Policija već više od nedelju dana rasteruje sa ulica demonstrante koji građanskom neposlušnošću izražavaju revolt prema aktuelnoj društveno-političkoj situaciji, a pre svega, brutalnosti koju je policija pokazala na protestu u Beogradu 28. juna.
Policija nastavlja da hapsi, a građani da blokiraju i tako iz dana u dan.
Vikend za nama obeležio je niz skupova širom zemlje, a najuzavrelija atmosfera bila je u Čačku i Užicu.
U gradu na Đetinji, u nedelju su viđene jake policijske snage, a prema navodima sa društvenih mreža, tamo je otišla i policija iz drugih gradova.
Da li je zapadna Srbija ustala i odlučila da pokaže odlučnost? Ako je tako, mogao bi to da bude jedan u nizu događaja u kome su velike istorijske promene kretale iz tog kraja zemlje.
Prvi srpski ustanak
Prvi ustanak Srba protiv Osmanskog carstva krenuo je iz centralno-zapadne Srbije, tačnije iz Orašca, kod Aranđelovca.
Ustanici su se okupili 15. februara 1804. godine, kako bi podigli oružani ustanak protiv osmanske vlasti, a vođa ustanka izabran je Karađorđe Petrović. Povod za ustanak bila je Seča knezova, koju su sproveli janjičari u beogradskom pašaluku.
Ustanak je trajao devet godina, na kraju je ugušen, ali je imao je veliki značaj za istoriju Srbije. Iako nije odmah doveo do pune nezavisnosti, doneo je važne političke, društvene i kulturne promene.
Ustanak je označio kraj pasivnog prihvatanja osmanske vlasti i početak organizovanog otpora, sa ciljem stvaranja slobodne i samostalne srpske države.
Tokom ustanka je uspostavljena narodna vlast: savet (Skupština), administracija, sudovi i vojska. Karađorđe Petrović je bio vođa i vojni komandant, ali su sve ključne odluke donosili i predstavnici naroda.
U oslobođenim krajevima ukinuti su feudalni nameti, turski spahije su proterane, a seljaci su prvi put počeli da rade zemlju bez obaveze davanja nameta Turcima.
Ustanak je probudio nacionalnu svest i potrebu za kulturnim i obrazovnim napretkom. U tom periodu počinje razvoj moderne srpske književnosti, školstva i štampe.
Iako je ustanak ugušen 1813. godine, postavio je temelje za Drugi srpski ustanak (1815) i kasnije autonomiju, a potom i nezavisnost Srbije. Ustanak se smatra početkom moderne srpske državnosti.
Dan kada je ustanak podignut danas se proslavlja kao Dan državnosti Srbije.
Opsada Užica 1807.
Važan događaj u periodu Prvog srpskog ustanka desio se 1807. godine.
Opsada Užica 1807. bila je jedna od najznačajnijih pobeda srpskih ustanika protiv Turaka u Prvom srpskom ustanku.
Bitka je značila potpuno srpsko zauzimanje drugog najznačajnijeg utvrđenja u Beogradskom pašaluku. Vođa srpskih snaga u opsadi Užica bio je Miloš Obrenović, a cilj je bio oslobađanje Užica, jednog od poslednjih turskih uporišta u zapadnoj Srbiji.
U proleće 1807. Karađorđe je odlučio da se zauzme užička tvrđava, pa je aprila te godine sa oko 8.000 boraca došao u pomoć užičkim ustanicima. U tromesečnim borbama stradalo je više od 500 ustanika, ranjen je Miloš Obrenović, ali je pobeda ipak ostvarena. Od topova i neprestanih ispada poginulo je više od 300 Turaka, a 500 kuća je izgorelo. Iscrpljeni glađu, Turci iz tvrđave predali su se 20. jula da bi ih Srbi potom otpratili preko Drine u Bosnu.
Tako je Užice, tada posle Beograda najznačajnija varoš u Beogradskom pašaluku, postalo glavna ustanička baza za dalja ofanzivna dejstva srpske vojske ka Starom Vlahu i Bosni i centar za obuku srpskih vojnika. Godinama su ustanici držali u svojim rukama užičku tvrđavu da bi 1813, kad je propao Prvi srpski ustanak, Turci u nju ušli bez borbe.
Drugi srpski ustanak
Čačak i okolina odigrali su ključnu ulogu u drugom ustanku Srba protiv Turaka.
Drugi srpski ustanak je podignut u Takovu, 23. aprila 1815, a Čačak i okolina (Rudnički, Dragačevski, Užički kraj) su među prvima odgovorili na poziv Miloša Obrenovića za ustanak. Mnogi ustanici iz okoline Čačka, posebno iz sela u dolini Zapadne Morave, pridružili su se Miloševim četama.
Najvažnija bitka Drugog srpskog ustanka odigrala se na brdu Ljubić, iznad Čačka, u maju 1815. godine. Posle teške borbe, srpske snage predvođene Milošem Obrenovićem, Jovanom Dobrnjcem Milićem Drničićem, odnele su pobedu, nanele velike gubitke Turcima, i oslobodile Čačak.
Posle bitke na Ljubiću, Čačak je oslobođen i postao jedno od prvih oslobođenih mesta u Drugom ustanku, što je imalo ogroman moralni i strateški značaj, a Čačak je postao važna tačka u formiranju autonomne Kneževine Srbije.
1941. Užička republika
Užice je odigarlo važnu ulogu u Drugom svetskom ratu, kada je 1941. godine postalo prva slobodna teritorija, koju su oslobodile i organizovale partizanske jedinice pod vođstvom Komunističke partije Jugoslavije.
Užička republika trajala je od oslobođenja Užica 24. septembra 1941, a njen kraj je obeležila herojska bitka Radničkog bataljona 29. novembra 1941. godine.
Tokom postojanja, njene granice usled neprestanih borbi stalno su se pomerale. U periodu najvećeg zamaha, ona je približno zauzimala površinu od oko 19.000 kvadratnih kilometara, što na ukupnu površinu uže Srbije predstavlja oko trećinu. Ona se na jugu graničila rekom Uvac, na zapadu Drinom, na istoku linijom Beograd-Lajkovac-Aranđelovac-Knić-Kraljevo-Raška, dok se na severu granica stalno menjala.
Na oslobođenoj teritoriji Užičke republike stvara se organizovana narodna vlast i razvija veoma intenzivan i raznovrstan politički i kulturni život. Zgrada u kojoj se pre rata nalazila Narodna banka (sada zgrada Narodnog muzeja Užice) postala je sedište najvišeg vojnog i političkog rukovodstva – vrhovnog štaba NOPOJ-a, Politbiroa CK KPJ i CK SKOJ-a.
Bageri iz Čačka
Petooktobarske promene važan su politički događaj u novijoj srpskoj istoriji.
Jednu od vodećih uloga u ovim demonstracijama preuzeli su upravo Čačani. Na hiljada građana krenulo je sa raskrsnice puteva u Preljini a u dugoj koloni bili su autobusi, automobili, ali i bageri koji su stigli pred Skupštinu u Beogradu.
Bager koji je stigao pred Skupštonu dovezao je Ljubisav Đokić – Džo Bagerista i time postao jedan od simbola ovih demonstracija. Do sredine 90-ih imao je svoju šljunkaru, koju su mu, tvrdio je, uzeli „korumpirani političari da bi na Makišu zidali vikendice“.