

Reagovanje
Na Košutnjaku će biti zauzeto 14 hektara šume
Reagovanje na intervju arhitekte Bojana Kovačevića („Vreme“ 1830) o prvonagrađenom konkursnom rešenju za deo opštine Čukarica




Međusobne simpatije ili animoziteti, poštovanje ili nepoštovanje političara na vlasti u dobroj meri utiču i na bilateralne odnose zemalja. Od raspada SFRJ četiri nemačka kancelara su, svaki na svoj način, uticali na sudbinu ljudi u postjugoslovenskom prostoru. Navedimo samo kao primer očigledno nežan, gotovo majčinski odnos Angele Merkel prema Aleksandru Vučiću i neskriveni animozitet koji Olaf Šolc nije naročito prikrivao u ophođenju sa Vučićem
Ne samo od zvanične politike jedne zemlje, već i od ličnosti i karaktera ljudi koji je predvode mnogo toga zavisi, pa i bilateralni odnosi između država. Zanimljivo je ispitati odnose Beograda – glavnog grada SFRJ, pa Savezne Republike Jugoslavije, Srbija i Crne Gore i konačno Republike Srbije – sa poslednjih pet nemačkih kancelara.
Šef Savezne vlade Zapadne Nemačke dobio je titulu kancelara (Hitler je formalno bio “vođa i kancelar velike nemačke imperije”) i veća ovlašćenja od svih drugih predsednika vlada parlamentarnih država, sličnim ovlašćenjima predsednika u predsedničkim sistemima kakvi su u Francuskoj ili Sjedinjenim Američkim Državama.
Zbog političke snage svakog nemačkog kancelara, za Jugoslaviju je bilo, a za Srbiju jeste važan njegov/njen odnos prema našoj zemlji i prema predstavnicima vlasti. Pritom nikako ne treba zanemariti lične simpatije ili animozitete u politici.
Kao prevodilac, dobro sam upoznao dvojicu od poslednjih pet nemačkih kancelara, Helmuta Šmita i Helmuta Kola. Gerharda Šredera nisam, ali poznajem veoma dobro njegovog nekadašnjeg potpredsednika Vlade i ministra spoljnih poslova Jošku Fišera, čak i pre nego što je kao levo-radikalni mladić ušao u politiku. Zahvaljujući tome, mogu pouzdano da svedočim o prohujalim odnosima zemalja čiji je glavni grad bio Beograd, a na osnovu njih da izvlačim zaključke o sadašnjoj situaciji, recimo, kada Olaf Šolc dođe u Beograd ne bi li preusmerio politički pravac Srbije po sopstvenoj zamisli.
Marksizam je polazio od toga da uloga ličnosti u istoriji ne može biti važnija od razvoja koji se odigrava prema istorijskim zakonitostima, to je posebno naglašavao Lenjin. Ja mislim da to jednostavno nije tačno. Uloga pojedinca i te kako može biti presudna, što dokazuju upravo Lenjin i njegov naslednik, koga nije želeo, Staljin. Njihove ličnosti, temperament, karakter i shvatanje vlasti uticali su ne samo na njihovu državu, nego zaista na celi svet….
Pročitajte ceo tekst Ivana Ivanjija u nedeljniku „Vreme“ od četvrtka (16. juna)
Pretplatite se na digitalno izdanje
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com


Reagovanje na intervju arhitekte Bojana Kovačevića („Vreme“ 1830) o prvonagrađenom konkursnom rešenju za deo opštine Čukarica


Aleksandar Vučić govorio je za Rojters o evropskom putu Srbije, gasu koju zemlja nabavlja mimo Rusije, ali i sopstvenoj budućnosti


Najmlađi ministar u prvoj Vladi u kojoj je sedeo, pravnik po struci, presvučeni radikal - šta sve odlikuje karijeru Nikole Selakovića koji se našao s druge strane sudijske klupe


Advokat Vladimir Đukanović izjavio je ispred Specijalnog suda da je postupak protiv ministra kulture Nikole Selakovića pravno neodrživ, tvrdeći da je odluka iz 2005. godine kojom je zgrada Generalštaba proglašena kulturnim dobrom kasnije oglašena ništavom, te da zgrada nikada nije imala zaštićeni status.


„Svako ko nije uz vlast može da očekuje neku vrstu packe“, kaže za „Vreme“ Marija Radovanović, koja je branila zakon pa je zato otpuštena sa Medicinskog fakulteta u Beogradu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve