img
Loader
Beograd, 18°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Maksim

18. новембар 2015, 16:29 Marija Vitas
foto: youtube
Copied

Sivac, zapad Bačke, julsko rano popodne. Zaustavljamo kola kod crkve i u majicama zalepljenim za leđa nastavljamo znojenje na otvorenom. Čekamo da domaćin dođe po nas. Polugo se pojavio na ulici, u plavim tri-četvrt farmericama i mahnuo nama, izgubljenima u ravnici, Jagodincu i troma Beograđanima. Da, to je čuveni Maksim, znaju za njega svi etnomuzikolozi, organizatori folklornih manifestacija, mnogi svirači i pevači. Kao i mladi gajdaši-početnici, koji uglavnom sviraju na „Maksimovim gajdama“ izrađivanim u kućnoj radionici, pod stručnim nadzorom Boba Dilana, sa postera na zidu. Jeste da su Maksimu u prstima Malo bačko kolo i Todore, ali imao je i on svoje odrastanje, generacijski bunt. Dilan, za početak. A i gajde, znatno kasnije, od druge polovine devedesetih, došle su kao neki bunt. Protiv opštenarodnog neznanja o sebi (lupanja o nacionalna i religijska prsa obično zveče bez pravog pokrića) i protiv umiranja jednog instrumenta koji bi danas, da nije Maksima i sličnih, izgledao kao uginulo jare u tek ponekom prečanskom podrumu. Jare izjedeno od crva, moljaca i mrava baš kao i nasleđena narodna nošnja koja je potomcima nevažna, zaturena, a ako za njom iko vapi, onda su to muzeji, kustosi, etnolozi. Oni koji vode dvostruki rat – sa indolencijom ljudi i sa nagonom insekata.

Ulazak u Maksimovu kuću značio je obredni prelaz iz paklene vreline u prijatnost vojvođanskog doma, iz realnog bačkog života sa crkvom, kafanom, biciklima i automobilima, u neko neodređeno vreme i ambijent, između stvarnog i zamišljenog, aktuelnog i prošlog, privatne sfere i društvene istorije. Hodnik je kao muzej, sa nekoliko izloženih instrumenata i još više delova gajdi – prdaljki, mešina, lula – starih čak i preko sto godina. Maksim ih je dovlačio sa raznih strana, skupljao tamo gde je ljudska nezainteresovanost čekala na istinskog zaljubljenika. Ili, zaluđenika. Čudaka, genija, zamlatu, onog ko zbunjuje, zadivljuje, izaziva podsmehe ili pohvale – sve zavisi od toga da li svoje potrebe zadovoljavate punim frižiderom, isečcima od plaćenih računa i gušterisanjem u Grčkoj, ili vam je opseg shvatanja i pogleda širi.

Taman kad sam htela da započnem serijal pitanja o gajdama, Maksim me je prekinuo. Ipak smo mi gosti u njegovom domu, dosta sa hodnikom, treba ući u dnevnu sobu, sesti, popiti nešto, raskraviti se, a najavljen je i pileći paprikaš (sa akcentom na „e“ u reči pileći što kao da ima jače dejstvo na apetit). Krčkao se u drugom delu kuće, u onoj istoj radionici gde se prave i popravljaju gajde pod budnim okom pomenutog Majstor Boba. Dobro, nije Bob jedini kontrolor radova, mada deluje vrlo autoritativno sa pogledom preko blago spuštenih naočara za sunce, valjda da bolje vidi. I drugi Majstori su tu. Kao, na primer, srbobranska legenda Rada Maksimović, na povećoj uramljenoj fotografiji. U pokojnog čika Radu se kune Maksim, ističe da je to bio poslednji pravi, izvorni, narodni gajdaš, skromno smestivši sebe u rang entuzijasta koji su tek naknadno, tokom života, osetili poriv ka nasleđu i spoznali gajde. Mada, u takvog Maksima se danas kunu mlađi. On je njihov Rada. Kune se i Vanja, momak koji je iz Zrenjanina došao istog dana kad i mi, na svoje redovno gajdaško druženje sa Maksimom.

Konačno smo nagovorili Majstora da ustane i približi se mikrofonima koje smo odavno postavili. Prigrlio je mešinu i, onako nagog torza, sa „jaretom“ uz sebe, podsećao je na nekakav lik iz Biblije. Lako je naduvao mešinu, kao da nije ono što jeste – šezdesettrogodišnjak i usisivač cigareta, neko ko u toaletu ima pepeljaru, pričvršćenu na pločice. Onda je krenula muzika. Leg’o čoban na zelenu travu, a prilegosmo i mi na kauče da bismo hedonistički uživali u pastoralnim stihovima i arhaičnim zvucima kakvi se danas mogu čuti eventualno na saborima, a ne više na svadbama i drugim veseljima u Vojvodini. Osim izuzetno, kad neki čudak želi da mu delić venčanja oplemeni čudak na gajdama. Da se oživi duh prošlosti, a i zašto uvek zvati trubače, kad i gajde super ječe?

Ubrzo smo počeli da prodiremo u paprikaš. Neko pile je žrtvovano za jelo. Neko jare je žrtvovano za muziku. Kako god da okreneš, bez životinja se ne može. Potom smo zamolili Maksima da uskoči u tradicionalnu nošnju. U prepoznatljivoj, crno-beloj kombinaciji, sa šeširom, košuljom, prslukom, pantalonama i čizmama. Sivački car, unikat sela kome je društvo iz susedne kafane uputilo glasne pozdrave čim je, nagizdan i sa gajdama u naručju, kročio iz kuće. Za nas je to ponovo bio ritualni prelazak iz jedne dimenzije u drugu.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja

Vreme uživanja

16.јул 2025. Biljana Vasić

Ptica rugalica

Are you, are you Coming to the tree?

09.јул 2025. Miloš Zekić

Prađed mi je bio jači

Vreme uživanja 

02.јул 2025. Uroš Mitrović

Vimbldon

Vreme uživanja

25.јун 2025. Nebojša Broćić

Moji izbori

19.јун 2025. Bojana Rubinjoni

Lepota čitanja

Komentar

Pregled nedelje

Orden Voje Šešelja sa bejzbol palicom

Kao što je Šešelj početkom devedesetih potezao pištolj na tadašnje studente, tako Vučić na njihove pobunjene kćerke i sinove danas poteže svoje batinaše.  Ista je to politika, samo prilagođena vremenu 

Filip Švarm  

Komentar

Gazi i lomi proklete „blokadere“, kaže predsednik

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić abolira siledžije i ludake koji prebijaju i gaze studente, dok iste te studente hapsi. Narodu u pobuni više ni goli život nije zagarantovan – ali ceh će na kraju platiti ovaj režim

Nemanja Rujević

Komentar

Užički ustanak: Da li će protest na Đetinji izazvati poplavu?

Protesti u Srbiji  ne nameću više pitanja „da li“ i „ako”, oni su postali sistemski događaji. Trpeljivost u društvu preokrenula se u nezajažljivu potrebu za normalnošću, za pravnom državom

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1802
Poslednje izdanje

Ekskluzivno: Istraživanje Slobodana G. Markovića i Miloša Bešića o stavovima beogradskih studenata u plenumu

Šta sve nismo znali o njima Pretplati se
Nemačka

Predratna zemlja

Požari u Srbiji

Ko da reaguje

Mediji

Kako se svetlo gasi bez alarma

Srbija i Evropska unija

Interesi, realpolitika i cinizam

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.
Vreme 1797 11.06 2025.
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.
Vreme 1792 07.05 2025.
Vreme 1790-1791 23.04 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure