Potraga

Jedan od ključnih toposa jugoslovenskog sentimentalnog vaspitanja jesu „farmerke iz Trsta“. Ideja putovanja u inostranstvo, negdje na Zapad, a nama najbliži Zapad su Italija i Austrija, da bi se kupilo nešto što je kod nas nedostupno ili teško dostupno, preživila je i raspad Jugoslavije i najezdu korporativno-kapitalističkih brendova na naše geografske širine i dužine. Imali su momci iz Njuz.neta onu duhovitu foru o H&M–u kao proizvođaču plastičnih kesa jer su se silni Južni Slaveni sa ekskurzija po evropskim metropolama po pravilu vraćali i sa kakvom jaknom, košuljom, pantalonama ili majicom kupljenim u prodajnom lancu koji do nas još nije bio došao, pa bi poslije po zavičaju šetali i odjevni predmet i kesu u koju je bio spakovan.

U posljednjih nekoliko godina, nema baš pretjerane potrebe da se s puta u inostranstvo vraćaš s takvim suvenirima jer ih imaš i kod kuće. Mnoge stvari je moguće kupiti i preko interneta. Kad ideš u neki grad, tražiš nešto sasvim lokalno, nešto čega nigdje drugo nema. Tako sam ja, pošavši nedavno u Rim, dobio narudžbu od člana neformalnog beogradskog kluba neliječnih fanova Huga Prata da posjetim rimsku radnju indikativnog imena Spazio Corto Maltese i tamo kupim stanovitu memorabiliju.

Dobio sam tačnu adresu i na mapi grada utvrdio da je to relativno blizu Vatikana. Pošto će me put ionako nanijeti na tu stranu (važno mi je da nekom pošaljem razglednicu sa vatikanskom markom i žigom pošte najmanje zemlje na svijetu), računam tog ću dana da produžim i do hrama Huga Prata. Neki hodočaste u Vatikan zbog Argentinca Horhea Marija Bergolja, a neki vole stripadžiju koji je živio u Buenos Ajresu u vrijeme kad je papa dječak bio.

I špartam tako lijepo, noga za nogom, proljeće je u zraku, čak i u decembru, sve je idilično, jedino je grad prepun policije; karabinjeri trebaju valjda uvjeriti i domaće ljude i turiste da se terorizam iz Pariza u Rimu neće ponoviti. Bližim se raskrsnici na koju treba da skrenem u svoju ulicu i unaprijed se radujem. Znam kućni broj radnje koju tražim i polako joj se približavam, a onda vidim da su kapci napola spušteni. Dobro, popodne je, računam, neka sijesta, vratiću se poslije ili sutra, ali hajde barem da pogledam u izlog i kroz izlog, da vidim čemu ću se vratiti.

Tamo, međutim, nema ničega što imalo podsjeća na Huga Prata ili njegovog najslavnijeg junaka. Sve je puno onih besmislenih plastičnih drangulija i džidža-bidža kakve su obično viđaju u kineskim radnjama. Jedino što iole podsjeća na strip jesu nekakve smiješne velike žute papuče koje sprijeda imaju oblik glave Homera Simpsona sa sve onom impresivnom ćelavicom.

Pomislim da je neka greška sa kućnim brojem, pa provjerim, ali nije. Za svaki slučaj obiđem cijelu ulicu – ništa. Srećom, iste večeri treba da se vidim sa kolegom, on je iz Rima, novinar je i voli strip, pitaću njega.

Kolega, ispostavlja se, više nije novinar. Mislim, jeste novinar, nije vokacija košulja koja se tek tako mijenja, ali više ne radi za novine. Situacija u medijima je katastrofalna, catastrofe, nema para, nema ozbiljnih novina, sve se svelo na dnevnopolitičko spinovanje i tabloidno žutilo. On sada radi kao turistički vodič. Vjerujem da je vješt u poslu, svašta zna, šarmantan je erudita, ali opet nije to to.

Pitam ga za Spazio Corto Maltese, a njemu se lice ozari. To je divno mjesto, kaže, nisam navraćao godinu-dvije, ali svakom preporučujem da ode. Kažem da sam išao, ali da radnje tamo nema. Ne može da vjeruje. Možda su je preselili negdje, kaže, znam da su ranije bili negdje bliže centru, s druge strane Tibra, možda su se opet preselili. Na internetu, međutim, nema informacija o selidbi i na sajtu još stoji ista adresa.

Znaš, kaže mi, ima još jedna kultna stripadžijska radnja za koju znam, strip-knjižara zapravo, ona nije posvećena samo Hugu Pratu, ali gazda zna sve, otiđi tamo i pitaj njega, on će znati šta je bilo.

Sutradan ujutro nastavljam s potragom. Ova radnja je zaista pravi kutak za stripadžije. Gazda izgleda kao žanrovski lik: visok, mršav, sijed, proćelav. On ne zna engleski, pa se dovijamo na komadićima raznih jezika, ali istina je neumoljiva: Spazio Corto Maltese više ne postoji, chiuso per sempre. Grize donju usnu i odmahuje glavom.

Slegnem ramenima i pokušavam da ga upitam kako njemu ide posao. Nisam siguran je li me razumio ili i dalje komentariše kako je žalostan zbog zatvaranja radnje koju sam tražio, ali on ponavlja riječi catastrofe, signore.

Kupio sam Le Elvetiche – Rosa alchemica. Sa stripom pod miškom izlazim iz radnje. Dan je sunčan, nije još ni podne. Ima još prostora da se svašta desi.