Hrvati su Srbima ukrali jezik, a sada im kradu i ćirilicu, može se u Srbiji čuti ovih dana, u jeku rasprave – prijepora i protivljenja – o uvođenju ćirilice u Vukovaru i ostalim mjestima i gradovima u kojima je, prema rezultatima prošlogodišnjeg popisa, srpska manjina premašila trećinu stanovništva.
Tako je srpski lingvist, profesor Miloš Kovačević, podsjetio da se na naučnom skupu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) krajem 2012. godine čula teza da je „od 11. do 18. vijeka na velikim dijelovima hrvatske teritorije stanovništvo svoje kulturne potrebe izražavalo (i) ćirilicom“, te da se na srednjovjekovnim spomenicima „miješaju i ćirilica i glagoljica“. Kovačević to naziva, kako prenose neki srpski mediji, „hrvatskim šminkanjem prošlosti“, te kaže da su se Hrvati tek 2012. godine sjetili „svog“ pisma ćirilice zbog njihovog puta prema EU, jer u Briselu žele imati pravo prvenstva nad jezikom i pismom sa Balkana.
Kako god se neki sad upinjali da pohrvate porijeklo ćirilice, sasvim jasna odredba Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, kao i zakonskih odredbi o primjeni manjinskih pisama u službenoj upotrebi u Hrvatskoj, prava se uzbuna digla nakon što je hrvatska Vlada napokon odlučila da se postupi po slovu zakona i da se, tamo gdje su ispunjeni uvjeti (više od trećine manjinskog stanovništva), zakoni i primijene. Kao što se i očekivalo, najveća se buka digla u Vukovaru, gradu koji je u ratu žestoko stradao i u kojem još niti izbliza nisu zaliječene ratne rane.
USTAV I ZAKON: Srbi tamo, prema popisu, čine 34,8 posto stanovništva. Stoga je Samostalna srpska demokratska stranka (SDSS) zatražila uvođenje dvojezičnosti i to (zasad) samo u materijalima koji se odbornicima dostavljaju za sjednice Skupštine, pozivajući se upravo na davno donešene ustavne i zakonske odredbe. „Nama je u cilju da naše komšije shvate da mi nismo opasnost za ljude i da jezik ili neko pismo nisu opasnost, već bogatstvo“, izjavio je dogradonačelnik Vukovara Dejan Drakulić, član SDSS-a, a s time je suglasan i gradonačelnik Željko Sabo, član vladajućeg SDP-a, jednako kao i predsjednik te stranke i hrvatski premijer Zoran Milanović, koji je na tradicionalnom božićnom prijemu u Srpskom narodnom vijeću (SNV) okupljenim (i) predstavnicima srpske manjine rekao: „Ja vas neću tolerirati, jer tolerirati možemo samo nepogode. Ja ću vas uvažavati i s vama ću živjeti, ja vas pozivam ne na suživot, nego na zajednički život“, te poručio da će njegova vlada osigurati provođenje zakona koji manjinama jamče dvojezičnost u sredinama u kojima oni čine više od trećine stanovništva. „Kako netko može biti protiv prava nekog da se koristi svojim jezikom i pismom“, upitao je, odbacivši zahtjeve nekih koji bi sad mijenjali zakone koji osiguravaju dvojezičnost. „Svima koji žele, to ćemo omogućiti, ne samo zato što to piše u zakonu, zato što je to pravna država, nego zato što je to ispravna država“, dodao je.
Shodno tome, u Vukovaru i drugim gradovima u kojima su Srbi više od trećine stanovništva, ćirilica i latinica trebale bi se ravnopravno upotrebljavati u javnim ispravama i službenim obrascima, na tablama s nazivima ulica i trgova, trgovina, gradskim ustanovama, ali i na tablama s imenima gradova i mjesta.
Predsjednik SNV-a i saborski zastupnik Milorad Pupovac izjavio je ovih dana da su neki gradovi i mjesta već izmijenili svoje statute i unijeli buduće promjene, ali će primjena dvojezičnosti početi tek kad je riječ o tablama na zgradama općina, tek kasnije se i ostale promjene mogu očekivati. Ovo je, kaže Pupovac, već treća hrvatska vlada koja obećava da će primijeniti zakon, ali prva vlada koja je izričito rekla – i zapečatila to svojom odlukom – da će to doista i učiniti. Otpori dolaze odatle što neki zločine poistovjećuju sa ćirilicom, a svemu tome naruku je dosad išla i jezička netolerancija i pokušaji stvaranja „čistunstva jezika“, iako je činjenica da je ćirilica dio i hrvatske pisane, kao i bosanske i srpske tradicije.
REFERENDUM PROTIV USTAVA: Tako, međutim, ne misle neke vukovarske stranke i pojedinci. Najagilnija je Hrvatska stranka prava (HSP), koja prikuplja potpise za referendum kojim bi se izvan snage stavila – po njima sporna – odredba Statuta grada Vukovara o jednakopravnoj upotrebi ćirilice u javnom životu. Dosad su, kako kažu, prikupili više od sedam hiljada potpisa, a Petar Macut iz vukovarskog HSP-a sve to objašnjava: „Iako su se mnogi nadali da nećemo uspjeti, posebno iz HDZ-a ‘SDDS-a dr Ante Starčević’ – to vam je nova stranka u Vukovaru – građani grada Vukovara su rekli ne, ne žele ćirilicu“, tvrdeći da je referendum zatražilo više od 30 posto Vukovaraca.
Ne samo referendum već i preispitivanje rezultata popisa stanovništva – kažu oni – treba provesti, zato što mnogi građani Vukovara samo fiktivno prebivaju u tom gradu, a u stvari žive u Srbiji i dolaze samo na izborno glasanje ili u vrijeme kad se obavlja popis.
Svemu tome se pridružuju i brojne braniteljske organizacije, majke poginulih, pa i malo poznata Udruga maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije; svi se oni oštro protive najavljenom uvođenju dvojezičnih oznaka i ćiriličnog pisma u Vukovar i druge općine u kojima su Srbi zastupljeni s više od trećine stanovništva, jer je to po njima uvreda za žrtve.
„Uvođenje dvojezičnosti u gradove i općine u kojima je u velikosrpskoj agresiji živote izgubilo na tisuće njihovih stanovnika, a za preko 300 osoba koje se vode kao nestale još uvijek se traga, iz kojih su svi oni koji nisu slijedili velikosrpsku politiku protjerani, raseljeni, u kojima su za vrijeme okupacije ubijeni mnogi nesrbi koji su ostali u gradu Vukovaru, nije korak prema poštivanju prava nacionalnih manjina, nego korak prema potvrdi da se agresija i zločini isplate, korak prema novim podjelama i nesnošljivostima u gradu Vukovaru i ostalim gradovima gdje žele uvesti dvojezičnost“, saopćila je ta organizacija, precizirajući da su Vukovar branila 92 maloljetna dragovoljca, 46 ih je poginulo, a među njima je i najmlađa žrtva Ovčare Igor Kačić. „Oni zaslužuju vječni mir, što ovaj prijedlog ne donosi“, navode, slično kao i ostala braniteljska udruženja ovih dana.
ĆIRILICA ZA ŽESTOKE HRVATE: U međuvremenu, dok se oko ćirilice kao „neprijateljskog“ pisma lome koplja, sav apsurd pokazuje sljedeće: na ogradi Osnovne škole u Kočerinu kraj Širokog Brijega (Bosna i Hercegovina) postavljeno je 12 u kamenu isklesanih ćiriličnih slova visokih 1,4 metra, širokih metar i debelih 25 centimetara, „spomenik“ kojega radi Grgo Mikulić, direktor Turističkog ureda u Širokom Brijegu. Autor tvrdi da je riječ o „starom hrvatskom pismu“, što je i razlog zbog kojega bi „žestoki Hrvati“ iz tog kraja da prihvate ta „monumentalna slova“ usred naselja. Mikulić namjerava napraviti još 15 slova i sva će – kako je kazao „Slobodnoj Dalmaciji“ – biti osvijetljena, vidljiva i čitljiva putnicima koji se kreću putem Mostar–Split i Mostar–Tomislavgrad–Livno.
„Naš je cilj da hrvatska ćirilica u UNESCO-u dobije status nematerijalne svjetske kulturne baštine“, objašnjava umjetnik od hrvatskih ćiriličnih slova Mikulić.
Tako je, na neki način, zaokružen sav ćirilično-latinični cirkus i apsurd, u kojem – ne zaboravimo da smo u međuvremenu svi postali poligloti koji od rođenja znaju silne jezike: srpski, hrvatski, bošnjački, crnogorski – jedni imaju muku od „srpske ćirilice“, a drugi od „hrvatske latinice“, kao da su Srbi i Hrvati zaslužni za autorstvo oba pisma.
U svemu tome, valja se prisjetiti da je ćirilica sad već davne 1990. godine izbačena iz škola, da su biblioteke etnički i zbog ćirilice čišćene narednih godina, da su u Hrvatskoj već punoljetni lišeni znanja ćirilice, pa shodno tome i nepismeniji od svojih predaka i roditelja, koji su poznavanje oba pisma doživljavali – barem oni stvarno pismeni među njima – kao prednost, a ne kao manu i balast.
Buka i bijes koji su na sceni oko ustavnog prava na korištenje dvojezičnosti o svim tim jedino bitnim stvarima, ne vode računa, nego se i dalje sve svodi na besmisao i indolenciju, nepismenost i neznanje.
