
Ovog proleća dogodila mi se neverovatna stvar. Zapravo, dogodilo mi se nešto u šta sam, kako su godine prolazile, sve manje verovala da je moguće, a to je – da vidim Njujork! Grad u kom sam “bila” u snovima, čije slike su mi poznate kroz prostor i vreme, kao, verovatno, svakom stanovniku planete i koji prepoznajem čak i u detaljima. I kada sam ga konačno stvarno videla, doživela sam iznenađenje: sve je poznato, već viđeno, ali je doživljaj autentičan i neponovljiv. Nešto kao kad zalazak sunca ili mlad mesec na zvezdanom nebu vidite uživo!
Više od četiri decenije od kako je napustila Beograd, moja prijateljica živi u Njujorku, na Menhetnu, zapravo, na severu ove gradske opštine. Njena zgrada je od cigala i usred zelenila, kao i sve ostale u tom kraju.
U našoj prvoj šetnji upoznaje me sa okolinom. Prolazimo pored osnovne škole u koju je išao njen sin, u zgradi preko puta živeo je Henri Kisindžer sa roditeljima. Oni su ostali tu i kad im je sin otišao u život i istoriju, kaže ona. Ima tu još poznatih ljudi koji su zadužili lokalnu zajednicu i koji su postali deo istorije ovog kraja.
Ali, ono što čini dragulj ovog dela Menhetna i što je, po rečima moje prijateljice, lepše od Central parka – srca Velike Jabuke – jeste Fort Trajan park, najveća bašta grada Njujorka, u kojoj raste više od pet stotina vrsta raznog bilja.
Nastao je 30-ih godina prošlog veka zahvaljujući porodici Rokfeler koja je želela da stenoviti predeo pored reke Hadson pretvori u park i tako sačuva sve bogatstvo biljnog i životinjskog sveta koje tu postoji.
Severni deo Menhetna gde je park smešten bio je poprište borbi američkih kolonija protiv britanske vlasti u Ratu za nezavisnost, a ime je dobio po Vilijamu Trajanu, poslednjem britanskom guverneru. Mora da je bio neki dobrica kad su sačuvali njegovo ime, kaže moja prijateljica.
Uspomene na Rat za nezavisnost sačuvane su na mnogim mestima prostranog parka. Tako je jedna staza dobila ime po Margaret Korbin, koja je posle pogibije svog muža i sama ušla u borbu (njen muž je bio tobdžija, pa ga je zamenila na tom mestu) i postala jedna od prvih heroina Američkog rata za nezavisnost.
Otvoren je 1935. godine, priča moj vodič, a njegov prostor od 27 hektara čine promenade, terase i osam milja duge staze i puteljci namenjeni šetačima. Dole, kroz drveće, nazire se Hadson. Ali, veličanstven pogled na ovu reku pruža se sa najviše tačke u parku koja nosi naziv Terasa lipa Dejvida Rokfelera, jednog od potomaka bogate porodice koja je izgradila ceo kompleks i poklonila ga građanima na užitak.
Jugozapadni deo Parka Fort Trajan čini Kabrini šuma, prirodno utočište za više od osamdeset vrsta ptica, od kolibrija, detlića, crvenog kardinala, ptice-rugalice, do sokolova i jastreba, kao i za mnogobrojne životinje: rakune, tvorove, jazavce, oposume, zmije… Ona je mesto nastave u prirodi ne samo za školarce već i za odrasle. Posetiocima su dostupna sva obaveštenja na tablama postavljenim duž staza.
Osim veverica i ostalih žitelja ovog životinjskog carstva, stanovnici svih uzrasta su stalno tu, na poljanama, klupama, sportskim igralištima, u restoranima.
Park je zaista velika bašta… U okviru parka je i deo Muzeja Metropoliten koji je posvećen umetnosti, arhitekturi i baštama srednjovekovne Evrope. Dok moja prijateljica vadi iz torbe kesu sa mrvicama oraha namenjenih vrapcima, priskaču veverice i kradu im hranu. Slika dostojna Diznijevih filmova, i ja u njoj! Nedostaje samo muzička podloga.
Prepun cveća i drveća, harmonije i spokoja ispunjenih ptičijim glasovima, park je – za nekog ko dolazi iz Beograda u kom poslednjih šest meseci ključaju buka i bes isprekidani 16-minutnim tišinama – kao davno zaboravljeni svet normalnog. Na svakom koraku vas normalne pojave podsećaju koliko je život u Srbiji sušta suprotnost. Dok se popravljaju fasade zgrada iz kojih se vade oštećene cigle i zamenjuju novim, svako drvo ispred njih je brižljivo obmotano mrežom da ih zaštiti. Svaki travnjak je pokošen – i zelen! – a mnogo ih je. Svaki ulaz u zgradu ima malu baštu. Ljudi su ljubazni, strpljivi i predusretljivi. Lokalne zajednice brinu da život u njihovom kraju bude što bolji.
Ovo parčence sveta, verujem, živi u svakom od nas. Kao što i bašte i parkovi žive u našem sećanju jer smo u njima odrastali i stasavali. Treba samo zaustaviti njihovo brisanje i vratiti se normalnom životu koji je tu, pored nas. I koji je moguć, baš kao i moj dolazak u Njujork.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve