„Sprem’te se sprem’te, četnici, silna će borba da bude!“
U predvečerje trešti. Satima. Moćni zvučnici Ćacilenda, šatorske favele pred Skupštinom, probijaju zidove i mogu ih čuti i gosti koji sede u obližnjim kafićima, kroz sav žamor i muziku samih kafića.
Sa „Draže vojvode“ i četničkih bombi prelazi se na Kosovo. „Zbogom prvi nerođeni sine, zbogom ružo, zbogom ruzmarine“. I tu se kreće u boj. Onda treš – Miljan Miljanić jauče o „kletvi Lazarevoj“.
Stanovnici Ćacilenda
Okolo Beograd izgleda uobičajeno. Gužva ka Kneza Miloša i Bulevaru, još gora, je li, jer je neko rešio da blokira drum pred Skupštinom.
Ljudi šetaju pse, pokraj belih šatora prolazi policija kao da je sve to normalno. Radoznalci zagledaju šatore i rizikuju bubne opne jer izbliza je baš glasno. Sležu ramenima i prolaze.
I dalje je na repertoaru Kosovo, ali kvalitet drastično raste posle Miljanićevog zapomaganja. „Sa Kosova zora sviće“ pa „Kosovski božuri“.
Kod šatora stanje redovno. Poneko promakne. Unutra imaju grejalice iako nije hladno. Jedu. Pričaju. Odlaze do automobila koje su parkirali uz šatore.
Ovom reporteru svi deluju kao običnjaci, narod skupljen odavde i odande, nesretan narod bez volje da utekne nesreći pa se umesto toga odaje saučesništvu.
Zar je ovo srpska stvar
Za koga to trešti? Kome se šta poručuje? Nije li ova plejlista možda najjadnija simulacija patriotizma u trinaest baksuznih godina SNS-a, još jadnija od oslikanog voza onomad?
Kosovo se brani pesmom sa zvučnika, stotinama kilometara od Kosova na kojem je vlast uspela da izgubi ili preda i ono malo što je tamo bilo srpsko. Odbrana je efektna taman koliko je Ćacilend spontan.
Ili svi treba da čuju da je ovo – srpska stvar? Okupacija šatorima, matriks sa toi-toi klozetima poređanim poput apotekarskih bočica… to srpska stvar?
Idemo na „Tamo daleko“, to uvek može i treba, pa onda finale ipak naprednjačko – Amadeus bend. „Moja je zemlja tamo gde si rođena, i svaka mi je druga samo dokaz da si najbolja.“
Iz ilegalnog kampa, postavljenog u inat buntovnom narodu i studentima, iz kampa u koji povremeno dolaze opasni tipovi i kriminalci, a policija se pravi da je sve u redu, prestalo je da trešti tačno u 20:59.
Neki red mora da se zna.