. Moja domovina je između ta tri grada.

Vraćen vam je stan u Sarajevu?

Jeste. Ko se bio uselio, iselio se. Ali u Sarajevu ne mogu da se organizujem da radim; nemam to što imam ovdje. Ne mogu radit’ ni u Parizu…

Zašto?

Vidio sam kada sam pisao muziku za Kraljicu Margo: jednostavno ne ide. Bio sam uzeo trojicu francuskih asistenata… Normalan svijet pleše na ritmove – jedan-dva, jedan-dva, tri do četiri; kod nas je to komplikovanije: jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, pa jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet… U to vrijeme sam dosta eksperimentisao s tim neparnim ritmovima u orkestracijama, i vidio da tim jadnim Francuzima od toga nešto škljoca u glavi. Kako da prebroji s devet na jedan? I kažem sebi: hajde ti kući, pa radi tamo gdje to razumiju, gdje je to prirodno… Najbolje radim u Beogradu, ovdje sam okružen ljudima. Dolazim iz rokenrola i nisam navikao da radim sam. Moju mašinu pokreće gužva.

S koliko ljudi trenutno sarađujete?

Imam dvojicu asistenata. Inače, bude tu po pet-šest njih, različitih profila: od orkestratora, programera, tehničara… Kroz ovu kuću je prošlo puno svijeta. Neki od njih su danas akademici.

Isidora Žebeljan?

Naravno. Pregurali smo pola rata zajedno. Isidora je kompozitor, možda najbolji u svojoj generaciji koga Srbi imaju. Ona je radila neke od najboljih orkestracija koje i danas sviram. Čujem i da neki moj bivši tehničar sad piše doktorat. I to nije čudno: ovdje se već petnaest godina prave dobre stvari. Svašta smo radili: pravili ploče, držali predavanja na akademijama u Barseloni, u Amsterdamu…

Ma koliko se trudili, ipak niste uspeli da pobegnete od škole?

Svojevremeno sam zaista jedva pobjegao od sudbine da u nekoj sarajevskoj gimnaziji predajem filozofiju; ili marksizam. I tu me bog pogledao. Na četvrtoj godini sam postao zvijezda. Pored toga što nisam ostao bogalj kada sam pao s višnje, to mi je možda najveća sreća u životu. Neka sadaka, kako se kaže u Sarajevu… Iako sam imao perioda kada sam držao predavanja na muzičkim i filmskim akademijama po Evropi, iako to nije nešto što volim, mada… Vidim da odjednom postoji neka znatiželja velikih kultura prema malim. Ne samo u muzici, već i u literaturi, filmu, kuhinji… Možda prvi put u istoriji male kulture imaju ovako veliki uticaj na velike kulture.

Zaista ste tako skromni?

Na šta bi ličilo da se još i kurčim? Razmetljivost bilo koje vrste kod drugih me je uvijek odbijala. Radim kao sav normalan svijet. Moje radno vrijeme je od pola devet do pola pet. Ne mislim da je to što se neko bavi umjetnošću bogzna šta. Zanimanje kao i svako drugo. Kada pogledate biografije umjetnika, vidjećete da je svaki od njih radio minimum osam sati, dakle kao sav normalan svijet…. I pisci i slikari i kompozitori… Možda samo nije dobro što posljednjih dvadeset godina ne čitam kao ranije. A i to je konvencija. Mislim, čitanje.

Dobro, šta čitate?

S vremena na vrijeme čitam kvantnu fiziku. To me nekako… valjda zato što nikada ne razumijem do kraja. A nemam ni potrebu da razumijem. Podsjeća me na predavanja iz ontologije koja sam slušao na fakultetu; predavao je Abdulah Šarčević, s nekakvim očima kao u Hegela. Predavao je dva semestra Plotina i dva semestra Marksa, nisam se udubljivao da razumijem o čemu govori, samo sam slušao melodiju riječi. Na kraju, do danas, kao i kod većine stvari koje su se očešale o mene, od svega i nije ostao tekst, nego melodija. Tako da… Jebiga, ima stvari koje ne moram da znam. Sve što ne znam zna, recimo, Isidora. Ili Nino, koji je sada moj prvi asistent, s kojim razvijam ideje. Naučio sam da svoje neznanje razumijem kao neki oblik znanja. I to mi daje slobodu da se komotnije odnosim prema onim strahotama znanja.

Šta je za vas strašno u muzici?

Znate kako danas ljudi prave muziku? Moj kompjuter i ja, kao dva masona, sjedimo i pravimo muziku.

Kako vi radite?

Nastojim da od toga što radim ne tražim da bude nikakav genijalni eksces, nego da liči na život. Promiču krajolici, pijete kafu, slušate priče – od toga se sastoje i život i muzika. Šampanjac je jedna putujuća ploča, napravljena između Rio de Žaneira, Irske, juga Francuske i Bukurešta. Sjedio sam s genijalnim Ciganima i svirao muziku, jeo, pio i slušao njihove priče. Koliko priča! Na primjer, preci Džipsi Kingsa su bježeći od Franka iz Katalonije stigli na jug Francuske. Da su ih tada Francuzi izbacili, kao što danas izbacuju Cigane, bila bi to šteta ne samo za Francusku. Zamislite da su izbacili Đanga Rajnharta!

Stefan Ešer, francuska zvijezda a švajcarski Ciganin, pričao mi je kako je kasno saznao da je Ciganin. Naime, politika Švajcarske je šezdesetih godina bila da oduzima cigansku djecu i stavlja ih u porodice Švajcaraca. Njegovi su, da bi sačuvali djecu, krili da su Cigani. Ali jednu noć su se njegov otac i ujak napili i odjednom počeli da govore romski. Tada je Stefan već imao šesnaest godina.

Onda, želio sam da imam debitanta na ploči, i išao sam u Irsku da radim sa Selinom O’Liri. Na snimanju je uvijek tu bio neko od njene familije, tetke, babe. Pomislio sam: „Brega, nije valjda tvoja reputacija stigla i do irske selendre?!“ Jednom sam rekao tetkama da sutra snimamo i da nema potrebe da se muče i dolaze, a onda me jedna od njih odvela na stranu i objasnila da irske Ciganke dok se ne udaju nikada ne ostaju same s muškarcima. Ko bi to pomislio! Prilično arapski, jel’?

Zatim, putovao sam u Bukurešt da se vidim s tim genijalnim samoubicom i najvećom „manele“ zvijezdom u Rumuniji, Ciganinom Florinom Salamom. Imali smo zakazan sastanak za deset uveče. U Bukurešt sam doputovao u pet po podne, i odmah kad sam stigao pitam za njega. Još spava, kažu mi. Onda smo se našli u dogovoreno vrijeme, upoznali se, i nakon tog prvog sastanka Florin je u ponoć imao nastup. Kafana je bila tol’ko puna da su žene sjedile muškarcima u krilu, a Florin je pjevao u oblaku para! Nikada tako nešto nisam vidio. To ludilo je trajalo do sedam ujutro. Više nisam mogao i vratio sam se u hotel, a Florin je ostao da pjeva. Sljedećeg dana, negdje oko jedan sat, probudim se i čujem istu muziku u ušima. Šta je ovo, jebote!? Fatamorgana? Ništa: Florin je uzeo sobu u mom hotelu, doveo društvo i nastavio da pjeva.

„Halo, ba?!“, pozvao sam njegovog menadžera. „Došao sam da radim…“

„Evo, evo, sad ću ga otjerat’ na spavanje!“, obećao je.

Iste noći smo, kao, krenuli da radimo, ali – džaba! Napijali smo se tako dva, tri dana, otišao, i naredne sedmice vratio se opet u Bukurešt; tek tada smo počeli kako treba. Ali znate kako je s Ciganima? Ima tu neki redoslijed dok stignemo do muzike.

Zašto?

Prava je sreća da moji CD-ovi nemaju miris; svi bi smrdili na ciganske kuhinje. Tamo su uglavnom snimani.

Kako to?

Tako! Dođem s malom pokretnom opremom i sviramo… Kao što smo radili u Rio de Žaneiru, jer Judžin Hac iz Gogol Bordela sada tamo živi. U Riju postoji velika ciganska zajednica. Snimali smo u kući njegovog prijatelja Ciganina koji je porijeklom s Balkana ali već deseto koljeno živi u Brazilu… Jedino što im je ostalo iz starog kraja je to što prave sarme za Božić. U toj kući je smješten „Gypsy Recording Studio“, koji je u prostoriji toliko maloj da u nju ne bismo mogli ni da uđemo da je kojim slučajem neko od nas bio imalo deblji…

Radim na starinski način, na koji odavno više niko ne radi: od prve ideje kreće putovanje, čiji smisao, kao i kod svakog dobrog putovanja, nije samo u tome da se stigne tamo kud se naumilo, već je smisao najviše u putovanju samom… Liči na život, jel’? Tako ja zamišljam da se pravi muzika.

Imali ste sreću da radite posao koji volite.

… A od toga što volim mogu još i da živim. Malo li je?! Čovjek u stvari i ne bi trebalo da radi dok je u svojim najboljim godinama – između dvadeset pete i četrdesete. A onda, kada bi morao već biti u penziji, dakle iza četrdesete, da počne da radi. Ako se napravi neki novi humaniji politički sistem, u njega bi možda mogla biti ugrađena i ova moja mala teorija… Meni se to dogodilo.

Ali radili ste i pre svoje četrdesete. Pa, ko je pravio one silne ploče?

Koje silne ploče? Cijela karijera Dugmeta je stotinu pjesama. Toliko neki napišu godišnje. Porez je, u to doba, bio devedeset procenata; u stvari, nakon što ti odbiju 55 posto, na onih preostalih 45 posto bio je progresivni porez od 90 posto. Tako da nisam puno radio. Bilo je glupo raditi samo za porez. Zato sam svake dvije-tri godine pravio novu ploču i turneju. Tek kada je krenuo rat, poslije moje četrdesete, počeo sam ozbiljno da radim, jer sam morao. I eto, ispalo je zgodno: za pare radim samo ono što bih volio da radim i besplatno. I više ne pišem tužnu muziku. Ne sjećam se kada sam posljednji put napisao nešto tužno.

Nema više ni ljubavnih pesama.

Nema! Više ne pišem ni ljubavne pjesme, niti pišem na srpskohrvatskom jeziku.

Zašto?

Jer taj jezik više ne postoji… Ne doživljavam ja to kao lični gubitak, istorija ide dalje… Ali, zato pišem na romskom. Moja opera Karmen sa srećnim krajem je na ciganskom… To je divan jezik, lako se rimuje.

Kako ste naučili romski?

Ne, ne… Ljuan Koka, jedan pametan i obrazovan Rom, prevodi mi – tako pišem. Romski me uvijek vrati na početak, u vrijeme kada sam više mislio o jeziku, a manje o smislu. Pored ciganskog, izmislio sam i neki svoj jezik na kome pišem.

Na tom vašem izmišljenom jeziku je svojevremeno Dušan Prelević otpjevao Ružica si bila sada više nisi?

Da… Poslažem suglasnike onamo gdje mi odgovara, samoglasnike isto, i eto – izmišljeni jezik; na njemu pišem. A romski… kad bolje pogledaš, jedina moderna muzika na ovim prostorima zapravo je ciganska; sve ostalo, uključujući i većinu Bijelog dugmeta, zvuči danas provincijalno. Objektivno, kada pogledate unatrag, vidjećete da u našoj muzici, izuzev onoga što je bilo oslonjeno na folklor, i nema bogzna šta. Sve smrdi na isto – na provinciju.

I Azra?

Kod Džonija Štulića imate nekoliko upečatljivih pjesama koje su izašle iz folklora. Džoni… Jednom me je zvao telefonom. Da napravimo bend. „Sviraćeš bas“, kaže. „A ko će svirat’ gitaru?“, pitam. „Ja!“ I njemu je to bilo smiješno, jer je i sam znao da ne zna da svira… Ali volio sam ga jer je imao tu vatru koju rijetki imaju. Negdje 1983. došao je u Sarajevo da mu produciram ploču. A to je bio malo problem.

Mi smo jako različiti: za razliku od njega koji ne baca ništa, ja puno toga bacam; Džoni objavi sve. Zamislite saradnju dvojice od kojih je jedan u tim stvarima rasipan, a drugi škrt! Pobacao sam devedeset procenata onoga što je bio donio; onih preostalih deset posto su zbilja bili biseri… A ja sam htio da produciram ploču na kojoj će sve Džonijeve pjesme biti biseri, jer Džoni Štulić na albumu mora imat’ sve dobre pjesme, to je prirodno… Džoni je jedan od rijetkih ljudi s integritetom. Sredinom devedesetih, kad je u Beogradu radio na knjizi, igrali smo redovno fudbal… I žao mi je, znate… što ga više ne viđam. Stalno zamišljam da, kada sviram u Holandiji, stoji negdje u dnu sale, sluša, ali neće da se javi zato što je, recimo… oćelavio; ili ima neki drugi glupi razlog koji niko ne bi mogao razumijet’. Nemoguće je da sviram u Amsterdamu a da Džoni ne dođe na moj koncert, jel’? Eto, volio bih… Gdje smo stali?

Kod romske muzike.

Ah, da… Zašto su jedino Cigani moderni? Zato što moraju da prežive i prehrane djecu od te muzike koja je jedan eklektični džumbus u kome je sve moguće, kao u nekom satarašu, i turska melodija na špansku harmoniju sa arapskim ritmom… sve! Oni su oduvijek bili moje prirodno društvo. I ova ploča je zapravo zdravica njihovom talentu, zdravica tom neobjašnjivom talentu, tom daru koji se ne može imitirati… Ponekad, ako niste Ciganin, možete imati problem jer je njihov sistem vrijednosti malo komplikovaniji, nije ga lako razumjet’.

Šta ne razumete? Ne uspeva vam da ih držite pod kontrolom ili…

Cigani imaju ideju o slobodi od koje smo se odavno odvikli. Naprosto, postoji tačka u kojoj naši moderni prioriteti više ne važe. Što nama drugima može djelovat’ necivilizovano. Moj trubač iz Niša, recimo, koji više ne svira sa mnom, a koga sam zbilja jako volio, i kao trubača i kao osobu…

Zbog čega više ne radi sa vama?

Igrao je glavnu ulogu u mojoj operi Karmen; imali smo zakazanu premijeru u Koreji, u Seulu, ali on se nije pojavio na beogradskom aerodromu. Presjedali smo u Parizu, i meni zvoni telefon: „Brego, imam problema sas ženu!“ Sreća da se dugo leti do Seula, tako da je drugi trubač, dok smo letjeli, spremio ulogu i uskočio na njegovo mjesto.

I tako ste prekinuli?

Poštujem svačije prioritete, pogotovo one koji uključuju ženu. Nije lako biti Rom… Po zakonu, dijete moraju upisat’ u osnovnu školu, i oni ih upisuju. Ali, budući da u to društvo dotjerane čiste djece dolazi iz kartonske kuće, iz sirotinje, mali Rom se ne uklapa…. Najjednostavniji i najlakši način da se društvo o njemu pobrine jeste da ga smjesti u odjeljenje djece sa specijalnim potrebama. To se romskoj djeci često dešava. E, od tog trenutka kada vas proglase za dijete s posebnim potrebama, od tog momenta više ne postoji nikakav most koji bi vas, kao dijete s posebnim potrebama, vratio u normalnu školu; tu ostajete. Time je i izbor vašeg zanimanja sužen. Ali, bez obzira na to kol’ko su razreda završili, pišu li malim ili velikim slovima, od tih ljudi sam mnogo naučio. Nekako, život mi ih je darovao….

Šta ste naučili?

… Da ne važi gravitacija. Sve što hoda može i da roni i da leti… Da u akordu nema obavezne ili blasfemične note… Sve može jer… eto tako! Volim tu bahatost – slobodan sam! Svirat’ molsku notu u duru ili obratno – što da ne. Zato i koriste malo harmonije. Ionako sam uvijek mislio da je harmonija okov za muziku, da je sputava; e, i oni razmišljaju na taj način. Melodija i ritam – to je muzika! Ali, nije samo to.

Nego?

Oni su narod koji se voli na lijep, starinski način. Te ciganske porodice… Kada odeš kod njih u kuću… Sjećam se kada me je Šaban Bajramović pozvao u Niš: „Dođi da jedemo ciganjsko janje…“ Sto puta sam jeo janje, sto puta su ga pekli, ali sam, eto, zapamtio to Šabanovo, cigansko… Onda ta potreba da svaka i najsiromašnija kuća bude dvorac, pa ta njihova, danas tako moderna ideja, koju zapravo dugujemo Ciganima, da se živi danas; ne juče, ne sutra, nego danas – ako uopšte hoćemo da budemo sretni, i da svaki dan bude vrijedan da se obilježi kao izuzetan.

Album Alkohol posvetili ste roditeljima.

Neko će, kontam, pomislit’: evo, ovaj idiot sad propagira alkohol. A odrastao sam u kući traumatiziranoj alkoholom. Ja ne pijem. Jedino mjesto na kome pijem je pozornica… I ima tu, na tom albumu, jedna mala priča koju sam o tome napisao…

Mislim da očevi nisu neophodni u životu; ne zna se čemu tačno služe… Danas to malo bolje razumijem. U mom odgoju, otac je bio nevidljiv, ali je, samim tim što je bio prisutan, morao bit’ i neki model.

Kakav je vaš otac bio model?

Dobar! Na nesreću, bio je alkoholičar, zbog toga se razveo od mame. Tako je propala jedna ogromna ljubav. Imao sam deset godina, moj mlađi brat pet… Kada čovjeku umre majka, to je velika katastrofa. Jer, ona je neko sa kim se volite svakodnevno. Otac vam nikada na taj način ne povjerava osjećaje. I kada umre, vi zapravo krenete da provjeravate svoj odnos sa njim. Što sam stariji, čini mi se da sve više ličim na oca… Kada se penzionisao, otac se vratio u svoje selo, u Zagorje, Sveti Petar Čvrstec. Prvih pet ili šest godina nije htio da u kuću uvede struju. Ni vodu.

Zašto?

Eto, nije htio… Kada dođete kod njega morate da razgovarate – nema televizora. Inače, u tom selu je bio jedini koji je otišao u partizane; ostali su bili u domobranima. Moja mama ga je uvijek zafrkavala kako je u partizane otišao jer su tamo bile bolje ribe. Seoski pop ga je u šali nagovarao da ne ide iz sela, da ostane da kod njih umre, jer na groblju nisu imali nijednog partizana. Kuća mu je bila malo izvan sela, u nekom šumarku. Sjećam se, jednom sam, vraćajući se sa neke turneje, iznenada svratio do njega; nisam se ni mogao najavit’ jer nije imao telefon. Već je bio pao mrak. Prišao sam i provirio kroz prozor. Otac je sjedio za stolom, pustio tranzistor i pjeva. Sam. Ide pjesma, a on hvata one seljačke kvarte i kvinte. Ponekad bi, sa tim svojim seljacima, svirao violinu… Često o sebi mislim na taj način. Mogu se zamislit’… A vidim da i moje djevojčice imaju tu žicu.

Koju?

Vole da su same. Doduše, ima ih puno pa su same na gomili. Gledam ih kako su sretne na Jahorini, kada padne veliki snijeg. „Samo da nas zaveje, da nam niko ne dolazi“, čujem ih kad govore. „I da mi nigdje ne idemo.“ „A ako nestane namirnica?“ „Nema veze, otvorićemo sardinu…“ Sjede tako satima i same se igraju…

Kada razmišljam o ocu, volio bih da umrem kao i on. Otišao je sretan, lako. I ispunio je želju seoskog popa… U tom svom selu. Sveti Petar Čvrstec kod Križevaca.

Ranije ste pričali da ste nasledili očev vinograd, i da ste pravili vino?

Naslijedio sam vinograd, ali nisam imao kada da pravim vino; dobijao sam ga od rođaka koji su se jedno vrijeme brinuli o očevom vinogradu. Od tih hiljadu litara, stotinu je bila graševina, a ostatak ono domaće koje se siječe kiselom vodom. Seljaci su voljeli očevo vino… Kada je otac umro, dogovorio sam se sa rođakom da pazi na vinograd. Htio sam da nastavim. Zbog oca. Rođak je krenuo da radi i da mi šalje graševinu, a za sebe je zadržavao ostatak, takav je bio dogovor. Nakon pola godine, pozvao me je i rekao da ne može dalje. Njegova žena je pokušala da se ubije, bacila se pod voz, pa… Eto. Otišao sam u selo da vidim tu ženu. Voz joj je otkinuo ruku… Kao bivši student filozofije – gotovo profesor – krenuo sam da razgovaram o smislu života sa ženom koja je nekoliko dana ranije pokušala da se baci pod voz. Čovječe…!

O čemu ste razgovarali?

Ne znam… Govorio sam o djeci, o porodici… Sve to…

„Svakog jutra se budim u četiri ujutro, radim do uveče i ništa ne stižem. Ništa ne stižem.“

To je bilo sve što je rekla.

I, šta ćete onda uopšte govorit’ nekome ko vam tako nešto kaže? Otišao sam. Rođak mi je ubrzo javio da je njegova žena, u sljedećem pokušaju, uspjela da se ubije. Objesila se. Više nije imalo smisla tražiti od njega da se bavi mojim vinogradom. Pronašao sam drugog, ali je on, nakon pola godine, dobio rak grla i umro. E, onda sam sjeo i izračunao: cijelo selo ima dvadeset kuća, a ja sam, zbog tog vinograda, za nepune dvije godine uspio da pobijem dvoje ljudi. Bolje ga ostaviti s mirom, pa kada odem u penziju, sam ću se njime pozabavit’.

Zaista to mislite? Vratili biste se u to zagorsko selo?

Mogao bih, da, da… I ovdje u Beogradu sam na sličan način organizovan: imam svoju baštu, svoju boraniju, paradajz, šargarepu… riječju – skoro poljoprivredni proizvođač! Moj baštovan je Hercegovac, pa posadi i raštan. Evo, danas jedemo raštan. Direktno iz moje bašte! Tako je počeo i moj otac: na balkonu je sadio paradajz.

A majka?

Majka je umrla ranije, dok sam bio u vojsci. I ona je iz Hrvatske, iz Virovitice. Njeni Perišići su porijeklom iz sela Kazanci, granica Crne Gore i Hercegovine. Deda je bio solunac i, posle Prvog svjetskog rata je u Slavoniji, kao nagradu, dobio neku zemlju. Kolonisti. Iz svog zavičaja su dovukli i ime sela: Čemernica. Divno! Samo Crnogorci i Hercegovci mogu davat’ takva grozna imena selima. Kada je počeo Drugi svjetski rat, moj deda je otišao u partizane, a moju babu, dva ujaka, tetku i moju mamu odveli su u Jasenovac; na vratima logora su razmijenjeni za neke zarobljene Nijemce. Onda su stigli u Srbiju i moja baba je cijeli rat izdržavala djecu tako što je švercovala duvan iz Hercegovine. Iskakala je iz voza prije nego što uđe u željezničku stanicu Beograd.

Gde su se vaši roditelji sreli?

Posle rata, otac je ostao u vojnoj školi, u vojsci; tako su se našli u Virovitici. Kasnije, otac je dobio prvo zaposlenje u Sarajevu, u vojnoj školi, gdje je predavao balistiku. Kada su se razveli, preselio se s mojim mlađim bratom u Livno. Bio je tamo komandant kasarne.

Posle razvoda ste živeli s majkom?

S majkom sam ostao u Sarajevu, iako sam svakoga ljeta išao kod oca i brata u Livno. Kasnije se moj brat doselio kod mene u Sarajevo. Tu je studirao… A mama je bila… pomagala je stvari koje druge majke možda i ne bi. Recimo, kupila mi je prvu gitaru. Ne znam šta joj bi. U to vrijeme sam, kao dobar crtač, namjeravao da upišem umjetničku školu. Moja tetka je radila u domu zdravlja na sistematskim pregledima i moglo joj se vjerovati kad je mami rekla: „Bogami, sestro, otamo ti dolaze samo pederi.“ Zbog toga me nije pustila u umjetničku školu. Iako smo živjeli skromno, moja majka je imala visoke uzore: uvijek joj se, recimo, sviđalo kako se oblači Jovanka Broz i nosila je punđu kao ona.

I vama se sviđalo kako se oblači Tito. U onom dugačkom kožnom mantilu u kome ste snimili spot za Lipe cvatu kao da ste hteli da izgledate kao Augustinčićev Josip Broz u Kumrovcu!

Malo komunističkog kiča. To me zabavljalo. Ali Broz je bio neobičan bravar. Istorija ne zna za velikog političara iz malog naroda. Politika je sila i vel’ki političari dolaze iz vel’kih sila. Tito je bio jedinstvena pojava u istoriji. Kada samo pomislite da Hruščov, po nekoj groznoj oluji, tajno leti nekim malim avionom na Brione da pita Tita može li uć’ u Budimpeštu…

Jugoslovenski ambasador u Sovjetskom Savezu, Veljko Mićunović, pisao je u svojim memoarima kako je Hruščov od Tita te noći tražio da mu obeća da neće osuditi ulazak sovjetskih tenkova u Budimpeštu.

Možete li zamislit’ da Putin dolazi kod nas na Balkan da čuje mišljenje nekoga od naših predsjednika? O Titu morate mislit’ s poštovanjem. Evo, pogledajte Milovana Đilasa! Sjećam se kada je na Zapadu objavljena Đilasova knjiga o Titu, bio sam u Americi. Kupio sam je i čitao tokom leta do Jugoslavije. Na kraju, valjda od straha od policije koji smo svi imali kao implant u mozgu, ostavio sam je u avionu. Hej, a to je 1980! Milovan Đilas, koji je bio istinski disident, o Titu je pisao pošteno, bez ogorčenosti i srdžbe… Više puta sam govorio o tome kako sam, na novogodišnjem koncertu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu – ‘76. ili ‘77. – vidio Tita skoro izbliza: ta histerija, ta erotika kada se pojavio! Mogao se čut’ neki konstantni, prigušeni vrisak balerina i članica hora koje su, čekajući da izađu na binu, stajale iza zavjese dok smo mi bili na pozornici. Doduše, samo desetak sekundi, jer je Titu to bilo preglasno i odmah su nas svukli sa bine.

I sami ste osetili nešto slično kada ste stajali na bini?

Sjećam se jedne budalaštine, odmah nakon Hajdučke česme, s Markom Jankovićem sam imao zakazan intervju na Studiju B. Peli smo se do studija…

„Trebalo je da ih povedeš na Skupštinu!“, rekao mi je Marko iznenada.

„Koga, ba?!“

„Sve ove s Hajdučke česme.“

„Šta je tebi?“, smijao sam se.

Svi su bili tako blizu, naelektrisani i vjerovatno je to Marku izgledalo… nekako – sve je moguće! E, a sad zamislite šta je ta moja jadna mala moć u odnosu na njih. Na tog Tempa, recimo, sa kojim sam, u Reževićima, pjevao Padaj, silo i nepravdo! Za posljednju ploču Dugmeta.

Šta vam je to trebalo?

Eh, znate… svako šalje signale i reaguje na vrijeme u kome živi… Bili su to opasni frajeri.

Ko?

Tito, Tempo… Svaki od njih! Pa, taj susret sa Tempom…! Takve događaje čovjek u životu ne može predvidit’. Kao, na primjer, da sjedite sa Džipsi Kingsima koji, iz čista mira, počinju pjevat’ vašu muziku i ona odjednom postaje rumba katalan. Sjedio sam i pjevao s frajerom koji je pobunio i digao na noge pola Jugoslavije – Bosnu, Makedoniju, Kosovo, pola Albanije… Bio je kao neki divlji pas koga, uprkos svemu, ne možete ne cijenit’. Valjalo je sa tim teretom zaspat’, jel’?

Negdje prije petog oktobra, pozvao sam Zorana Đinđića i zatražio da sa njima izađem na binu, da otpjevam Tajnu vezu. Bio je to onaj veliki miting, kada je Milošević pokrao izbore, miting na kome se prvi put pojavio Vojislav Koštunica. U podne sam govorio studentima, o tome kako sam imao najveću čast da budem predsjednik bokserskog kluba „Željezničar“ u Sarajevu. Boks je sport u kojem se borci gledaju u oči i po strogim pravilima razmijenjuju udarce, i govorio sam o pravilima koja je neko prekršio u trenutku kada su nam pravila najviše trebala; a uveče sam na bini pjevô Tajnu vezu. I, vratim se kući, pogasim svjetla… Koji je tebi kurac, pitam se, šta ti je sve ovo trebalo?! Ovdje su ljudi nestajali… E, i sada, možete zamislit’ tog ludaka, tog Tempa koji je pobunjivao redom, koga su jurile sve policije, Gestapo… Kako li je taj mogao zaspat’, kada ja tako dršćem od tog svog malog naleta hrabrosti?! Kada sve to vidite, zaključite – pa, oni su morali pobijedit’! Svi koji su u stanju da pritiskaju u jednu tačku bez obzira na posledice, u bilo čemu, moraju pobjediti… Da nije bilo poslednjeg rata, vjerovatno nikada ni ja svoju tačku ne bih tako čvrsto pritiskao. Doduše, bilo je to više iz nužde. Možda sam zato tada tako pritisnuo samo tu jednu tačku…

Iz današnje perspektive, mislite da je bila privilegija odrastati i živeti u SFRJ?

Objektivno, socijalizam je bio dobar period u istoriji naših naroda. Jer, kroz istoriju, znali smo samo za gore… Čovjek bi mogô zaključit’ da smo predodređeni da nam bude samo gore, jel’? Za razliku od onih koji su kasnije došli, živio sam u zemlji i vremenu u kome se znalo šta je lijevo, šta desno. To je odavno nestalo u svijetu. To lijevo i desno. Imate samo gore i dolje. Cijeli današnji svijet je takav: postoje smo oni koji su gore i oni koji su dole.

Gde ste vi?

Lijevo. Ne mogu da zamislim čovjeka koji bi danas bio desno. Kakav je to čovjek koji je protiv slobode, jednakosti, pravde? Kako to? Pa, i Isus bi bio lijevo. Gdje biste ga drugo mogli stavit’?!

Pisac Duško Kovačević je jednom rekao da je Arsen Dedić svojim pesmama pravio jugoslovenski emocionalni pasoš njegove generacije. Kažu da je, u tom smislu, Bijelo dugme još i više.

Bijelo dugme jes’ bila jugoslavenska grupa. Kada smo se ono ponovo okupili, činilo mi se da smo napravili neku metaforu, ne samo koncert. Ljudi su odjednom ponovo osjetili potrebu da budu zajedno, i to više nije imalo veze ni sa Bijelim dugmetom, ni sa Srbima, sa Hrvatima, Muslimanima. Stizali su iz Amerike, Kanade, Evrope, bivše Jugoslavije… Doplivali su uzvodno, kao lososi. Da budemo zajedno i da pjevamo stare pjesme. Kao da ništa nije bilo. Bilo mi je drago što sam napisao neke od tih pjesama…

Neke važne Dugmetove pesme napisao je Duško Trifunović. On je, rekli ste jednom, celu vašu generaciju obavezao da bude pismena.

Umro je prerano; veliko drvo je palo… Duško je bio bistro, radničko dijete koje ne pravi gluposti. Pjesnik je bio iz nužde, ne zbog toga što je bilo cool. Sjećate se njegove pjesme Teška industrija?

Moj brat svaki dan ustaje u pet do pet
i odlazi na posao
uz put puši
uz put kašlje
uz put diše čisti zrak (…)
On je teška industrija
on je taj fundament.

Duško Trifunović jeste napisao neke od najljepših pjesama Bijelog dugmeta…

Koje svoje pesme volite?

Ima dobro napisanih pjesama, zbog toga ih ponekad povampirim… Hajde, glupo je da sam o tome govorim, ali sa ove distance znam kada je nešto dobro napisano. Čim smo sjeli da sviramo, vidio sam da to nekako ide samo od sebe; nisu nam bila neophodna nikakva ortopedska pomagala. Samo gitara i… Znate, čovjek se rodi s nekim talentom i taj talenat se ne razvija; razvija se ukus. A ukus pogubi većinu umjetnika. Nije lako usaglasit’ talenat sa ukusom koji se razvija i koji je s vremenom sve kritičniji prema onome što talenat proizvodi. Dosta dugo sam se nosio s tim problemom. Napisat’ pjesmu, punu rečenicu, razgolitit’ se… moj ukus mi to više nije dozvoljavao. Uostalom, moje ljubavne pjesme su uglavnom mala korespondencija sa nekim…. Tako, u malim slikama, fragmentima, crticama… Ljudi kažu: volim te, a ja… ne mogu… Osjećam da bi mi ispale plombe. Vjerovatno mi jezik kojim govorim nije dozvoljavao da se prema sebi odnosim striptizerski. I ne samo jezik…

Šta još?

Neke godine čovjeku ne dozvoljavaju da se izražava na taj način. U pitanju je, čini mi se, prirodan razvoj. Kao Bitlsi. Kada pogledate njihove prve pjesme – „Love me do“, „She loves you, yeah, yeah, yeah“ i neke gluparije, dok nisu došli do Bijelog albuma… Pa, bio sam četvrta godina filozofije kada sam pisao, recimo – „Bekrija sam cijelo selo viče, bekrija sam šta se koga tiče“… Dakle, hoću reć’ da je talenat ostao, a da mi se ukus razvijao. I sa tim živim. Mnogo ljudi koji se bave ovim poslom tokom godina najednom zablokiraju…

Imate li strah da ćete se jednom i sami zablokirati?

Već su mi se dogodile stvari koje ne možete ni zamislit’. Ko bi mogao zamislit’ da će mi život ovako izgledati?! Ako bih danas sa ovim stao, na šta bih se im’o žalit’? Šta?! Odlučim da sutra u pet i petnaest proglasim fajront i – gotovo! Prestanem vrtit’ pedale, bicikl padne i… Idem kući pješke.

Ne bi vam bilo žao da proglasite fajront?

Mislim da ne bi. Ne postoji ništa zbog čega bi mi bilo žao. A da li bi mi nedostajalo? Ne znam. Zbilja, poslije Bijelog dugmeta, ono što više nisam htio da radim bilo je sviranje koncerata. To penjanje na binu, uveličavanje svega, pretjerivanja… Ali, kada sam se vratio pod tim novim uslovima koji su meni prirodniji…

Šta vam je prirodnije?

Sjedim, sviram i uživam. Kako nisam neki pretjerano ekstrovertan tip – ja sam onaj što ugasi svjetla kada krenemo da se skidamo – to mi odgovara. Prvi put sam to shvatio kada sam dobio porudžbinu da pišem dva kvarteta. U Rimu sam prisustvovao izvođenju: četiri osobe sjede i sviraju. I to me je obrnulo naglavačke. Nema – ajmo svi oooo, i slične budalaštine; samo sjede i sviraju. I ne treba ništa više. Ljudi koji rade rasvetu upale svjetla na početku koncerta i odu kući; tako ostaje do kraja. Nastojim da moji današnji koncerti prođu na sličan način.

Pa, nije baš da na koncertima samo sedite i svirate.

Ako biste me pitali „gdje bi ti, Brega, naveče“, rekao bih vam da bih najradije otišô sa svojima da sviram. Zato se i obučem u bijelo. Kad bi se normalan čovjek tako obukao? Ali, svako ima način na koji obilježava vlastiti značajan trenutak. Neko puca u zrak, neko pije flašu vina od 1000 eura, neko pokloni prsten od staniola. Ja, eto, obučem to glupo odijelo, imam čašu viskija, okružen sam ljudima s kojima uživam. To je moj značajan trenutak. Onda, tu su uvijek neke žene ispred bine. Drugačije je kada žene plešu na ovo, a drugačije kada plešu na neku drugu muziku. Ovdje su nekako obavezne da budu seksi. Prethodna ploča je snimljena uživo jer moji trubači drugačije sviraju kada su ispred njih žene… i igraju.

Mora da i sami u takvim situacijama svirate drugačije?

Ja tu više nisam važan. Važni su oni… Ali jes’, sve je drugačije. Uostalom, svako ko je pametan sve u životu počeo je zbog žena.

Ne pišete memoare?

Ne. Pisao sam dnevnike, ali su svi ostali u Sarajevu; nikada ih nisam pronašao. U ono doba je Bijelo dugme radilo jednom u dvije godine, pa sam imao vremena, mnogo putovao… Uđem u agenciju, ubodem mapu i pravim ture oko svijeta. Imalo je toga… Bio sam alpinista, predsjednik bokserskog kluba, pravio nakit, jedrio preko okeana… Dokon čovjek. Vodio sam dnevnike u kojima sam crtao, pisao kratke priče… Možda bi od toga danas moglo nešto i da se objavi. Razgovarao sam sa nekim izdavačima; bili su zainteresirani…

S kim ste razgovarali?

Imao sam velikog italijanskog izdavača koji me je pritiskao da napišem memoare. Hajde, pritiskaj me, rekao sam mu. Možda i upalim na pritisak. Gone me tako već dvije godine, dolazili, pozivali… Dopala im se moja priča o Ernestu Sabatu…

Od Ernesta Sabata ste, koliko znam, na poklon dobili njegovu knjigu O junacima i grobovima i…

Priča počinje na recepciji jednog hotela u Buenos Ajresu gde sam svirao koncert.

Dolazim u hotel, portir mi daje ključ i kaže: „Imam i jednu kovertu za vas.“ Otvorim je i vidim unutra moju omiljenu knjigu – Alehandra, mog omiljenog pisca, možda jednog od najvećih latinoameričkih pisaca, Ernesta Sabata. I to moje najomiljenije izdanje sa Borhesovim predgovorom. Otvorim knjigu, tražim od koga je, i nađem rukom pisano pismo koje kaže:

„Zahvaljujem Vam za prelepu muziku koja me je često spasla depresije. Žao mi je što sutra neću moći da dođem na Vaš koncert – slavim 94. rođendan i ne osećam se dovoljno snažnim za izlazak…“ itd.

Potpis: Ernesto Sabato.

A evo pisma koje sam velikom čoveku napisao isto popodne:

„… Čim sam juče primio Vaše pismo upitao sam se. ‘Bože, da li je ovo znak?’

Vojsku sam služio u pješadiji, u kasarni blizu bugarske granice. Kao i sve kasarne u to vrijeme u Jugoslaviji, i ova je imala biblioteku. Bila je to velika kasarna s velikom bibliotekom, jer je pravilo bilo: po ne znam koliko knjiga na ne znam koliko vojnika i oficira. Iz biblioteke je, naravno, kao i sve kod nas, bilo pokradeno sve što valja. Kada sam ja došao da služim vojsku, u biblioteci su u praznim rafovima još bila samo sabrana djela Maršala Tita, sabrana djela Karla Marksa i Lenjina, od Dostojevskog su ostale samo dvije knjige Pisama, zatim bila je jedna knjiga Čehovljevih Kratkih priča, Gombrovičev Dnevnik, jedna knjiga Vargasa Ljose i… Alehandra Ernesta Sabata. Ja sam ukrao – Alehandru. Kad sam završio vojsku, jedina stvar koju sam zadržao bila je ta knjiga, to malo čudo koje mi se dogodilo u toj izgubljenoj godini života. I u civilu je Alehandra nastavila svoj život u mojoj biblioteci u Sarajevu. Često sam je pozajmljivao prijateljima.

Onda je u Sarajevu izbio rat. Kuću su mi opljačkali i – sa svim ostalim nestao je i jedini predmet koji sam ja ukrao: Vaša Alehandra.

Otada ne skupljam knjige. Život je dovoljno dug da se dvaput iznova započne, ali nije dovoljno dug da se dvaput napravi biblioteka. Ali… Da li je ovo ipak znak, Bože?“

Dakle, ništa od memoara?

Fizički je neizvodljivo… A zbilja bih volio. Tako, neki mali format… kratke priče sa elipsama. Evo juče sam imao i srpskog izdavača kome sam rekao da me pritiska. Može bit’. Ovih dana ću mu poslat’ monodramu koju sam prošle godine napisao; poručila mi je bazilika Sen Deni u Parizu za godišnjicu kralja Anrija IV. U ovim godinama već sve se ima: uvod, zaplet, peripetija, rasplet… Te elipse koje su se davno otvorile počinju da se zatvaraju. Eto, moglo bi se desit’…

Na kom jeziku ćete napisati tu knjigu?

Za tu priliku bi se možda mogô i vratit’… Na kom? Pa, na srpskohrvatskom, jel’? Na onom istom svom nepostojećem jeziku.

foto: marko đurica / reuters