

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Kad sve ovo prođe, unuci nam neće verovati da su se – kada je Srbija vraćala dostojanstvo i slobodu – pojavile mlade osobe koje nije bilo sramota da otvoreno istupe i kažu kako ne podržavaju svoje pobunjene kolege jer ih ne zanima vladavina prava i zahtevi da se otkriju krivci za smrt 15 osoba na Železničkoj stanici u Novom Sadu. Oni “samo hoće da uče”
Počelo je kao podsmevanje nepoznatom i nepismenom naprednjačkom aktivisti koji je napisao grafit “Ćaci u školu”. Ali kada su se režimski studenti, praćeni stranačkim aktivistima, batinašima, provokatorima i devojkama koje nisu sigurne šta studiraju, okupili oko svoje “crkve” oličene u zgradi Predsedništva i počeli opasan plagijatorski performans, više nije bilo smešno. Što je više kupljenih šatora i tetoviranih likova sedelo u Pionirskom parku, u javnosti se sve više širio revolt i strah od izrežiranih sukoba.
DOBAR PRIMER ZLATA VREDI
Vrh vlasti već dugo ponavlja da je u protestu mali broj studenata i da je mnogo više one “dobre dece koja samo žele da studiraju”. Čak su i prorežimski mediji postavljali pitanje – gde su ta deca? I onda su se pojavili… Naravno da postoje ljudi koji su se “lepo snašli” u ovom režimi i koji decu vaspitavaju u duhu – bori se samo za sebe i ne zameraj se, možda postaneš i predsednik Srbije. Pa nije li on pokazao da, ako se na vreme pridružiš nekom vođi, koga briga šta kažu kolege? Aleksandar Vučić je svaku priliku iskoristio da ponovi kako je polagao ispite i dobijao desetke u vreme dok su njegove kolege sa Pravnog fakulteta išle na proteste protiv režima Slobodana Miloševića. To ga, kaže, nije zanimalo, on je samo učio i učio…
U Pionirskom parku je i jedan student medicine koji se postavio kao vođa i simbol “studenata koji hoće da uče”. To je onaj isti momak koji je bio u prvom redu na poslednjih nekoliko skupova Srpske napredne stranke i gostuje po medijima pričajući svoju priču o želji za obrazovanjem i ističući da ima prosek 10.
Inače, taj narativ o najboljim studentima javnost je čula mnogo puta ranije: najbolji u svojoj generaciji navodno su bili večni ministar Ivica Dačić, nekadašnja ministarka Jadranka Joksimović, sam Vučić….
Niko ne umanjuje njihov trud, ali kad se zađe u neke godine, te desetke sa fakulteta, pa i sama diploma, nemaju prioritet kod pristojnih ljudi. Jeste malo infantilno da se maše indeksom i viče – “Imam prosek deset nula, deset nula”.
KO STE VI, LJUDI?
U Pionirskom parku sigurno ima i pravih studenata. Možda su se i jesu svi snabdeli na istom mestu istim šatorima, vrećama za spavanje i stolicama. Recimo i da su im neki dobri ljudi donirali grejalice, lejzi begove, neotpakovanu ćebad, sve prvog dana.
Zašto su onda mnogi od njih bežali od kamera i pokrivali se po glavi? Zašto su se tu našli i oni sa privatnih fakulteta, koji neometano rade i uopšte nisu u blokadi? Da podrže kolege, nauštrb svojih ispita – nekako je nelogično ako samo žele da uče?
Jedan od kampera u Pionirskom parku rekao je medijima da jeste upisao fakultet, ali je sada na pauzi. Drugi da je već završio, ali podržava kolege i to ceo radni dan. Neki nisu znali na kojoj su godini ili kad su i kod kojeg profesora položili poslednji ispit. A bilo je i onih sa potpuno novim, neotvorenim indeksima koji drsko kažu: “Imam indeks, to je dovoljno”.
Kasnije su na slikama građani počeli da prepoznaju ljude zaposlene u javnim preduzećima, domovima zdravlja i opštinama, ali i one koji su kao članovi obezbeđenja napadali demonstrante ispred skupštine grada. Zaista, da li je moguće da stranka koja tvrdi da ima više od 600000 članova ne može da nađe nekog drugog da dođe i “brani prave studente”, već mora da koristi baš ove iste likove?
ŠTA JE IDEJA?
Ceo kamp sa jabukama i sendvičima, bakama i kolačima, zastavama i parolama – najviše liči na rekvizite nevešto izrežirane predstave. Cilj im je da podobne televizije uhvate dobar kadar i pokažu kako studenti stvarno podržavaju vlast i ograđuju se od opozicije. Imaju zastave i zahteve, žele smenu ministarke prosvete i veće stipendije. Bitno je da su studenti “naši” i da će “pobediti zajedno”, kako je uzviknula predsednica Narodne skupštine u čudnom zanosu.
KO IH JE JOŠ PODRŽAO?
Osim što su “Ćaci” svakog dana zvezde prorežimskih tabloida i televizija, a i RTS ih u svakom dnevniku prikazuje paralelno sa hiljadama studenata što mesecima zahtevaju pravdu, čuvaju ih kordoni policije – njima je to posao, nije podrška.
“Studente koji žele da uče” posetila je jedna profesorka sa Medicinskog fakulteta, renomirana stručnjakinja, ali prepoznatljiva po tome što je držala govor na mitingu Srpske napredne stranke. Tada se zahvalila predsedniku Srbije “za sve rođene bebe, ali i buduće rođene”. Bio je i jedan profesor sa Pravnog fakulteta, te nekoliko njegovih kolega sa Univerziteta u Novom Pazaru.
Najveći skandal se ipak desio uoči godišnjice ubistva premijera Zorana Đinđića. Tada su u kamp u Pionirskom parku umarširali veterani Jedinice za specijalne operacije, u uniformama i sa crvenim beretkama. Čisto da se zna – stvarni komandant ove jedince jedan je od dva organizatora atentata na premijera Đinđića, obarač je povukao pripadnik JSO, a sama formacija je u martu 2003. odmah raspuštena.
Valjda i oni žele samo da uče. Možda će izraz “Ćaci” biti zaboravljen, ali ako opstane, biće to sinonim za nešto posebno sramotno.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve