img
Loader
Beograd, 13°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Nidža brica

25. октобар 2006, 13:39 Predrag Ž. Vajagić
Copied

Migolje dani po užarenom bilećkom kršu. Na poligonu – otac desetarski muči vojnike nekom besmislenom radnjom. Jedan od njih odmaknu se, odmeri očev vižljasti stas, obrijanu glavu pod šapkom i procedi: „Ih, kakav je, i kosa mu smeta.“ Od tada otac neguje kult frizure. Sećam se, nakon kupanja – uvek je punio kadu do vrha, čulo bi se pljuskanje i talasanje – očekivao sam da vodena bujica provali vrata i sve nas potopi, redovno iz mrežice vadi bajate „kajzerice“ i stavlja taj upleteni šlem na glavu. Pri tom kači i guste obrve koje se podvijaju dajući mu čudni izgled nekog zaumnog posetioca.

U našoj porodici postoje mnogi obredi. Svakog prvog ćevapi kod Gradimira, obavezno velika, nesavladiva porcija, odlasci u Bagremaru da beremo ljubičice i gađamo čepove vazdušnom puškom, slikovnice-majušnice nakon zubara… Ali, najdraži mi je trenutak kad otac stane pred naprslo ogledalo i, uz rečenicu „Opet mi kosa jaši po ušima“ a, videvši da sam se i ja „zakusturio“, preseca: „Sutra idemo kod Nidže, na šišanje.“

Otac mi steže dlan, dok ja recitujem svoju novu pesmu o „livcu radničke puti“ zbog koje će mi narodni heroj, drug Alimpić, za nagradu probosti košulju Titovim potpisom. I uvek mi kroz glavu, kao voz kroz ripački tunel, zahukta misao da ću jednom i ja, istim putem, voditi svoje dete. Samo da je to dočekati, da je odrasti…

Nagovaram oca da krenemo ulicom divljih kestenova. Pod nogama dlakave ljušture pune „meleza zacakljenih obraza“ kako ću to kasnije, uz veliko uzbuđenje pred kruženjem svega, pročitati u Ranim jadima. Tu je jedne večeri dok se suton sklapao u molitvu, iz kuće, za odbeglim kučetom, istrčala devojčica čije su plave oči, bistre kao more na maloj plaži u Posadarju, tako uzburkale moje biće da sam klecajući stigao do berberina. Nad smušenim psićem dotakli su nam se (to ne sme biti san) prsti i znam da sam pomislio: „Šta je sad ovo?“ Pogađate – pa, tako to biva – nikad je više nisam video, a tražio sam istu, sličnu… Stalno.

I, evo, sedim na klupi obloženoj crnim skajem i krišom kidam sunđer iz postave dok majstor Nidža pleše, škljocka svojim makazama kao nekim kastanjetama oko mušterije. Ovde nema izvoljevanja, brica ima istu mustru za svaku, više ili manje tvrdu glavu. I svi smo uniformisani i zadovoljni. Uvreda je, nakon sesije, baciti i jedan sumnjičavi pogled ka ogledalu. U Nidžino umeće se ne sumnja! Ili se ne zalazi u ovaj hram. Ipak, po izlasku, žurim do zelenog zastora na susednom prozoru, da odmerim oštricanu ćubu i vidim kako sam „ispao“. I kad nisam oduševljen, znam, krivica je do mene, vrpoljio sam se, ometao sigurnu majstorsku ruku.

Tajansteno potpalublje radnje zahvata tek nekoliko kvadrata. Uz sami zid, ovalna bricina stolica iz čijih ramena štrči podmetač za glavu. Pored nje limena posuda sa slavinom (kakav užitak gledati Nidžu dok pravi penu, oštri brijač na remenu), a na pultu raznovrsna andrmolja – mnogozubi češljevi, makaze zacakljenih kljunova, bočice kolonjske vode, čupkaste četke, preteće britve – ma, trista opasnih čuda. Kraj klupe hrpe sportskih novina, enciklopedija jedinog ovde priznatog smisla.

Mene najviše ošamuti mali muzej sporta, klupske zastavice, posteri i slike načičkani po zidu. Divni osmeh Dragana Mancea dok se, kližući na kolenima, dečački raduje golu i životu – koji će ga uskoro izdati. Zatim, šampionska generacija Partizana s kojom se, pred smrt, slikao Veli Joža. Uvek se smejem rastopljenim pogledima upućenim ka Velikom Dribleru. Košarkaši su posebno čudo, svi bradati, upadljivo uskih ramena, liče na Kastrove gorske tiće. U jednom kutu fotografije iz Nidžine karijere hrabrog i spretnog golmana malog fudbala. Vadi loptu iz rašlji, hvata je „živu“, usijanu, boksuje ispred napadača koji, jasno se vidi, pizde pred tim panterskim gibanjima. Ekipa se i zove po meštru. Čitam naslove nadahnutih piskarala „Nidža brica – šiša sve redom“, „Nidža struže na nularicu“, „Ukroćena raščupana goropad“, „Nasapunjani Vinkovčani“ i, tek pri dnu, „Nidža brica – obrijan“.

