Rezolucija o Srebrenici
Dačić: Vanredna sednica Saveta bezbednosti UN o BiH na zahtev Rusije
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Profesor
Osnovni podaci: Rođen je 7. avgusta 1952. u Bijeljini. Otac Nebojša, lekar, koga je tajno snimila koleginica kako za Tita i Mikulića govori da su „obični govnari“, biva optužen, ali ga Ilija Radulović, tada okružni sudija u Tuzli a sada advokat, u magnetofonskoj aferi oslobađa. Lik njegovog oca poslužio je Vuku Draškoviću za roman „Sudija“. Majka Dragica, rođena Vladić, profesor književnosti. „Ja potičem iz relativno dobrostojeće porodice. I po majci, i po ocu, to su bile dosta bogate, fabrikantske porodice. Moji roditelji su, i pored svega toga, u datom trenutku otišli u partizane. I bili su članovi SK, i po prirodi stvari trebalo bi da sam i ja vaspitan u duhu socijalne pravde i solidarnosti. Po prirodi stvari ja nisam hteo da uđem u Savez komunista. Posle, tokom studija i zahvaljujući tome što sam zavoleo neke ljude, ušao sam u Savez komunista“.
Po nacionalnosti Srbin, pravoslavac. Oženjen, žena Bosiljka, devojačko Ugričić, pravnik, imaju tri kćerke i sina. Sa decom se slikao za predizborne kampanje.
Govori engleski, a služi se i nemačkim i ruskim.
Obrazovanje: Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu. Na Građevinskom fakultetu u Beogradu diplomirao 1979. godine, magistrirao 1983. i doktorirao 1988, s tezom „Optimizacija pouzdanosti proizvodnih sistema u građevinarstvu“.
Karijera: Počeo je kao inženjer u GP „Napred“. Univerzitetsku karijeru počinje kao asistent (1981), potom je: docent (1989) i vanredni profesor (od 1994). Bio je prodekan na Građevinskom fakultetu u dva mandata. Radio je na projektima fabrike „1000 stanova“ u Izraelu, i učestvovao u projektovanju: infrastrukturnih objekata u Kuvajtu, Institutu biohemijskih nauka, hotela „Sokoljniki“ i poslovnog objekta „Ledeh“ u Moskvi, rekonstrukciji pozorišta „Atelje 212“, stambenih naselja „Cerak – vinogradi“ i „Borča“ u Beogradu.
Stipendista je na „Imperial College in London“ u dve školske godine (1985. i 1989).
Politička karijera: Uspon u karijeri počinje posle Dejtona. Kada je Glavni odbor SPS-a, novembra 1995. smenio sa svih partijskih funkcija Borisava Jovića, Mihajla Markovića i Milorada Vučelića, smenjen je i predsednik Gradskog odbora Beograda Slobodan Jovanović, a na njegovo mesto postavljen Branislav Ivković. Za člana GO SPS biran je na Trećem kongresu SPS-a (1996). Ubrzo, posle lokalnih izbora 1996. oslobođen je funkcija,
smenjen sa mesta predsednika beogradskih socijalista, „zbog međusobnog sukoba Ivković-Čović koji je naneo veliku štetu delovanju gradske organizacije SPS-a“. Ivković: „Mogu da vam kažem da sam ja lično za tu odluku glasao“. Oktobra 2000. godine vraćen je u IO SPS-a. Delegati Vanrednog kongresa (novembra 2000) izabrali su ga u Glavni odbor. U to vreme izjavljuje da će prihvatiti eventualnu kandidaturu za predsednika stranke.
Aktivno bavljenje politikom donelo mu je dve titule ministra: za urbanizam, stambeno-komunalne delatnosti i građevinarstvo, od 1994; od 1998. godine bio je ministar za nauku i tehnologiju. „Iz godine u godinu, a više od šest godina sam u vladi sve više radio. Pitam se gde je granica fizičkih i ljudskih moći! Pošto je nauka moja slabost, obratio sam se psihijatru za komentar.“ Kao ministar gradio je Europolis i obećavao: „Izmestićemo železnički čvor. Oslobodićemo Savu i Dunav za Europolis.“
Kako je postao socijalista: „Devedesete nisam bio u Beogradu i kada sam se vratio, sačekali su me otac i majka. „Formirana je nova Socijalistička partija Srbije, vodi je Slobodan Milošević. Mi mislimo da treba da budeš tamo, mi smo ti popunili prijavu, ti samo potpiši.“ Isključen iz SPS-a 14. aprila 2002. godine.
SPS i DOS: „SPS jeste pravio greške, ali ovo što se sada događa još je gore od vremena SPS. Sadašnje partije na vlasti ulaze u našu grešku sa dva puta jačim intenzitetom.“
Izborni poraz na decembarskim izborima 2000: „Pojedini kadrovi JUL-a, naročito u predizbornoj kampanji, podelom na izdajice i patriote, megalomanskom akcijom u zdravstvu, gde su vređani lekari pred kamerama i raznim aferama oko stranih obaveštajnih službi okrenuli građane protiv sebe.“
Optužbe: Partijske kolege optužuju ga za proneveru novca od članarine, i za preterano koketiranje sa JUL-om.
Optužen je da je kao ministar građevina bespravno nadzidao 150 kvadrata, a da je prostor legalizovao 1998. Opozicija je govorila i o „zaprepašćujućoj činjenici da je grupa vračarskih batinaša za svoju akciju dobila na korišćenje vozilo Ministarstva za nauku“. Time je po njihovom dokazano „da je SPS partija represije, a njeni najviši funkcioneri, među kojima i Branislav Ivković, pomagači batinaša“.
Protiv njega je podneta i krivična prijava zbog zloupotrebe službenog položaja. Februara 2001. pozvan je u policiju na informativni razgovor, a aprila je podignuta prijava zbog zloupotreba položaja člana stambene komisije vlade Srbije i prebacivanja novca Ministarstva nauke na račun SPS-a.
Poruka: „Bili smo i šmekeri i ljudi, ali smo grešili, tako da ćemo, kada se vratimo na vlast, biti još veći šmekeri i ljudi.“
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve