img
Loader
Beograd, 4°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Diploma

14. oktobar 2009, 21:13 Jelena Jorgačević
Copied

Majka mog dede Milica (opet po majčinoj liniji) bila je strastveni zaljubljenik u književnost. Jednom su joj ostavili da čuva unuku, i kada se moj deda vratio, cela kuća je bila u dimu. Uleteo je kao furija, izvukao dete koje je kašljalo, odmah zatim pomerio mleko sa šporeta koje je odavno prokuvalo i viknuo: „Mati, pa što to činiš?“ Iz druge sobe koja se nije ni videla od gustog dima, čuo je glas: „A što, kućo moja? Što vičeš tako? A čitam Anu Karenjinu.“

Dok je njen suprug, moj pradeda, plovio, ona se otisnula sa crnogorskih brda u primorje jer nije pristala svekru da opere noge. Imala je petoro dece, odgajala je i dvoje deverove, i uvek u gostima ponekog prosjaka. Živeli su siromašno, od jedne plate, pa dok bi ona nudila prosjake šta će da popiju, moj pradeda bi ponavljao: „Milice, šjekira te ubila. Ne može i kafa i rakija. Ili kafa ili rakija.“ Ali ona je bila uporna i do pred kraj života ih je ugošćavala i kafom i rakijom.

Bila je uporna i u drugim stvarima. Iako nikada nije išla u školu, veoma je cenila (formalno) obrazovanje. Insistirala je da joj deca budu barem odlična i da imaju makar po fakultet i da neko od njih bude doktor nauka. Sve je ispalo baš tako kao što je zamislila.

A po toj liniji je valjda ostalo i poštovanje diplome kao hartije koja budućnost znači.

Moj deda je bio neuropsihijatar i uramljena diploma medicinskog fakulteta koja je stajala neokačena u hodniku porodične kuće u Kotoru bila je moj prvi susret sa „papirom“ takve vrste. (On sam nikada ne bi uramio svoju diplomu, već je to bila pažnja njegove starije sestre, a pažnja kao pažnja, ne sme da se odbije.)

Bila je ispisana krasnopisom, lepa, i ja sam je, u godinama kada se sve zamišlja, pažljivo posmatrala dok su mi se u glavi odigravale čitave svečanosti na kojima se sigurno takve diplome uručuju. Nikada nisam pitala dedu kako je to stvarno izgledalo, ali mislim da bi on na takvo pitanje samo odmahnuo rukom. Nije voleo formalnosti.

A onda je, kako to obično biva, u jednom trenutku došao dan i mog diplomiranja. Sve je prošlo brzo kao u onoj reklami za banku – uđeš, izađeš, gotovo. I bi uverenje o visokoj stručnoj spremi.

Uplatih osam hiljada na račun fakulteta i odoh da se raspitam o svom formalnom statusu. Dobijem uverenje A4 formata u kojem mi dokazuju da sam diplomirani novinar.

„Čuvaj to“, dobih i savet od kolege, „to ti je sad jedini dokaz da si završila studije.“

I ono što je ostalo u glavi, htedoh da dodam, ali nisam. Pročitah na svom uverenju da sam, na osnovu položenih propisanih ispita, stekla pravo na diplomu. Pa pomislih, kad već imam pravo… a bilo je tu i neke radoznalosti kako li izgleda materijalni dokaz o diplomiranju matičnog mi fakulteta (lepo mi je jedan prijatelj rekao – radoznalost je ubila mačku, a imaj u vidu da mačka ima devet života, a ti samo jedan).

Kazaše mi da dođem u martu. Mart prođe, a ja zaboravih na svoje parče papira. Završilo se leto, odoh da se upišem na master studije, kad tamo kao uslov – fotokopija diplome. Ali, od diplome ni traga ni glasa.

„Nije još rektor potpisao.“

„Ali, diplomirala sam pre devet meseci“, htedoh da dodam i neki komentar na vreme koje je proteklo, tačnije šta sve može da se dogodi za devet meseci.

„Dobro“, složi se ljubazna gospođa iz studentske službe, „ali rektor još nije potpisao.“

„A hoće li biti dodele?“, upitah nekako stidljivo.

„Ti dođeš i ja ti dam diplomu, to je dodela“, odgovori mi opet uz smešak žena. Učini mi se da je i njoj malko neprijatno, pa prestadoh sa neadekvatnim pitanjima.

Dobro, istini za volju, nisam ni očekivala da ćemo se tom prilikom pojaviti u togama, bacati kape i slušati Gaudeamus igitur, dok novi i stari dekan drže govore sa suzama u očima.

Pre neki dan drugim poslom odoh do fakulteta i gle – gotova diploma sa sve rektorovim potpisom. Bilo je pola četiri, upadoh u kancelariju studentske službe, potpisah se da sam primila diplomu i eto.

A ona nesretna hartija crno-bela, ni „e“ od estetike, na vrhu sitni grb, iz daljine rekao bi čovek fleka a ne grb. Brzo je urolah i odoh do redakcije.

Kada su videle diplomu, pojedine kolege se pomalo sažališe. Nazdraviše u ime diplomiranja. A jedan čak i zapeva. Gaudeamus igitur; juvenes dum sumus; Post icundum iuventutem; Post molestam senectutem; nos habebit humus… I bi nekako svečano.

Kod kuće sam ostavila diplomu urolanu na prozoru (tamo je bila sigurna od mojih kućnih ljubimaca – papagaj je insistirao da je proba, kao da je u pitanju pehar, a mešanac Sajka bi se ludo zabavila raskupusavanjem malo tvrđe hartije, to joj je uvek zanimljivije od dnevnih novina). A krov prokišnjava, iako infostan stalno obećava popravku, pa jutros pade koja kap i na onaj papir. Pomerila sam ga, ali belilo dobi neku patinastu notu. Setih se priča o babi Milici pa mi je bilo malo i žao.

No ipak nedovoljno da zapevam Vivat academia, Vivant professores, Vivat membrum quodlibet…

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
22.oktobar 2025. Lazar Stojanović

Čemu čaj?

16.oktobar 2025. Jovan Kale Gligorijević

Krsna slava

09.oktobar 2025. Uroš Mitrović

Sinhronicitet

01.oktobar 2025. Olja Petronić

Tuga

Vreme uživanja

24.septembar 2025. Dragan Todorović

70

Komentar
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić gleda u visinu ispred Narodne Skupštine

Komentar

Predsednik Ćacilenda

Aleksandar Vučić misli da u utorak putuje za Brisel u svojstvu predsednika Republike Srbije, ali zapravo odlazi kao predsednik Ćacilenda. Na to je sam sebe sveo, samo što toga još uvek nije svestan

Andrej Ivanji
U Novom Sadu je održana ogromna komemoracija za žrtve nadstrešnice, dirljiva i neophodna. Fiksacija na tačan broj ljudi tu je potpuno promašena jer ovo više nije ta igra.

Komentar

Besmisleno prebrojavanje na pomenu

U Novom Sadu je održana ogromna komemoracija za žrtve nadstrešnice, dirljiva i neophodna. Fiksacija na tačan broj ljudi tu je potpuno promašena jer ovo više nije ta igra

Nemanja Rujević

Dijana Hrka: Štrajk glađu

Bol zajednice

Bol Dijane Hrke od ovog trenutka bol je svakog građanina Srbije, koji je sačuvao u sebi jezgro ljudskosti u neljudskom režimu Aleksandra Vučića

Ivan Milenković
Vidi sve
Vreme 1816-1817
Poslednje izdanje

Naš jubilej

35 godina Vremena Pretplati se
Od 1. novembra do 1. novembra

Kako su studenti vratili nadu Srbiji

Intervju: prof. Vladan Đokić, rektor Univerziteta u Beogradu

Ne smemo da izneverimo studente

35 godina Vremena – 1990

Anticivilizacija

Uz 35 godina “Vremena”: Svet, od 1990. do danas

Doba umiranja iluzija

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1816-1817 22.10 2025.
Vreme 1815 16.10 2025.
Vreme 1814 09.10 2025.
Vreme 1813 01.10 2025.
Vreme 1812 24.09 2025.
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure