Za procenat više

Za „Vreme“ iz Podgorice

Da li će treći parlamentarni izbori u nezavisnoj Crnoj Gori biti, narodski rečeno, treća sreća za renoviranu i kadrovski osvježenu crnogorsku opoziciju ili će vladajuća koalicija Mila Đukanovića nastaviti niz od 23 godine vladanja malom balkanskom državom?

Malo je još dana ostalo do izbornog 14. oktobra, pa čelnici vlasti i opozicije pokušavaju da birače završnim partijskim konvencijama, konačno ubijede kako je baš njihova priča dobitna. Posljednja istraživanja javnog mnjenja relevantnih agencija – IPSOS-a i CEDEM-a – objavljena desetak dana pred izbore, ukazuju da od trinaest prijavljenih listi, mnoge ne mogu računati da će preći izborni cenzus.

Ono što je konstanta u istraživanjima je prednost vladajuće trojne koalicije koju čine Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića, Socijaldemokratska partija Ranka Krivokapića i Liberalna partija Andrije Popovića. I prema CEDEM-u i prema IPSOS-u, Đukanovićeva koalicija ima 47 odsto povjerenja birača, dok najjača opoziciona grupacija – Demokratski front Miodraga Lekića – podržava između 18 i 22 odsto. Socijalistička narodna partija Srđana Milića izgubila je primat najjače opozicione stranke – podrška ovoj stranci varira između 12 i 14 odsto.

U parlament bi trebalo da uđe i nova opoziciona stranka na crnogorskoj političkoj sceni – Pozitivna Crna Gora Darka Pajovića: istraživanja pokazuju da je partija osnovana u maju ove godine uspjela da prikupi podršku nekih 8 do čak 10 odsto birača. Za razliku od „pozitivaca“, dvije srpske koalicije – Srpska sloga Dobrila Dedejića i Srpski nacionalni savez dr Ranka Kadića – ispod su izbornog cenzusa i analitičari im ne daju velike šanse za parlamentarni nastup.

BITKA ZA POSLJENDJI GLAS: Ako se ovi rezultati pretvore u računicu poslaničkih mandata, istraživanja govore da je Đukanovićeva koalicija blizu apsolutne većine od 41 mandata od ukupno 81 u Skupštini Crne Gore. U drugoj varijanti, ako ne pokupe baš toliko glasova, vladajuća ekipa može se domoći apsolutne većine nakon što napravi postizborni savez sa prijateljskim strankama nacionalnih manjina – Bošnjačkom strankom, Hrvatskom građanskom inicijativom i Demokratskom unijom Albanaca.

Međutim, đavo se krije u detaljima: istraživanja podrazumijevaju marginu greške od tri odsto što znači da vladajuća koalicija može ozbiljno da se nada uspjehu od 47 odsto, ali i da strijepi od rezultata koji znači 44 odsto podrške. Nije to samo desetak hiljada glasova manje ili koji procenat manje: sa podrškom manjoj od 45 procenata teško da Đukanović i Krivokapić mogu do apsolutne većine.

I tu bi, onda, mogle da krenu teške muke po Đukanovića, jer njegova koalicija nema koalicioni kapacitet: osim nekoliko mandata manjinskih nacionalnih stranaka, nema više nikoga voljnog i spremnog za saradnju u opozicionim redovima – ni Milić, još manje Lekić ili Pajović neće se usuditi da „kolaboriraju“ sa vlašću.

MUKE VLADAJUĆE KOALICIJE: To je ključni problem sa kojim se, tri dana pred izbore, suočavaju Đukanović i Krivokapić – da li će im dosadašnji glasači ostati lojalni ili će neki ipak okrenuti leđa u izbornom danu?

Paradoksalno ali istinito: vladajuću bojazan od mogućeg neuspjeha pojačavaju upravo rezultati istraživanja javnog mnjenja koji govore da je Đukanovićeva koalicija blizu uspjeha. Da li i dovoljno blizu – to je razlog nesanice vlasti u izbornoj kampanji.

„Svaki od vas mora da ubijedi makar deset glasača da je naša koalicija garant evropske Crne Gore. Moramo pobijediti ove naše četnike i početnike i vječite gubitnike“, rekao je Đukanović tokom koalicione promocije u Pljevljima. Istu priču je ponovio i u Bijelom Polju, ali i u Kotoru, Budvi, Baru…

Nikada ranije Đukanović nije ovako javno upozoravao partijske aktiviste što su im obaveze u kampanji. Očito da se iskusan političar – kakav Đukanović jeste – pribojava „sindroma bijelih listića“, onoga što se desilo u susjedstvu, Borisu Tadiću u Srbiji. Prosto, da partiji leđa okrenu oni aktivisti i članovi kojima su dosadila brojna neispunjena obećanja ili priče o skorom zapošljavaju porodice i rođaka. Nedisciplina i otkazivanje podrške dešavaju se kada se obični članovi stranke, simpatizeri koalicije osjete prevareni, kada lažna obećanja postanu lanac o vratu onih koji su ih suviše lako davali.

BEOGRAD NIJE TEMA: Zato su Đukanović i ostali čelnici vladajuće koalicije počev od Ranka Krivokapića do Svetozara Marovića kao ključnu ideju vodilju izborne kampanje ponavljali „staru dobru priču“ o nezavisnoj Crnoj Gori i forsirali identitetska pitanja.

Pri tom, vodilo se računa da se ne ponavlja politička matrica o opasnostima koje „prijete“ od vlasti iz Beograda: Đukanovićevo insistiranje na „četnicima i početnicima“ nije bilo namijenjeno političarima u Srbiji. Bila je to propagandna akcija usmjerena protiv ovdašnje opozicione ekipe: da se pokaže kako je Demokratski front Miodraga Lekića – iako novi politički činilac sastavljen od Mandićeve Nove srpske demokratije i Medojevićevog PzP-a – u stvari samo replika onih nekadašnjih unionista koji su se zalagali protiv crnogorskog referenduma.

To je još jedna zanimljivost ovogodišnje izborne kampanje: prvi put od crnogorske nezavisnosti izborna kampanja protiče bez pominjanja „srpskog pitanja“ i forsiranja „straha od politike Beograda“. Kao da je smjena predsjednika u Srbiji imala domino efekat i na način vođenja kampanje u Crnoj Gori: odlaskom „Crnogorca“ Borisa Tadića i dolaskom „pravog Srbina“ Tome Nikolića kao da su ugasle međudržavne strasti.

DEMOKRATSKI FRONT KAO NOVI KLJUČNI IGRAČ: U danima pred izbore ipak je opozicija ta koja ima više briga, iako su opozicioni redovi – u poređenju sa parlamentarnim izborima 2009. godine – osvježeni: ima tu novih političkih činilaca ali i novih-starih.

Najveća novost na opozicionoj sceni sadržana je u kratkoj vijesti koja je odjeknula Crnom Gorom početkom ljeta: Miodrag Lekić biće nosilac izborne liste Demokratskog fronta, novog koalicionog saveza čiji temelj čine dvije parlamentarne stranke – Nova srpska demokratija Andrije Mandića i Pokret za promjene Nebojše Medojevića.

Demokratski front po mnogo čemu je nesvakidašnja politička tvorevina. U dvodecenijskoj istoriji crnogorskog višestranačja nikad jedan nepartijac – kao što je Miodrag Lekić – nije, prije izbora, postao vođa drugim partijskim liderima čije partije tvore politički savez.

Inače, bivši crnogorski šef diplomatije, nekadašnji ambasador SRJ u Rimu u doba Slobodana Miloševića, ima političkog iskustva u zajedničkim akcijama. Ima i sposobnosti da preživi velike političke potrese: jedan je od rijetkih koji je bio na vlasti prije i poslije AB revolucije – bio je u vladama, onoj socijalističkoj Vuka Vukadinovića, tranzicionoj Radoja Kontića i prvoj u višestranačju, onoj s početka devedesetih, današnjeg političkog protivnika Mila Đukanovića.

Lekić odavno ima političkih ambicija, a još je 2003. godine figurirao kao mogući predsjednički kandidat Bulatovićevog SNP-a, Šoćeve Narodne stranke i Kadićeve Srpske narodne stranke, ali se taj angažman nije realizovao. Bio je Lekić vrlo aktivan i u antireferendumskoj kampanji 2006. godine kada je sa bivšim prvim crnogorskim policajcem Andrijom Jovićevićem, narodnjakom Predragom Popovićem (zamjena za Predraga Bulatovića) i tadašnjim NVO aktivistom Nebojšom Medojevićem pohodio važne adrese u Vašingtonu.

OPOZICIONI SUKOB UMESTO SARADNJE: No, umjesto da – kao čovjek koji se bavi politikom duže od tri decenije – inicira objedinjavanje opozicije, Miodrag Lekić je upao u sukob sa Srđanom Milićem, liderom Socijalističke narodne partije, najjače opozicione stranke u crnogorskom parlamentu.

To je, vrlo brzo, rezultiralo raskolom unutar SNP-a: bivši stranački lider Predrag Bulatović te poslanik SNP-a Milan Knežević, zajedno sa povećom grupom aktivista SNP-a, napustili su „rođenu“ partiju i kolektivno prišli Demokratskom frontu. Tako je opozicija, umjesto zajedničkog nastupa, krenula u bitku protiv vlasti u tri kolone: Demokratski front, SNP i novoformirana stranka Pozitivna Crna Gora.

Tokom izborne kampanje nije bilo ni mira, još manje koordinacije unutar opozicije. Na terenu su Lekićev Demokratski front i Milićev SNP nastavili sukob iniciran prebjegom Predraga Bulatovića i grupe esenpeovaca. Na taj način se gubila i energija opozicionog bloka: nije mali broj onih razočaranih simpatizera koji će, između Lekića i Bulatovića ili Milića, odabrati – izbornu apstinenciju. Nedavno istraživanje CEDEM-a upravo to ilustruje: Demokratski front, sastavljen od Nove, PzP-a, dijela SNP-a i niza manjih stranaka, ima tek dva procenta više povjerenja glasača, nego što su jula ove godine imali same Nova i PzP. Nema sinergije, dodatnih glasača: Demokratski front nije ušao u biračko tijelo vladajuće koalicije, samo se na konto Lekićeve koalicije slilo onih Bulatovićevih dva odsto esenpeovaca.

Jedina opoziciona stranka koja je napala biračko tijelo DPS-SDP-LP koalicije je Pajovićeva Pozitivna Crna Gora: osim nekadašnjih liberala i pristalica Batrićevićevog Demokratskog centra, ova stranka je – zahvaljujući dobro osmišljenoj kampanji ali i otvorenoj podršci koncerna privatnih medija – privukla i dio simpatizera vladajuće koalicije.

OPOZICIONI AUTOGOLOVI: To, možda, ne bude dovoljno za pobjedu protiv koalicije koju predvodi Milo Đukanović.

Zaokupljena vlastitim odnosima, crnogorska opozicija je tokom jednomjesečne kampanje itekako ispustila glavnu stvar – suštinske napade na vladajuću koaliciju. U stvari, dopustili su da Milo Đukanović diktira teme, da određuje pravila izborne kampanje. Čelnici opozicije su time sebe stavili u neravnopravan položaj: ma koliko se trudili, Lekić, Mandić, Medojević, Milić ili Pajović teško da mogu ubijediti glasače da su oni – a ne sadašnja vlast – garant crnogorske državnosti.

Tako su, u opštem magnovenju i lutanjima tokom kampanje, opozicionari možda i žrtvovali dva, tri odsto mogućih glasača opozicione liste. A to, kao što se dobro zna, na ovim oktobarskim izborima, nije samo nekih desetak hiljada glasova, nego može da znači razliku između pobjede i poraza. Za razliku od opozicionih lidera, čini se da je Milo Đukanović to na vrijeme izračunao.