img
Loader
Beograd, 28°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Kašnjenje

30. октобар 2019, 20:39 Milica Rašić
foto: pixabey
Copied

Kasnim gotovo uvek. Kasnim na posao, na sastanke, kasnim na autobus, kasnim na neobavezne kafe. Kasnim kod mame i tate na nedeljni ručak. Oni, doduše, uračunaju moje kašnjenje unapred, pošto me poznaju već neko vreme.

Iako živim na tri i po minuta od škole u kojoj predajem (tačno tri i po, štopovala sam), nikad ne krenem na vreme. Zamisli, kažem ponekad sebi prekorno, zamisli kako je ljudima koji moraju da sednu u auto da bi došli na posao i onima koji, još gore, svakog dana čekaju autobus. Ali ja nikako da zamislim sebe na njihovom mestu, nikako da pomislim da bih mogla jednom da krenem na vreme, ili čak ranije, kad sam već blagoslovena životom u centru ne tako velikog grada gde je, uostalom, sve svemu blizu.

Ima ljudi koji kreću ranije da ne bi zakasnili. Takav je bio moj omiljeni filozof Žil Delez. On se panično bojao kašnjenja. Kretao bi u bioskop nekoliko sati ranije, išao bi polako s jednog kraja Pariza na drugi, a studenti bi čekali ispred bioskopa da on dođe, samo da bi ga videli, i on je dolazio na vreme, uvek i bez izuzetka. Svako ko ima zdrav odnos prema vremenu odobrio bi takvo ponašanje. Svaki odgovoran čovek našteluje sat da žuri pet minuta, i onda bude srećan kad krene pet minuta ranije, za svaki slučaj, bez žurbe.

Nekako mi se ne da da prepustim stvar slučaju. Uvek računam da će se dogoditi baš onaj slučaj koji mi odgovara, da ću uhvatiti zeleni talas, da će koncert početi koji minut kasnije, da kuriri nisu zaključali zadnja vrata tako da mogu da se ušunjam, zaobiđem dežurnog i odem pravo u učionicu dok se učenici već potajno nadaju da neću doći.

Da se razumemo, ja ne kasnim mnogo. Pet, najviše sedam minuta. Evo kako to obično biva. Recimo da imam nešto zakazano u deset, a dovoljno je da krenem u pet do deset. U deset do deset pomislim: Ihaaaj, ima još vremena, ja sam ionako spremna. Samo još da se obučem, obujem i stavim ono malo redovne šminke. Tako i biva. Oblačim se, ulazim u kupatilo i izvlačim liniju krejonom na levom kapku, pa na desnom, tražim odgovarajuću boju karmina. Uverena da nije prošlo ni dva minuta, izlazim iz kupatila, tražim ključ, punim flašicu za vodu, proveravam da li sam stavila telefon u džep, isključila ringle i spustila poklopac na gramofonu (ako je ploča na njemu), obuvam se i izlazim. Ne gledam na sat jer, sigurna sam, nije prošlo ni četiri minuta. Ne idem liftom jer živim na drugom spratu, trudim se da idem peške kad god mogu. Eto, na primer sad, kad sam krenula na vreme.

Uvek se, međutim, desi da, kad pogledam na sat, bude deset. Ravno. Svaki put se šokiram i pitam se kako je to moguće. Malo ubrzam korak ili ga ne ubrzam nimalo. I tad počinje vreme kašnjenja, kojem sam potajno već uhvatila ritam i u kojem sasvim udobno tečem. Užurbani korak čoveka koji kasni postao je moj hod. Važno je reći, takođe, da ja ne volim da kasnim. Istinski mi je žao kad me neko čeka, muči me savest i uvek se iskreno izvinjavam. Uvek kažem sebi da neću više, da ću sledeći put krenuti ranije i da je ovo zaista poslednji put da me neko čeka.

Tačno znam kad kašnjenje počinje, iako ne gledam na sat. Namirišem ga, kao kišu. Ipak, to ništa ne menja. Ne ubrzavam se da bih stigla na vreme, kao što se uglavnom ne vraćam po kišobran. Uprkos tome što znam da kasnim, nepokolebljivo verujem u vreme koje ne postoji, u vreme koje bi se uglavilo negde između pet do deset i četiri do deset, uvek mi fali tih nekoliko minuta koji bi me uverili u to da je svet sinhronizovan sa mnom, jer to vreme mora da postoji, negde, tih nekoliko minuta koji mi uporno izmiču kad krećem na posao, kad šaljem prevod u zadnji čas, kad prekasno pošaljem tekst za „Vreme uživanja“. Kašnjenje je postalo onaj neophodni začin da bi se svet činio dinamičnim, i mada mrzim kašnjenje, ne znam šta bih bez njega, kada ne bih morala da smišljam novu formulaciju izvinjenja ljudima koji me čekaju po ko zna koji put, kad učenicima ne bih dala nekoliko minuta nade da će gubiti čas, kada bi sve minute i sekunde bile ispoštovane onako kako priliči, bezlično i bez pitanja. Toliko sam se srodila s kašnjenjem da mi se čini da kasnim i kad ne kasnim, uvek osećam blagi nemir kašnjenja jer znam da neću uhvatiti početak, početak će mi sigurno izmaći, pa uprkos tome ja dosledno kasnim, ponekad ne znam baš tačno gde, ali znam da kasnim.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

03.септембар 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.август 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.август 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

Komentar

Pregled nedelje

Tako kaže Jovo Bakić

U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja

Filip Švarm

Komentar

Režimska okupljanja kao pogrebne povorke

Na režimskim vikend-okupljanjima nema energije jer stvarnost prodire kroz pukotine alternativne stvarnosti. A bez strasti nema ničega, što reče Hegel

Ivan Milenković

Komentar

Ko priziva krvavi sukob

Ruska Spoljna obaveštajna služba optužila je mene da guram ćerke u krvavi srpski Majdan. Ko poveruje nije normalan, a ko se na to poziva je ološ

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1811
Poslednje izdanje

Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati se
Kako se biraju kandidati za “studentsku listu”

Budući poslanici pred prijemnom komisijom

Kolektivni portret savremenika: Batinaši

Sitna boranija braće Vučić

Dosije povodom 35. rođendana nedeljnika “Vreme”: Novinarstvo u sumrak Gutenbergove ere (1)

Žurnalizam i čurnalizam: otpisana štampa i velika galama

Intervju: Siprijan Kacaris, pijanista

U potrazi za zaboravljenim delima

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure