img
Loader
Beograd, 28°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Sa Ficdžeraldom u Nici

07. септембар 2022, 22:14 Luka Tripković
Copied

Jednog užarenog julskog dana sleteo sam na aerodrom u Nici. Sedmodnevni boravak na Azurnoj obali finansirao je Francuski institut iz Beograda, a ja sam zauzvrat imao zadatak da napravim nekoliko akvarela koji će biti izloženi u lokalnom kulturnom centru, čije ime sam zaboravio. Fer pogodba, nema šta.

Foto: L. Tripković

Komedijant slučaj je udesio da se u vreme mog boravka u ovom gradu obreo i vlasnik jedne televizije ružičastog predznaka, i bilo je zabavno porediti naše doživljaje grada. Nekoliko puta se dogodilo da prolazim pored mesta u kojem on u tom trenutku sedi i objavljuje sadržaj na društvenim mrežama, i to preplitanje naše dve realnosti omogućilo mi je da sagledam klasni jaz koji postoji između nas.

No, sve to ne bi bilo vredno pomena da se nisam zainteresovao za istoriju Nice, u pokušaju da razumem kada je i zbog čega ovo naselje postalo simbol raskoši. Pretpostavljao sam da je steklo popularnost u slavnim tridesetim, kako Francuzi nazivaju blagostanje omeđeno svetskim ratovima. To je vreme Pikasa, Modiljanija i Sutina u pariskim bistroima, Gertrude Stajn i Roberta Kape, koji svako malo prelazi u Španiju da fotografiše sukobe u građanskom ratu, Pariz Hemingveja i ostatka ekipe koju je na neodoljiv način portretisao Vudi Alen u svom baroknom ostvarenju Ponoć u Parizu.

U lokalnom marketu sam kupio kamamber, nešto šunke i baget i upustio se u internet pretragu. Nailazim na članak Skota Ficdžeralda, još jednog protagoniste Alenovog filma, naslovljen Kako da živite maltene ni od čega godinu dana. Tekst je objavljen u „The Saturday Evening Postu“, 20. septembra 1924. godine. Ficdžerald opisuje odlazak na Azurnu obalu nakon spoznaje da je život među njujorškom elitom poguban za zdravlje, porodicu i (pre svega) finansije. Na moje zaprepašćenje, saznajem kako je jug Francuske između dva rata predstavljao besramno jeftino utočište, budući da su grofovi, trgovci, industrijalci, naslednici i članovi korumpiranih državnih administracija već krajem aprila zamandalili žaluzine i vrata svojih vila i odlazili put nešto svežijih krajeva. Nazivali su ih ivernantima, od francuskog l’hiver, što znači zima, a ja ću ih u nedostatku prevoda nazvati zimničarima. U Nicu bi se vraćali tek s jeseni, nakon što iščeznu komarci i ostale štetočine, a temperatura postane podnošljiva.

Susret sa člankom mi je pomogao da razumem svakodnevicu slikara, odmetnutih na jug Francuske, ali i da se njome donekle razočaram – dugo sam na te okolnosti gledao kao na ustrojstvo sveta, koje uspešnim umetnicima omogućava da se nasele na ovakvom mestu i život provedu na visokoj nozi, a sada sam shvatio kako odlazak na Azurnu obalu nije bio ništa drugo nego bežanija od skupoće Pariza, njegovih bistroa, glamuroznih proslava i kabarea Monmartra.

„We Americans come here to economize“, piše Ficdžerald, ali se i žali kako je otklon od njujorškog visokog društva prerastao u svoju suprotnost, te da sada po hotelima viđa ljude od čijih se pogleda isprva sklonio. Francuzi su spremno dočekali ovo pomodarstvo, pa su cene svakim danom rasle i rasterivale lokalno stanovništvo ka Marselju, Tuluzu i drugim gradovima gde se od prostih poslova još uvek može koliko-toliko živeti. Za razliku od meštana, Skot i Zelda su gradove napuštali iz obesti, kao onda kad su kupili jedini nov reno u Jeru, gradiću poznatom po tome što je nekada u njemu bila komanda Templara, i krenuli put Kana u potrazi za vilom za iznajmljivanje. Pred očima mi gamižu pohovani pipci oktopoda, dimljeni gofovi, šampanjac natočen do ivice i piščevo oduševljenje računom od svega šezdeset jednog centa. Ako u obzir uzmemo inflaciju, Ficdžeraldov „kraljevski obrok“ koštao bi tek sedam današnjih dolara, otprilike koliko i obrok koji u tom trenutku preživam.

Shvatam da je Nica jedan od prvih gradova žrtava džentrifikacije. Shvatam i to da je sposobnost stvaranja umetnosti retko privlačna veština. Postoje ljudi koji umeju da zarade novac, postoje i ljudi poput pomenutog medijskog mogula, i svi oni nepogrešivo naseljavaju i pohode mesta koja su svojim duhom i načinom života stvorili ili oblikovali umetnici. Bilo da je reč o njujorškom ili londonskom Sohou, Berlinu ili Nici, tipovi sa novcem shvataju da se društvena potvrda dobija uvažavanjem umetnosti. Problem nastaje onda kada uz kapital generišeš i toliko moći da ti se zamagli um, pa umisliš da si ti kadar da određuješ šta je umetnost. Tada dobijete Beograd u kome danas živimo. Vrhunac cinizma srpskih elita leži upravo u tome što vrlo dobro znaju da naplaćuju podršku onima koji Srbe vode u istrebljenje, jer bi u suprotnom sa decom obilazili urbanističke pobačaje kojima je prosejana ova zemlja, a ne kafane koje su obesmrtili Ficdžerald, Matis, Klajn i slični. Eto zašto je umetnost važna. ¶

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

03.септембар 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.август 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.август 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

Komentar

Pregled nedelje

Tako kaže Jovo Bakić

U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja

Filip Švarm

Komentar

Režimska okupljanja kao pogrebne povorke

Na režimskim vikend-okupljanjima nema energije jer stvarnost prodire kroz pukotine alternativne stvarnosti. A bez strasti nema ničega, što reče Hegel

Ivan Milenković

Komentar

Ko priziva krvavi sukob

Ruska Spoljna obaveštajna služba optužila je mene da guram ćerke u krvavi srpski Majdan. Ko poveruje nije normalan, a ko se na to poziva je ološ

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1811
Poslednje izdanje

Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati se
Kako se biraju kandidati za “studentsku listu”

Budući poslanici pred prijemnom komisijom

Kolektivni portret savremenika: Batinaši

Sitna boranija braće Vučić

Dosije povodom 35. rođendana nedeljnika “Vreme”: Novinarstvo u sumrak Gutenbergove ere (1)

Žurnalizam i čurnalizam: otpisana štampa i velika galama

Intervju: Siprijan Kacaris, pijanista

U potrazi za zaboravljenim delima

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure