Vlakovi i vozovi

Stajala sam onomad pored spuštene rampe po pljusku čekajući da prođe umalo dva kilometra dug transkanadski voz – tri lokomotive naprijed i dvije nazad, a između više od stotinu vagona. Vozovi ovdje idu kroz sami centar i guše saobraćaj, a Kalgari čak nema ni stanicu. Vozovi kroz njega samo prolaze, beskrajne kompozicije sa sjajnim crveno-crnim lokomotivama i raznolikim vagonima: otvorenim, zatvorenim, bunker-vagonima, cisternama.

Vozovi nisu nevažni u mom životu. Rođena sam u gradu koji je imao željezničku stanicu, a koja je u mom tadašnjem rječniku bila zavedena pod kolodvor. a voz je bio vlak. Bila je na nekoliko minuta od naše kuće, do kraja ulice, pa prvi ćošak desno, pa pravo, pa opet desno. Prije nego što bih izbila na stanicu, osjetila bih njen miris: šine, pragovi, kolomast, i čula njeno disanje. Neka lokomotiva bi se lagano zahuktavala, neki šinobus, to vozno nedonošče što je imalo isto ime na svim našim jezicima, koji je povezivao lijepe ravničarske gradove i pitoma sela, ulazio bi u stanicu svojim prepoznatljivim zvukom, lakšim i bezbrižninjim od onog moćnog izdisaja što ga je pravio vlak koji se zaustavlja. Nešto bi odnekle zašištalo, čuo bi se neki ding-dong i udaljeni glas sa razglasa, ili bi nevidljivi razvodnik dunuo u svoju pištaljku. Tek potom bih ugledala kolodvorsku zgradu: dugačku austrougarsku građevinu sa mnogo prozora i čekaonicom, blagajnama, drvenim klupama i žardinjerama sa cvijećem.

Tako je bilo u odlasku: vlakom koji će krenuti sa osječkog kolodvora, za stotinjak kilometara postati voz i na kraju ući na sarajevsku željeznicku stanicu. Taj kratki put od kuće do kolodvora u pratnji tate, bake ili tetka nije bio baš veseo – bio je to kraj školskog raspusta i bezbrižnosti.

Dolazak iz drugog pravca imao je drukčiju perspektivu: kako bi voz, koji se bio već pretvorio u vlak negdje nasred mosta na Savi, usporavao i ulazio na kolodvor, ja bih s prozora tražila drage poznate likove onih što su me čekali, dok bi oni tražili moju glavu kako viri kroz prozor. I onda bi krenulo mahanje i široki osmijesi, i sve bi opet došlo na svoje mjesto.

Trebalo je vremena da osjetim onu istu tihu sreću ulaska voza u sarajevsku stanicu koja me obizimala na osječkom kolodvoru kad bih se vraćala u svoj rodni grad. Ali i to se desilo jednog dana, i onda sam mogla da se radujem i odlascima i dolascima, i kolodvorima i stanicama, i vozovima i vlakovima.

Pred sami rat, u onoj tjeskobnoj predigri bezumlja koje će ubrzo postati stvarnost, desio mi se noćni voz Sarajevo-Beograd (i nazad). I tako godinu, od aprila do aprila: svake dvije nedjelje, od četvrtka naveče kad bih ušla u spavaća kola za Beograd, do nedjelje naveče kad bih se tim istim spavaćim kolima vraćala za Sarajevo. Ulazak u beogradsku stanicu i leptirovi u stomaku, rano sumagličasto jutro, neke drukčije boje i mirisi, “vjetar koji se mogao uhvatiti rukom”, kako je to jednom rekao moj pokojni prijatelj, P. L.

Onda je došao rat pa se sve pokidalo na brzinu umjesto da umire polako i dâ ti da vremena da se pripremiš. Svejedno, i to je prošlo i sve se zaboravilo. Ostala su samo sjećanja na ta noćna putovanja i moja ljubav prema njemu, Beogradu. Tad sam naučila da se može zaljubiti ne samo u ljude nego i u gladove. I odljubiti od ljudi, ali ne i od gradova.

Tako je ispalo da su kroz moj život prolazili vozovi, ma kako da sam ih zvala. Od Osijeka i Sarajeva, preko Beograda do Kalgarija. Riječ voz probudi mnoga slatka sjećanja: kad prvi put ugledaš more (Osijek-Split), ili kad osjetiš po mirisu vazduha da si iz Bosne ušao u Hercegovinu (Sarajevo-Mostar). Putovalo se direktnim vozovima i onima s presjedanjem, brzim i putničkim, prvim razredom, drugim razredom. Kao dijete išla sam i “ćirom”, a kasnije otmjeno, Olimpik-ekspresom.

Vozovi su uvijek kasnili, a ja sam, čini mi se, opet stizala na vrijeme i uvijek me je neko čekao.

Ovdje je voz train i njime se ne putuje, osim turistički, a i to ako baš ne znaš šta ćeš od para. Teretni vozovi, ti što zakoče saobraćaj, relativno su jeftin i čist vid transporta robe, a uz to su i velika radost malih dječaka. Moj mlađi sin i ja svaki smo dan išli nedaleko od našeg stana da čekamo voz. Inače živo i aktivno dijete, sjeo bi na neki kamen što je bio tu, sklopio ručice i čekao… čekao… čekao da se promijeni signal u daljini. “Evo ga! Vidiš da će doći!” rekao bi mi sav uzbuđen, kao da ga prvi put vidi, i krenuo da maše još dok je voz u daljini. Mašinovođe, neki blagorodni soj, odmahivali bi mu i povukli onu moćnu sirenu u znak pozdrava, svaki put, kao da im je to u opisu radnog mjesta.

Od sve tri riječi, voz za mene nosi najviše značenja. Vlak je ostao u djetinjstvu i ranoj mladosti. Train je nešto što ima bezbroj vagona, tri lokomotive i kome treba tri milje da se zaustavi, slika moga malog dijeteta kako maše mašinovođi. Voz je učenje o radosti dolazaka i neminovnosti odlazaka, i saznanje da je ono najljepše tu izmedu te dvije tačke – u samom putovanju. Dobro, ima tu pomalo i one jutarnje sumaglice nad Beogradom i onog vjetra što se mogao uhvatiti rukom, ne kažem.

A tu je i Bajaga, koji kaže voz baš onako kako ja tu riječ nosim u sebi.