Postizborni poker

Specijalno za „Vreme“ iz Berlina

„Telefonska demokracija“ – tako su insaderi nazivali rukovodilački, danas bismo rekli menadžerski stil prethodnog konzervativnog kancelara Helmuta Kola. Angela Merkel je, kažu njezini suradnici, još bolja u „držanju na vezi“ najvažnijih aktera političke igre u kojoj je u nešto više od deset godina od znatiželjne mlade akademičarke s istoka, s nepreciznim političkim interesima, prerasla u jednu od najutjecajnijih žena Njemačke. Ali duboki podočnjaci svjedoče da joj poslednjih dana, unatoč svojoj vještini njezine telefonske demokracije, nije lako: taktiziranje, intrige… – iza berlinskih političkih kulisa trenutno se vode cijeli personalni ratovi. Nakon što su poslije neočekivanih izbornih rezultata u prvih tjedan dana na brzinu proigrane sve teoretski moguće koalicione kombinacije, na takozvanim sondirajućim sastancima za koje je tipično što su završili bez dogovora o drugom susretu postalo je jasno ono što su mnogi predviđali još uoči izbora – da je vrijeme za veliku koaliciju.

ASPIRACIJE: No, odgovoru na pitanje – koje, uz sve zaklinjanje kako najprije dolazi sadržaj a onda osoblje, ovdje ipak najviše pokreće duhove – tko će biti na njezinu čelu, gotovo dva tjedna nakon izbora politicka scena u Berlinu nije se približila ništa više nego u predizbornoj kampanji koja je zapravo također bila reducirana na sučeljavanje dvaju istih izravnih konkurenata. I u momentu kada je postalo jasno da su obje velike stranke zapravo izgubile, Gerhard Šreder i Angela Merkel su reagirali isto, objavivši oboje svoje „nenarušive“ aspiracije na kancelarski položaj. To se ponovilo i u takozvanoj rundi slonova, emisiji prve mreže njemačke televizije u kojoj se tradicionalno u večer nakon izbora, kada su rezultati već manje-više izvjesni, okupe vođe političkih stranaka. Dok je 18. septembra Angela Merkel pred kamerama jedva prikrivala razočaranje, prepuštajući riječ uglavnom drugima, Gerhard Šreder je zapao u euforizirano-narcističko samozadovoljstvo, čijom se analizom nacija bavi do danas – i sve do medicinske razine. Psihijatri tvrde da se radilo o drastičnoj demonstraciji samozaljubljenosti tipičnoj za političare koji, poput djece, nisu u stanju priznati realnost odnosno poraz, u silnom strahu od crne rupe, gubitka važnosti i medijskog interesa u što će zapasti kad izgube položaj. Stručnjaci za treniranje vrhunskih menadžera sude blaže: poslednjih je tjedana Šreder bio pod pritiskom kakav nitko ne može dugoročno izdržati, njegov mozak je morao producirati ogromnu količinu endorfina da bi sam sebe obranio od ekstremnog stresa… Sam Šreder je situaciju donekle popravio samokritikom: osoba do čijeg suda najviše drži, rekao je, njegova žena, taj njegov nastup smatra „suboptimalnim“. Ali, svakako je baš takav Šreder bio dobrodošao protivnicima; konzervativni „Frankfurter algemajne cajtung“ od te večeri ne propušta nijedan dan a da svoje čitaoce ne podsjeti kako je „Šreder pokušao poniziti gospođu Merkel“, pletući temu vješto po svim rubrikama, od komentara na prvoj do stripa na zadnjoj stranici. Masovni „Bild cajtung“ je pak osvanuo s fotomontažom Šredera u cezarskoj togi.

Uopće je način na koji se s postizbornom situacijom nose mediji, posebno štampa, za moje dosadašnje iskustvo u Njemačkoj prilično nov. Samo je možda u vrijeme raspada Jugoslavije, početkom devedesetih sa svojim izričitim stavljanjem na jednu stranu tzv. konzervativna štampa do slične mjere pokušavala i uspjela ostvariti utjecaj na javno mnjenje, a time i na političke odluke. I prije 18. septembra pojedini listovi nisu skrivali svoje prioritete, ali otvorenost s kojom se od promatrača i kontrolora ovih dana pretvaraju u zainteresirane aktere demokratske igre teško može ne izazvati stanoviti zazor, bar kod onih s „balkanskim“ iskustvom. U svakom slučaju, pojavila se sprega između medija i čudnovato promašenih demoskopskih prognoza koju poznati filozof Sloterdijk naziva „nekom vrstom izvanparlamentrane vladajuće instance koja proizvodi nelegitimnu diktaturu mišljenja“.

Pitanje je, naravno, i da li se sada samo otkriva nešto što je već postojalo ili se zbilja stvara nova situacija.

NA, I ISPOD POVRŠINE: Oni koji u općem ratu živaca uspjevaju ostati hladnima upozoravaju da se ipak, barem što se tiče stranaka, prije svega radi o pozicioniranju u startu – svaka strana želi imati što čvršće pozicije za početak pregovora o velikoj koaliciji. Za njih, za pregovore, i Gerhard Šreder i Angela Merkel imaju čvrstu podršku svojih stranaka. Da bi što brže učvrstila vlast, Angela Merkel je samo dva dana nakon izbora zakazala konstituiranje parlamentarne frakcije CDU-a CSU-a . Na njeno čelo je izabrana s 98 posto glasova, ali „pod realnim okolnostima ne bi dobila većinu“ čuje se iz frakcijskih kuloara. Jednako kao što i u SPD-u trenutno važi da se Šrederove kancelarske aspiracije ne dovode u pitanje.

Ali ispod površine kuha, već pljušte međusobni obračuni i vraćanja milog za drago.

U to se može ubrojiti i ono što je štampa nazvala „ostavljanjem Šredera na kiši“, strelovito političko povlačenje Joške Fišera, što je ipak prije svega bio odgovor na, po mišljenju nemalog broja članova dosadašnje crveno-zelene koalicije, kancelarovo nepotrebno raspisivanje prijevremenih izbora. Ali, u to se može ubrojiti i najčvršća podrška koju trenutno – javno – dobija šefica CDU-a: ona iz redova CSU-a. Kao vođa „sestrinske“ stranke, bavarski šef Štojber je, ljubazno se smiješeći, neprekidno uz gospođu Merkel, ali na pitanje hoće li se preseliti u Berlin izbjegava jasan odgovor, a iz njegove se stranke stalno ponavlja kako „u slučaju velike koalicije Bavarska mora u glavnom gradu imati jakog čovjeka“. Nejasno je zapravo jedino koji položaj Štojber želi, odnosno koliko su u pravu oni koji tvrde da izazivač kancelara Šredera na izborima 2002. zapravo do danas nije odustao od svoje kancelarske ambicije. Ionako je zapravo u trci za kancelarsku fotelju već davno dvoje-troje poznatih i osoba X. Jer unatoč svoj nenaklonjenosti Šrederu, i gospođi Merkel, za kasniji krug, mediji također daju malo šansi. Njezinim protivnicima, koji samo „pritajeno čekaju“, Šrederova tvrdoglavost je, tvrde upućeni, zapravo saveznik.

Ali, onog trenutka kada se nazre stvarni programsko-politički dogovor, počet će i debate o tome kako je vođena kampanja, odnosno tko je zapravo za loše rezultate kriv – kuvertirani „kadrovski“ potez koji imaju i SPD i CDU. Do tada se berlinski rat živaca nastavlja. Angela Merkel, doduše, kažu njezini suradnici – ima živce od čelika – ali, nakon što je sebi kontroverznim televizijskim nastupom priuštio stanoviti ventil, sasvim se opušteno i s čvrstim živcima, barem javno, pokazuje i Gerhard Šreder.