img
Loader
Beograd, 29°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Diploma

14. октобар 2009, 21:13 Jelena Jorgačević
Copied

Majka mog dede Milica (opet po majčinoj liniji) bila je strastveni zaljubljenik u književnost. Jednom su joj ostavili da čuva unuku, i kada se moj deda vratio, cela kuća je bila u dimu. Uleteo je kao furija, izvukao dete koje je kašljalo, odmah zatim pomerio mleko sa šporeta koje je odavno prokuvalo i viknuo: „Mati, pa što to činiš?“ Iz druge sobe koja se nije ni videla od gustog dima, čuo je glas: „A što, kućo moja? Što vičeš tako? A čitam Anu Karenjinu.“

Dok je njen suprug, moj pradeda, plovio, ona se otisnula sa crnogorskih brda u primorje jer nije pristala svekru da opere noge. Imala je petoro dece, odgajala je i dvoje deverove, i uvek u gostima ponekog prosjaka. Živeli su siromašno, od jedne plate, pa dok bi ona nudila prosjake šta će da popiju, moj pradeda bi ponavljao: „Milice, šjekira te ubila. Ne može i kafa i rakija. Ili kafa ili rakija.“ Ali ona je bila uporna i do pred kraj života ih je ugošćavala i kafom i rakijom.

Bila je uporna i u drugim stvarima. Iako nikada nije išla u školu, veoma je cenila (formalno) obrazovanje. Insistirala je da joj deca budu barem odlična i da imaju makar po fakultet i da neko od njih bude doktor nauka. Sve je ispalo baš tako kao što je zamislila.

A po toj liniji je valjda ostalo i poštovanje diplome kao hartije koja budućnost znači.

Moj deda je bio neuropsihijatar i uramljena diploma medicinskog fakulteta koja je stajala neokačena u hodniku porodične kuće u Kotoru bila je moj prvi susret sa „papirom“ takve vrste. (On sam nikada ne bi uramio svoju diplomu, već je to bila pažnja njegove starije sestre, a pažnja kao pažnja, ne sme da se odbije.)

Bila je ispisana krasnopisom, lepa, i ja sam je, u godinama kada se sve zamišlja, pažljivo posmatrala dok su mi se u glavi odigravale čitave svečanosti na kojima se sigurno takve diplome uručuju. Nikada nisam pitala dedu kako je to stvarno izgledalo, ali mislim da bi on na takvo pitanje samo odmahnuo rukom. Nije voleo formalnosti.

A onda je, kako to obično biva, u jednom trenutku došao dan i mog diplomiranja. Sve je prošlo brzo kao u onoj reklami za banku – uđeš, izađeš, gotovo. I bi uverenje o visokoj stručnoj spremi.

Uplatih osam hiljada na račun fakulteta i odoh da se raspitam o svom formalnom statusu. Dobijem uverenje A4 formata u kojem mi dokazuju da sam diplomirani novinar.

„Čuvaj to“, dobih i savet od kolege, „to ti je sad jedini dokaz da si završila studije.“

I ono što je ostalo u glavi, htedoh da dodam, ali nisam. Pročitah na svom uverenju da sam, na osnovu položenih propisanih ispita, stekla pravo na diplomu. Pa pomislih, kad već imam pravo… a bilo je tu i neke radoznalosti kako li izgleda materijalni dokaz o diplomiranju matičnog mi fakulteta (lepo mi je jedan prijatelj rekao – radoznalost je ubila mačku, a imaj u vidu da mačka ima devet života, a ti samo jedan).

Kazaše mi da dođem u martu. Mart prođe, a ja zaboravih na svoje parče papira. Završilo se leto, odoh da se upišem na master studije, kad tamo kao uslov – fotokopija diplome. Ali, od diplome ni traga ni glasa.

„Nije još rektor potpisao.“

„Ali, diplomirala sam pre devet meseci“, htedoh da dodam i neki komentar na vreme koje je proteklo, tačnije šta sve može da se dogodi za devet meseci.

„Dobro“, složi se ljubazna gospođa iz studentske službe, „ali rektor još nije potpisao.“

„A hoće li biti dodele?“, upitah nekako stidljivo.

„Ti dođeš i ja ti dam diplomu, to je dodela“, odgovori mi opet uz smešak žena. Učini mi se da je i njoj malko neprijatno, pa prestadoh sa neadekvatnim pitanjima.

Dobro, istini za volju, nisam ni očekivala da ćemo se tom prilikom pojaviti u togama, bacati kape i slušati Gaudeamus igitur, dok novi i stari dekan drže govore sa suzama u očima.

Pre neki dan drugim poslom odoh do fakulteta i gle – gotova diploma sa sve rektorovim potpisom. Bilo je pola četiri, upadoh u kancelariju studentske službe, potpisah se da sam primila diplomu i eto.

A ona nesretna hartija crno-bela, ni „e“ od estetike, na vrhu sitni grb, iz daljine rekao bi čovek fleka a ne grb. Brzo je urolah i odoh do redakcije.

Kada su videle diplomu, pojedine kolege se pomalo sažališe. Nazdraviše u ime diplomiranja. A jedan čak i zapeva. Gaudeamus igitur; juvenes dum sumus; Post icundum iuventutem; Post molestam senectutem; nos habebit humus… I bi nekako svečano.

Kod kuće sam ostavila diplomu urolanu na prozoru (tamo je bila sigurna od mojih kućnih ljubimaca – papagaj je insistirao da je proba, kao da je u pitanju pehar, a mešanac Sajka bi se ludo zabavila raskupusavanjem malo tvrđe hartije, to joj je uvek zanimljivije od dnevnih novina). A krov prokišnjava, iako infostan stalno obećava popravku, pa jutros pade koja kap i na onaj papir. Pomerila sam ga, ali belilo dobi neku patinastu notu. Setih se priča o babi Milici pa mi je bilo malo i žao.

No ipak nedovoljno da zapevam Vivat academia, Vivant professores, Vivat membrum quodlibet…

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
04.јун 2025. Nebojša Broćić

Moj komunizam

28.мај 2025. Aleksandar Marković

Portugal Unplugged

21.мај 2025. Ivan Ristić

Kizina garaža

15.мај 2025. Vesna Marjanović

Bašta, tišina, otadžbina

07.мај 2025. Milica Srejić

Ima jedno mesto

Komentar

Komentar

Čast Srbije se brani u Kosjeriću i Zaječaru

Žitelje Kosjerića i Zaječara zapala je velika simbolička dužnost. A to je da svojim glasom odbrane čast Srbije od revizionističkog režima koji joj pljuje u oči pretvarajući žrtve u krivce i čije nasilje i laži zaista podsećaju na fašizam

Filip Švarm

Komentar

Sto studenata za Miloša Pavlovića

Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića

Jelena Jorgačević

Pregled nedelje

Da li je Srbija slobodarska zemlja

Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1796
Poslednje izdanje

Intervju: Tužiteljka Bojana Savović

Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati se
Lokalni izbori i Srbija

Ne veruj naprednjacima ni kad darove nose

Hoće li biti izbora i kada

Predsednikov strah od glasačke kutije

Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije

REM, laži i video-trake

70. Sterijino pozorje

Paradoksi našeg pozorišta

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.
Vreme 1792 07.05 2025.
Vreme 1790-1791 23.04 2025.
Vreme 1789 16.04 2025.
Vreme 1788 10.04 2025.
Vreme 1787 03.04 2025.
Vreme 1786 26.03 2025.
Vreme 1785 20.03 2025.
Vreme 1784 12.03 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure