Personifikacija modernosti

Najupečatljiviji, najsnažniji i najkontroverzniji političar u crnogorskoj novijoj istoriji, čovjek koji je imao hrabrosti da hoda po ivici noža i presudno doprinese obnovi državne nezavisnosti Crne Gore, državnik koji je u sebi sažeo sve moguće umijeće vladanja, preživljavajući pritom afere koje bi prosječnog političara lako slomile, ali i vješt manipulant čiji su bliski srodnici, prijatelji i kumovi danas milioneri. Partijske kolege u njega mahom gledaju kao u božanstvo, protivnici ga istovremeno mrze i poštuju, a svi zajedno ga se, u stvari, plaše. Na vrhuncu moći povukao se sa državnih funkcija, ali se ipak nije odrekao moći koju odnedavno crpi samo iz funkcije predsjednika vladajuće Demokratske partije socijalista.

Milo Đukanović, personifikacija crnogorskog modernog državotvornog pokreta, vjerovatno će biti jedini aktuelni crnogorski političar čije će se ime naći u nekim novim udžbenicima istorije Crne Gore. I to, moguće, u rangu sa velikim imenima iz crnogorske istorije jer nema dileme da je svojom harizmatičnošću veliki broj građana Crne Gore preveo iz srpske u crnogorsku brazdu. Počev od sebe, pošto je početkom 90-ih, kada je zauzeo mjesto u državnom vrhu, bio vatreni pristalica i izvođač radova Slobodana Miloševića u Crnoj Gori.

Isticao se u veličanju Miloševića, nemilosrdno „jurišao“ na „ustaše“ koji su bili krenuli da osamostale Hrvatsku, omalovažavao opoziciju koja mu je ukazivala kuda to vodi i branila crnogorsko ime. Sada priznaje da je bio u zabludi i može da se tješi time da je bio suviše mlad, da nije pročitao mnoge knjige iz crnogorske istorije i da je na kraju ipak platio dug koji je imao prema otadžbini.

Osim kao čovjek koji ima vanrednu moć uticaja na javno mnjenje, pokazao se kao izvrstan strateg i na domaćoj i na međunarodnoj političkoj sceni. Tačno je znao što Zapad traži kada se upustio u neizvjesnu borbu sa Miloševićem krajem 1996. i početkom 1997. Nazvao ga je prevaziđenim političarem i sebe pozicionirao kao centar okupljanja snaga za rušenje beogradskog diktatora, ali je prije toga za rat sa Miloševićem dobio podršku najvažnijeg igrača – Sjedinjenih Američkih Država. Uz to, oprezno je išao ka krajnjem cilju, osvajajući korak po korak puta do nezavisnosti Crne Gore. Zbog potpisa na Beogradski sporazum 14. marta 2002, koji je predviđao trogodišnji moratorijum na referendum, u Podgorici je u dijelu javnosti dočekan kao izdajnik, ali se na kraju ispostavilo da je vidio dalje od drugih.

Neki koji su mu blizu, uvjereni su da se, iza tipičnog crnogorskog viteza koji kidiše na neprijatelja, ali ga i poštuje, krije dobrodušni altruista, dok oni što vole da nijansiraju tvrde da baš zato nikada nije mogao da odbije svoje prijatelje i poznanike kada su ga pitali za uslugu. Tako danas u uski krug superbogatih Crnogoraca spadaju njegov brat i jedan njegov i bratov prijatelj, a radnici nekih fabrika koje je kupio zajednički prijatelj neredovno primaju mizerne plate.

i dok su njegovi bližnji u mračnim i haotičnim 90-im, dok je on upravljao Crnom Gorom, polako shvatali da su rođeni za „biznis“, pogotovo onaj monopolski, Šef je od politike stekao samo jedan prosječan stan, doduše u elitnom naselju pod Goricom. Tako makar piše u njegovom imovinskom kartonu.

Prvi put je premijersku poziciju zauzeo 15. februara 1991, na svoj 29. rođendan. Tada je bio najmlađi premijer u Evropi, a prije toga je, krajem 80-ih, bio najmlađi član Centralnog komiteta SKJ-a. Kako piše u njegovoj zvaničnoj biografiji, još tada je „bio poznat kao zagovornik društvenih promjena i reformi“.

Rođen je 15. februara 1962. u Nikšiću. U gradu pod Trebjesom krenuo je u osnovnu školu, a nastavio je u Podgorici kada mu se otac, ugledni sudija, preselio u glavni grad. Tu je i diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Na fakultetu se uključio u Savez studenata i Savez socijalističke omladine i za vrlo kratko vrijeme postao član najužeg omladinskog rukovodstva Crne Gore i Jugoslavije. Kao student, prije nego što mu je politika postala preokupacija i profesija, zarađivao je na željezničkoj stanici, pretovarajući džakove. Njegove kolege iz tog perioda tvrde da su radili i druge najobičnije fizičke poslove i uvijek imali novca. U slobodnom vremenu, navodno, nije se micao sa flipera u jednom klubu preko puta stanice, a trenirao je košarku koja mu je i danas omiljeni rekreativni sport. Preko košarke je upoznao svoju suprugu Lidiju, rođenu Kuč.

I baš kada je trebalo da uči i da se usavršava u politici, dvije godine nakon uspješno sprovedene AB revolucije i rušenja starog komunističkog rukovodstva, glavni Miloševićev pulen i tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović ponudio mu je mjesto premijera. Kako Bulatović piše u svojoj knjizi, Đukanović se nećkao objašnjavajući da to ne zna da radi, na šta je dobio odgovor: „Ne znam ni ja da budem predsjednik, ali naučićemo.“ I to je valjda bio presudan argument da se Đukanović prihvati funkcije koju je obavljao do 1997, kada je na vrhuncu bitke sa Miloševićem, Bulatovića tijesno, sa samo oko 5000 glasova razlike, pobijedio na izborima za predsjednika Crne Gore.

„Značajan, progresivni dio DPS-a, opozicione partije građanske provenijencije, inteligencija i demokratska javnost Crne Gore, podržale su njegovu proevropsku reformsku politiku“, piše u njegovoj biografiji na veb-sajtu vladajuće Demokratske partije socijalista čiji je predsjednik od 1998.

On je tvrdio da je latentni sukob sa Beogradom počeo još 1993, jer je on nastojao da za crnogorsku ekonomiju i državu obezbijedi što veću autonomiju, da je tinjao godinama i da se 1997. samo rasplamsao. Sa najbližim saradnikom Momirom Bulatovićem razišao se jer je Bulatoviću i dalje Milošević bio idol, odnosno jer Bulatović nije odustajao od dominantne političke filozofije: Jugoslavija nema alternativu.

Neke teorije govore da je razlazu dva ratna druga prethodio sukob oko kontrole nad ogromnim sumama novca koje je šverc cigareta i nafte donosio budžetu, ali i pojedincima koji su u ime Službe državne bezbjednosti organizovali posao. Dok su bili u ljubavi, Bulatović se javno čudio kako „taj mladi čovjek“ uspijeva sve da stigne i briljantno vodi Vladu, a kada su se razišli opisao ga je kao prevaranta koji, iako ne previše obrazovan, izrazito brzo misli i stvari hvata u letu, ali i kao čovjeka koji je „najubjedljiviji kad laže“.

Nakon što se od 1998. do kraja 2002. zadržao na predsjedničkoj funkciji, mnoge je iznenadio kada se u novembru 2002. ponovo latio posla premijera. Iako je u nekoliko navrata tvrdio da se umorio od politike, do 21. maja naveče, kada je otvorio slavljenički šampanjac u čast obnove nezavisnosti Crne Gore, radio je od jutra do mraka. Kada nije bio u Briselu, gde je pokušavao od evropskih zvaničnika da izdejstvuje što poštenije uslove za referendum, obilazio je domaćinstva od Herceg Novog do Pljevalja, ubjeđujući ih da glasaju za svoju državu.

Uspio je, ali nije dugo čekao da doživi prvi ozbiljniji poraz. Nakon septembarskih izbora kada je DPS–SDP koalicija potvrdila apsolutnu vlast, čvrsto je odlučio da se odmori, namjeravajući da premijersku funkciju povjeri mladom ministru finansija Igoru Lukšiću. Izazvao je zemljotres u DPS-u i na insistiranje dvojice potpredsjednika partije, Svetozara Marovića i Filipa Vujanovića, nevoljno pristao da njegov nasljednik u Vladi bude dotadašnji ministar pravde Željko Šturanović. Sada se iščekuje njegova odluka da li će se ponovo kandidovati za predsjednika DPS-a na Kongresu najavljenom za april 2007. Ako, kao što je najavio na nekim zatvorenim partijskim sjednicama, pristane, biće jasno da je i te kako zainteresovan da, nakon kraćeg predaha, vuče konce u Crnoj Gori. S obzirom na novu političku realnost i činjenicu da birači više neće tako lako praštati i zatvarati oči pred raznim devijacijama u interesu nekog svetog cilja, pitanje je hoće li mu ići kao do sada.