Ugao Makenzijeve i Sokolske, Vračar, Beograd, pola deset uveče, slavlje. Trube vozila, mile uliciom ka centru grada, vijore zastavama kroz prozore, viču „Pobeda!“, pozdravljaju sa tri prsta, pešaci u grupama, svi nasmejani, osmesima se pozdravljamo, „Srećno nam bilo“, i tako dok sam mogla da stojim, a sa štapom, nisam mogla onoliko koliko sam htela.
I krenemo kući.
Idu nam u susret ljudi, pozdravljamo se, osmesi do neba.
Zaustave nas dve žene, jedna nosi roze plastične čaše i šampanjac.
„Živeli Srbi, živeli!“, govori i nudi nam šampanjac, daje flašu Vukanu da je otvori, on naravno vrlo rado prihvata.
„Mi, Rusi, mi ne Srbi“, kaže nam starija Ruskinja.
„Da popijemo! Bravo Srbi, bravo vam bilo!“, kaže, a mlađa se smeje prekrasno.
Tako je rekla, „bravo vam bilo“.
Nazdravljamo, i ljubimo se!
„Pa i mi“, kaže i pokazuje na slavlje oko nas!
„Pa i mi“, ponavlja. Suze nam krenu. I smejemo se.
Mi im zahvaljujemo, one nama zahvaljuju i kreću da i drugima ponude šampanjac.
Nastavljamo ulicom ka kući, pretiče nas nekoliko njih radosnih, nose iste roze plastične čaše kao i mi.
„Je l’ ste i vi nazdravljali sa Ruskinjama“, pita ih Vukan i pokazuje naše roza čaše.
„Jesmo, a i sa rakijom“, kaže momak iz grupe, i nama sipa rakiju.
„Za slobodu! Srećno!“, kaže nam i nastave ka Slaviji.
Radosni smo.