Ovde znalci igre trampe najsitnije detalje i uspomene. Tu je jedino moj otac laik, izluđuje me dok postavlja ubitačno pitanje na koje ponekad ne znaju odgovor ni naši pripiti komentatori – „A koji su naši?“ ili kad, videvši rezultat 2:3, gnjavi – „A je l’ to znači dva dali, a tri primili?“.

U hladu ispred radnje sede duvandžije i istrebljivači suncokreta, te sportske nafore. Prava Nojeva klupica pod orahom. Grančicom se, u prašini, postavljaju odbrane, organizuju kontre, izvlače izohipse šuteva. Iz praha paradom iskače Nidžin idol Petar Borota da još jednom, idući po smaknuti kačket (kao neki Pekićev junak), unese loptu u mrežu ili da se, ljut na smotane bekove, uspentra na prečku. Upisani uljezi u prašinu Radan i Katalinski žive opet svoje vrhunce, a Pele i neki anonimusi, proslavljajući titulu njujorškog Kosmosa, na uvce Blekiju Bogićeviću pevaju Kafu mi draga ispeci. I Baka deli karte mostarskoj raji ispred Poljuda, a sudija je već na terenu i zbunjeno broji igrače Hajduka. Tada shvatam da se u sadašnjosti živi onako, preko volje – čeka se da vreme odmagli, pa da se čovek svega, natenane – seća.

Berbernica je za mene stadionski tunel u ozbiljni, blještavi svet odraslih. Ovde mogu na miru, dok Nidža kroti moje kosopade, blenuti u prsatu mis avgusta na kalendaru i misliti: „Šišaj i do glave, samo da se nagledam tog izobilja.“ Čudim se količini odsečene kose. Uhvati me neka tuga, kao da me misli napuštaju. On to kasnije počisti metlom u neko džakče gde se mešaju vlasi – upokojene i konačno jednake.

Kraj šišanja krije nekoliko radosti. Slatki trzaji i golicanje po leđima kad brica prinese mašinicu vratu. Ako potraje samo još sekund, samo ću skliznuti na pod. Zatim, kolonjska voda koju natapa na palac i kažiprst da bi tim melemom, pečatom berberinskog duha svetoga, uštinuo moju resicu uha. Pa, brza metlica što skida dlačice s odela i hitri udarac ispod struka uz našu, mušku lozinku „Čuvaj, Bleki, to za neku cicu!“. I, najbitnije, otac mi daje da sam platim. Od kusura ću, u povratku, kupiti svesku da napokon započnem pisati roman u tri toma.

Prolazili su dani. Nekad su se vukli ko izbubecano pseto, nekad izmicali. Tek pesak pod prstima. U srednjoj školi sam zaratio sa razrednim i iz inata se nisam šišao. Tih godina sam, na ulici, s nelagodom sretao Nidžu. Kao da sam deo sebe ostavio na cedilu. Ali, možda je tako i bolje. Jedna priča ostala je tamo gde joj je najlepše, gde su svi srećni i živi i gde se sve češće vraćamo noseći darove obmane ili tražeći iščezli smisao svega.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
09.октобар 2025. Uroš Mitrović

Sinhronicitet

01.октобар 2025. Olja Petronić

Tuga

Vreme uživanja

24.септембар 2025. Dragan Todorović

70

17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

Komentar
NIS: Aleksandar Vučić otvara projekat

Komentar

Sankcije NIS-u u mehuru gospodara neznanja

Udarac u trbuh građana koji sledi nakon američkih sankcija NIS-u posledica je nemogućnosti gospodara mehurova i neznanja Aleksandra Vučića da shvati šta politika zaista jeste

Ivan Milenković
Aleksandar Vučić dočekuje u Beogradu predsednika Turske Tajipa Redžepa Erdogana

Komentar

Kako su Osmanlije nabile Vučića na kolac

Aleksandar Vučić se silno razočarao u prijatelja Erdogana – a to mu zgodno dođe da se predstavi kao veliki patriota

Nemanja Rujević
Ulaz u Narodno pozorište

Komentar

Narodnim pozorištem se ne može vladati pretnjama i novcem

Novac koji država troši na Narodno pozorište da bi ga osigurala od eventualnog požara je pokušaj da se zaustavi jedan drugi požar, onaj koji je moguće sprečiti isključivo ostavkama SNS kadrova na čelu ove kuće

Sonja Ćirić
Vidi sve
Vreme 1814
Poslednje izdanje

Istraživanje “Vremena”: Medicinski otpad na jugu Srbije

Kako vlast zamenjuje državne ustanove privatnim firmama Pretplati se
Vučićeve Hit tvit pretnje

Pokušaj kroćenja državnih službenika

Naftna industrija Srbije

Flota iz senke protiv američkih sankcija

Intervju: Brankica Janković, poverenica za ravnopravnost

U društvu se pojavila nada

Dokumentarni film

Ocean i dlan

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1814 09.10 2025.
Vreme 1813 01.10 2025.
Vreme 1812 24.09 2025.
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure