img
Loader
Beograd, 20°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Kašnjenje

30. oktobar 2019, 20:39 Milica Rašić
foto: pixabey
Copied

Kasnim gotovo uvek. Kasnim na posao, na sastanke, kasnim na autobus, kasnim na neobavezne kafe. Kasnim kod mame i tate na nedeljni ručak. Oni, doduše, uračunaju moje kašnjenje unapred, pošto me poznaju već neko vreme.

Iako živim na tri i po minuta od škole u kojoj predajem (tačno tri i po, štopovala sam), nikad ne krenem na vreme. Zamisli, kažem ponekad sebi prekorno, zamisli kako je ljudima koji moraju da sednu u auto da bi došli na posao i onima koji, još gore, svakog dana čekaju autobus. Ali ja nikako da zamislim sebe na njihovom mestu, nikako da pomislim da bih mogla jednom da krenem na vreme, ili čak ranije, kad sam već blagoslovena životom u centru ne tako velikog grada gde je, uostalom, sve svemu blizu.

Ima ljudi koji kreću ranije da ne bi zakasnili. Takav je bio moj omiljeni filozof Žil Delez. On se panično bojao kašnjenja. Kretao bi u bioskop nekoliko sati ranije, išao bi polako s jednog kraja Pariza na drugi, a studenti bi čekali ispred bioskopa da on dođe, samo da bi ga videli, i on je dolazio na vreme, uvek i bez izuzetka. Svako ko ima zdrav odnos prema vremenu odobrio bi takvo ponašanje. Svaki odgovoran čovek našteluje sat da žuri pet minuta, i onda bude srećan kad krene pet minuta ranije, za svaki slučaj, bez žurbe.

Nekako mi se ne da da prepustim stvar slučaju. Uvek računam da će se dogoditi baš onaj slučaj koji mi odgovara, da ću uhvatiti zeleni talas, da će koncert početi koji minut kasnije, da kuriri nisu zaključali zadnja vrata tako da mogu da se ušunjam, zaobiđem dežurnog i odem pravo u učionicu dok se učenici već potajno nadaju da neću doći.

Da se razumemo, ja ne kasnim mnogo. Pet, najviše sedam minuta. Evo kako to obično biva. Recimo da imam nešto zakazano u deset, a dovoljno je da krenem u pet do deset. U deset do deset pomislim: Ihaaaj, ima još vremena, ja sam ionako spremna. Samo još da se obučem, obujem i stavim ono malo redovne šminke. Tako i biva. Oblačim se, ulazim u kupatilo i izvlačim liniju krejonom na levom kapku, pa na desnom, tražim odgovarajuću boju karmina. Uverena da nije prošlo ni dva minuta, izlazim iz kupatila, tražim ključ, punim flašicu za vodu, proveravam da li sam stavila telefon u džep, isključila ringle i spustila poklopac na gramofonu (ako je ploča na njemu), obuvam se i izlazim. Ne gledam na sat jer, sigurna sam, nije prošlo ni četiri minuta. Ne idem liftom jer živim na drugom spratu, trudim se da idem peške kad god mogu. Eto, na primer sad, kad sam krenula na vreme.

Uvek se, međutim, desi da, kad pogledam na sat, bude deset. Ravno. Svaki put se šokiram i pitam se kako je to moguće. Malo ubrzam korak ili ga ne ubrzam nimalo. I tad počinje vreme kašnjenja, kojem sam potajno već uhvatila ritam i u kojem sasvim udobno tečem. Užurbani korak čoveka koji kasni postao je moj hod. Važno je reći, takođe, da ja ne volim da kasnim. Istinski mi je žao kad me neko čeka, muči me savest i uvek se iskreno izvinjavam. Uvek kažem sebi da neću više, da ću sledeći put krenuti ranije i da je ovo zaista poslednji put da me neko čeka.

Tačno znam kad kašnjenje počinje, iako ne gledam na sat. Namirišem ga, kao kišu. Ipak, to ništa ne menja. Ne ubrzavam se da bih stigla na vreme, kao što se uglavnom ne vraćam po kišobran. Uprkos tome što znam da kasnim, nepokolebljivo verujem u vreme koje ne postoji, u vreme koje bi se uglavilo negde između pet do deset i četiri do deset, uvek mi fali tih nekoliko minuta koji bi me uverili u to da je svet sinhronizovan sa mnom, jer to vreme mora da postoji, negde, tih nekoliko minuta koji mi uporno izmiču kad krećem na posao, kad šaljem prevod u zadnji čas, kad prekasno pošaljem tekst za „Vreme uživanja“. Kašnjenje je postalo onaj neophodni začin da bi se svet činio dinamičnim, i mada mrzim kašnjenje, ne znam šta bih bez njega, kada ne bih morala da smišljam novu formulaciju izvinjenja ljudima koji me čekaju po ko zna koji put, kad učenicima ne bih dala nekoliko minuta nade da će gubiti čas, kada bi sve minute i sekunde bile ispoštovane onako kako priliči, bezlično i bez pitanja. Toliko sam se srodila s kašnjenjem da mi se čini da kasnim i kad ne kasnim, uvek osećam blagi nemir kašnjenja jer znam da neću uhvatiti početak, početak će mi sigurno izmaći, pa uprkos tome ja dosledno kasnim, ponekad ne znam baš tačno gde, ali znam da kasnim.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
31.jul 2025. Igor Mihaljević

Naša Elka

24.jul 2025. Dragica Jakovljević

Naučite užički

Vreme uživanja

16.jul 2025. Biljana Vasić

Ptica rugalica

Are you, are you Coming to the tree?

09.jul 2025. Miloš Zekić

Prađed mi je bio jači

Vreme uživanja 

02.jul 2025. Uroš Mitrović

Vimbldon

Komentar
Tužilac za organizovani kriminal

Komentar

Tužilačka predstava ili udarac u kičmu korumpiranog režima

Ako je ovo još jedan Vučićev igrokaz neće se dogoditi ništa. Ukoliko je delovanje Tužilaštva za organizovani kriminal zaista primena zakona, onda su hapšenja zbog korupcije u slučaju pada nadstrešnice udarac u kičmu režima koji počiva na bezakonju

Ivan Milenković

Komentar

Hapšenja zbog korupcije: “Ili mi, ili oni“

Tužilaštvo je konačno počelo da prati trag novca i korupcije koja je možda dovela do pada nadstrešnice. Režimlije viču da je na delu “tužilački državni udar”, pokušaće da uzvrate udarac i biće, što reče Dragan J. Vučićević, „ili mi, ili oni“

Nemanja Rujević

Pregled nedelje

Svečana promocija ćacija i kapuljaša

Zbog čega Aleksandar Vučić organizuje nasilje ćacija i kapuljaša? Između ostalog i da bi tvrdio kako su „blokaderi“ izazvali revolt „tihe većine“. To bi mu predstavljalo povod za odvrtanje represije na maksimum sve tvrdeći da uspostavlja red i mir

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1804-1805
Poslednje izdanje

Kultura sećanja: 30 godina od pada Krajine

Moj poslednji dan u Kninu Pretplati se
Kultura sećanja (2): Poreklo i priključenija

Krajina i sudbine

Vlada Srbije

Sto dana neuspeha, terora i iživljavanja

Kultura sećanja: “Galeb”

Buran život čuvenog broda

Intervju: Svetislav Basara, pisac

“Postojanje je gubljenje vremena”

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.
Vreme 1797 11.06 2025.
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure