Dr Srdanović – donedavno malo poznat crnogorskoj javnosti – pretvoren je gotovo preko noći u simbol dveju suprotstavljenih slika Srbije: za jedne je lice građanskog otpora i institucionalnih promena, za druge “produžena ruka Mila Đukanovića” i navodnog crnogorskog uticaja na izbore u susednoj državi.
Najeksplozivnija tvrdnja glasila da je dr Srdanović bio “Milov doktor” i čovek od poverenja nekadašnjeg predsednika Crne Gore. Kao dokaz su objavljene navodne poruke bivše predsednice Vrhovnog suda Vesne Medenice. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da je komunikacija verodostojna i da potiče iz forenzički pregledanog telefona Medenice, a ne sa aplikacije “Skaj”, kako je prvobitno predstavljena. Poručio je da građani sami mogu da vide “ko stoji iza pojedinih lista”.
U kampanju se uključio i lider Demokratske narodne partije Milan Knežević, koji je Srdanovića nazvao Đukanovićevim “izabranim doktorom” i njegovu kandidaturu predstavio kao deo šireg političkog uticaja bivšeg crnogorskog režima na Srbiju. Takve poruke dobile su veliki prostor na prosrpskim portalima “Borba” i “Adria”, gde se Srdanović povezuje i sa Branom Mićunovićem, Natoom, bivšim strukturama vlasti u Crnoj Gori i navodnim nasilničkim incidentima.
Za većinu tih tvrdnji u objavljenim tekstovima nema nikakvih dokaza. S druge strane, upotrebljavani su i otvoreni falsifikati. Portal Raskrinkavanje.me utvrdio je da je fotografija na kojoj Srdanović navodno pokazuje dva prsta bila izmenjena – na originalu je držao podignutu pesnicu. Taj portal je širi propagandni sadržaj o dr Srdanoviću ocenio kao lažnu vest.
Otvoreno je ostalo i pitanje poruka pripisanih Medenici. Prvobitno su nazvane “Skaj” prepiskom iz perioda kada ta aplikacija više nije funkcionisala, da bi potom bile predstavljene kao sadržaj iz njenog telefona. Javno nije predočen forenzički dokument o poreklu, celovitosti i kontekstu komunikacije.
Inače, dr Srdanović je rođen 1970. u Novom Sadu, odrastao je u Vrbasu, ali je poreklom iz Bukovice kod Šavnika, odakle je njegova porodica po očevoj liniji. Taj kraj naziva svojom dedovinom i očevinom, a crnogorski mediji su još 2018. beležili da je rodom iz Bukovice.
Srdanovićeva veza sa Crnom Gorom nije samo porodična. On je ranije učestvovao u protestima za zaštitu reke Bukovice kod Šavnika. U emisiji “Da sam ja neko”, govoreći o protestima od 2017. do 2019. protiv malih hidroelektrana “Bukovica 1” i “Bukovica 2”, Srdanović je rekao da je to jedan od njegovih “najvećih uspeha u životu”. Objasnio je da je, nakon poruke da su počeli da seku stabla i prilaze reci, u roku od 24 sata stigao na Bukovicu. Sa prijateljima, rođacima i meštanima potom je tri nedelje kampovao i sprečavao nastavak gradnje hidroelektrane. Odbranu Bukovice naveo je kao primer da se ličnim angažovanjem mogu postići konkretne promene.
Sa samog protesta od 1. maja 2018. zabeležena je i njegova ocena da je paradoksalno graditi elektranu na Bukovici, koja je u stručnom elaboratu označena kao energetski najneefikasnija reka u Crnoj Gori. Poručio je da stanovnici imaju obavezu da nasleđeno prirodno blago sačuvaju za svoju decu i buduća pokolenja.
Zanimljivo je, a propo “Milovog porodičnog lekera”, da je jedan od vlasnika koncesionog društva “Hydra MNE” d.o.o. Podgorica, koje je bilo formalni investitor elektrane na Bukovici, bio Milovan Maksimović, označavan kao brat od ujaka Mila Đukanovića.
Za taj kraj dr Srdanović kaže da je njegovo porodično ishodište. Upravo su njegovo crnogorsko poreklo i navodno nacionalno izjašnjavanje postali važan sastojak negativne kampanje. U delu medija ta se činjenica više ne tretira kao biografski podatak već kao politička optužnica.
Crnogorska medijska scena zato nudi dve gotovo nepomirljive verzije istog čoveka. Portal “Analitika”, “Antena” M, ETV i deo sadržaja koje objavljuju RTCG i “Press” uglavnom ga predstavljaju kao lekara, profesora i političkog novajliju kojeg su studenti izabrali da bude prvi među 250 kandidata. Borba i Adria grade sliku prikrivenog operativca bivše crnogorske vlasti.
Između te dve krajnosti malo je originalnog izveštavanja. Najveći deo sadržaja prenosi ono što pišu BBC, N1, “Beta”, “Tanjug”, “Danas”, srpski tabloidi ili pak objave sa društvenih mreža.
Sukob oko Srdanovića zato prevazilazi njegovu biografiju. U njemu se spajaju nervoza pred izbore, dugotrajno nepoverenje između delova političkih elita Srbije i Crne Gore, kao i stara navika da se unutrašnji protivnik predstavi kao projekat suseda ili stranih centara moći. Crna Gora u toj priči nije toliko stvarni akter koliko zgodan simbol: za jedne dokaz zavere protiv Srbije, za druge upozorenje kako identitetske teme služe da potisnu razgovor o korupciji, institucijama i odgovornosti.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!