Srećko Horvat (Osijek, 1983) probio se u poslednjih desetak godina kao jedan od najznačajnijih levo orijentisanih intelektualaca sa ovih prostora. Autor je desetak knjiga, od kojih je jedna nastala u koautorstvu sa Slavojem Žižekom (Šta Europa želi, 2013), kolumnista uglednih svetskih listova „Gardijan“, „Al Džazira“, „Manifesto“, „Pais“ i „Njujork tajms“. Osim što je po obrazovanju filozof, po zanimanju pisac i publicista, Horvat je aktivista. Ono po čemu se izdvaja od većine levičarskih aktivista sa ovih prostora jeste to što je često na licu mesta, u bilo kom delu sveta gde se događaju promene. Jedan je od učesnika Svetskih socijalnih foruma u Brazilu, Senegalu i Tunisu. Baš u vreme nedavnog grčkog referenduma našao se u Atini, između ostalog i zbog globalne levičarske konferencije „Democracy Rising“ („Ustanak demokratije“), koju je organizovala Škola ekonomije i političkih nauka Univerziteta u Atini. Ova konferencija je okupila učesnike iz celog sveta, uključujući svetska imena u rasponu od Tarika Alija do Kostasa Duzinasa. Teme su bile baš one koje ovih meseci, nedelja i dana muče svakog mislećeg čoveka, pre svega u Evropi, ali i u celom svetu: ekonomska kriza, dugovi, političke alternative postojećem (disfunkcionalnom) poretku, socijalističke strategije u XXI veku, budućnost Evrope… Ujedno, to je i okvir u kom se kreće razgovor „Vremena“ sa Srećkom Horvatom.
„VREME„: Od početka jula donedavno bili ste u Atini, u danima kada premijer Cipras rekonstruiše vladu. Kakva je atmosfera u Atini?
SREĆKO HORVAT: Čini mi se da je podjela u grčkoj politici sve veća, prije svega između vodstva Sirize i tzv. lijeve platforme i onih koji zagovaraju izlazak iz eurozone. Isto možemo pratiti i u grčkom društvu. Premda Ciprasa većina naroda i dalje podržava, posebice nakon njegovih iskrenih izjava da nije imao druge nego potpisati sporazum u koji i sam ne vjeruje, posljednje ankete govore da preko 40 odsto Grka sada podržava izlazak iz eurozone. U usporedbi s anketama pred referendum, to je veliki i značajni porast. Naime, samo nekoliko dana pred referendum čak 80 odsto Grka bilo je protiv izlaska iz eurozone. Što je i bio glavni argument Ciprasa zašto unatoč 61 odsto koji su glasali protiv „mjera štednje“ nema mandat da zemlju izvede iz monetarne unije. Međutim, nakon što je EU odigrala kako je odigrala, na način koji je jedan službenik EU nazvao „mentalnim mučenjem“ i namjernim ponižavanjem Grčke, na ulicama Atene osjeti se sve veći antieuropski sentiment, koji, da budemo jasni, nije neutemeljen, naprotiv.
Ovih dana lome se koplja oko toga da li je Cipras, s obzirom na to da je postigao sporazum sa Trojkom, heroj ili izdajnik. Šta je Cipras za današnju Evropu, simbolički, a i konkretno?
Čak i na ljevici govori se o tome da je Cipras izdajnik, da je Siriza „kapitulirala“, da je „izdala“ narod, nakon što je „Ne“ na referendumu pretvorila u „Da“. Moramo analizirati sve greške Sirize, kojih definitivno ima, moramo govoriti o porazu lijeve politike unutar eurozone, međutim, važnije od svega moramo pogledati sebe. Kad je Siriza došla na vlast, a posebice nakon referenduma, čini mi se da je globalna ljevica masturbirala i uživala, najčešće sa sigurne distance, u pobjedama Sirize. A čim nije doživjela orgazam, ljevica je za impotenciju optužila Ciprasa umjesto da je razloge i za Sirizine neuspjehe detektirala kod sebe same. Znamo iz povijesti da nema revolucije u jednoj zemlji. Kapital je globalan, pa tako treba biti i revolucija. Cipras je, ako ništa drugo, uspio pokazati kakav je sustav u kojem živimo. Sada i obični ljudi ne samo u Grčkoj već i u Srbiji ili Hrvatskoj, po prvi puta govore o Europskoj centralnoj banci, o Europskoj komisiji, o MMF-u. Takve diskusije ranije niste mogli čuti. I to sigurno nije nešto što valja odbaciti olakim ocjenama je li netko „heroj“ ili „izdajnik“. Valja ući dublje u razloge za ovakav ishod.
Kad već govorimo o simboličkom značaju, koliki je značaj dolaska Sirize na vlast za levicu uopšte? Tu bih dodala i značaj Podemosa i jačanje levice u Sloveniji i Nemačkoj.
Kakav god da je bio razvoj situacije unazad posljednjih tjedana, moramo reći da je s dolaskom Sirize na vlast došlo do promjene paradigme. Unazad zadnjih 15 godina možemo detektirati tri ključne političke sekvence. Najprije, s utemljenjem Svjetskog socijalnog foruma u Porto Alegreu, 2001. godine, došlo je do prvog ozbiljnog internacionalnog povezivanja ljevice nakon pada Berlinskog zida i slabljenja Pokreta nesvrstanih. Ta je paradigma, uključujući Genovu, djelovala nekih desetak godina, dok sa zadnjim Forumima u Senegalu i Tunisu, gdje sam i sam imao prilike biti, nije imala neki globalni utjecaj. Potom, 2011. dolazi do vala protesta i okupacija diljem svijeta, od tzv. Arapskog proljeća do Occupy Wall Streeta, od Gezi parka do Sarajeva. Umjesto „vertikalnosti“, ideja je da valja djelovati „horizontalno“, po principu direktne demokracije. Sve te pokrete karakteriziralo je snažno odbijanje reprezentativne demokracije i političkih partija. I onda, nakon toga, dolazimo od Sintagme do nove paradigme. Dolazi do osnutka novih političkih partija, od Sirize do Podemosa, uključujući Združenu levicu u susjednoj Sloveniji. Ključno je za ljevicu danas biti svjestan upravo te tri paradigme: internacionalizma, direktne demokracije i osvajanja moći. Bez dijalektike, odnosno međupovezanosti te tri paradigme, mislim da ljevica nema šanse.
Da li mi sada, posle pojave Sirize, posle ovog postignutog sporazuma, posle Varufakisove ostavke, rekonstrukcije grčke vlade, možemo i dalje da govorimo o „impotentnoj levici“ (Badju), koja je dobra samo kad je „u planini, dok se na ravnom loše snalazi“ (Svetlana Slapšak)?
Premda se u mnogim stvarima slažem s Badjuovim analizima, ljevica definitivno nije impotentna. Došlo je do ozbiljne političke borbe na razini cijele Europe. Upravo način na koji su Šoble, Merkel i financijske elite EU odlučile „kazniti“ i slomiti Sirizu dokaz je, između ostalog, da pod svaku želju žele zaustaviti potenciju ljevice. Grčka ekonomija predstavlja tek tri odsto BDP-a Europske unije, međutim, Španjolska je četvrta ekonomija unutar eurozone. I to je ono što plaši moćnike EU, da na vlast u Španjolskoj ne dođe ljevica. Pokušaj da se slomi Siriza jasna je poruka Španjolskoj i njihovim glasačima – nemojte glasati za Podemos, jer će vam se dogoditi isto što i sa Sirizom. U tom smislu, vođe trenutne EU vrlo dobro znaju što rade, oni po svaku cijenu žele uništiti i najmanju potenciju radikalno lijeve politike unutar Europe.
Moj utisak je da je Siriza, pre svega, alternativa vladajućem liberalno–kapitalističkom konceptu. Kako objašnjavate jednu u javnosti vrlo prisutnu fobiju od te alternative i seirenje nad mogućom grčkom propašću?
Grčka je već pred propašću i to ne zbog lijeve politike, nego zbog prijašnjih politika koje su provodili Samaras i Papandreu uz pomoć EU i privatnih banaka. I onda Cipras dođe na vlast, pet mjeseci je na vlasti, a mora ispraviti najmanje zadnjih pet godina ekonomskih zločina i ugovora koje su potpisali njegovi prethodnici, najčešće uz korupciju i nikakvu brigu o grčkom društvu.
Kada govorimo o Evropi danas, da li je današnja Evropa Šojbleova i Merkelina ili je ovo čemu smo svedoci od januara upravo urušavanje te liberalno–kapitalističke Evrope?
Čak i mislioci poput Jirgena Habermasa, koji je sve donedavno vjerovao u demokratski potencijal Europe, ili Tomasa Piketija, koji se ne bi mogao okarakterizirati kao lijevi radikal, nakon ovoga što se dogodilo s Grčkom, oštro su upozorili na njemačku hegemoniju unutar EU. Nitko više ne vjeruje da „mjere štednje“ mogu pomoći u ekonomskom rastu, nitko više, pa čak ni MMF, ne vjeruje da novo zaduživanje ionako prezadužene države može izvući iz duga. Dakle, ako s jedne strane imamo dokaz o njemačkoj Europi, s druge svjedočimo urušavanju koncepta liberalno-kapitalističke Europe.
U priču oko grčke krize u jednom momentu se upleo i moral, kao kategorija kroz koju treba posmatrati obavezu da se dug vrati. Ako u toj priči uopšte ima mesta moralu, da li se na njega treba osvrtati tako, ili nekako drugačije?
Ma što vam ekonomisti tvrdili, dug je prije svega moralna, a tek onda ekonomska kategorija. Još je Niče istaknuo zanimljivu vezu između njemačkog korijena za riječ Schuld i Schulden. S jedne strane Schuld označava krivnju, a s druge Schulden označavaju „dug“. Drugim riječima, već i etimološki postoji veza između krivnje i duga. I to vrlo dobro možemo vidjeti u moralističkom diskursu koji nas želi uvjeriti da je onaj koji je dužan ujedno i kriv. Pritom se ne govori o tome da je Grčka, između ostalog, dužna zato jer ju je Njemačka prisilila da kupi nepotrebne njemačke podmornice, ili da je Hrvatska dužna zato što je Ivo Sanader 1995. namještao nepovoljne kredite od jedne austrijske banke po visokim kamatama.
Koliko je meni poznato, ekonomija je društvena nauka. Međutim, kad gledamo i slušamo ekonomiste kako se odnose prema društvu, konkretnim ljudima, još konkretnije, građanima Grčke, ekonomija se pretvorila u jednu dehumanizovanu primenu grafikona na ljudske živote. Da li i vi imate taj utisak i čime to objašnjavate?
Nema goreg nego kada na televiziji ili po novinama slušamo sve te novokomponirane „eksperte“ koji uz brojke i grafikone ne rade ništa drugo nego opravdavaju postojeći sustav. To je i razlog zašto je jedan od vodećih ekonomista današnjice, Tomas Piketi, u svojoj knjizi Kapital u XXI stoljeću upozorio da je ekonomija društvena nauka, i ne samo to, nego da se tiče sviju, a ne samo ekonomista. Toliko gluposti koliko su hrvatski „ekonomisti“ izrekli otkad je krenula zadnja grčka kriza nisam u životu čuo. Jedan dan su „nezavisni“ ekonomski „eksperti“, a već drugi dan nalaze se u odborima privatnih banaka ili korporacija. To je kao da vjerujete dileru koji vas uvjerava da će vam heroin pomoći. Naravno da je njemu u interesu da vas zajebe.
Na teritoriji cele bivše Jugoslavije, teško da ćete naći jednog ekonomistu ili finansijskog eksperta koji nije liberalno orijentisan. Šta im je? Da li je reč o potrebi periferije Evrope da se dodvori njenom centru?
Morate znati da je na našim prostorima došlo do planskog uništavanja tradicije političke ekonomije utemeljene na marksizmu. Ne samo da su se marksističke knjige masovno bacale na smetlišta početkom devedesetih, nego je marksizam postao psovka. A u usporedbi s ovim današnjim liberalnim papagajima, ekonomisti poput Branka Horvata, a to kažem kao netko tko s njime nije ni u kakvom rodu unatoč istom prezimenu, bili su divovi. U usporedbi s banana-državama bivše Jugoslavije, koje su rasprodale gotovo svu državnu imovinu, uništile privredu i industrije, Jugoslavija izgleda kao znanstvena fantastika, i to ne kažem kao netko tko je nostalgičan za ičime. Moramo se riješiti i nostalgije, ali i lijeve melankolije.
Zašto se taj liberalno–kapitalistički koncept tako lako primio na Balkanu?
Zato jer smo se mi našli u specifičnoj historijskoj situaciji nakon raspada Jugoslavije. Nakon decenija iskustva takozvanog realno postojećeg socijalizma, jedna se ideja ispraznila a potom i napustila, pa je utoliko bilo lakše da se „realno postojeći kapitalizam“ primi na ovim prostorima. Dodajte tome brutalni rat, izmišljene nacionalne identitete, i imate savršene preduvjete za „doktrinu šoka“ koja se uvijek primjenjuje u doba krize.
U Srbiji se pojavila jedna analogija između pojave Sirize i vremena dolaska Slobodana Miloševića na vlast, jer su, navodno, i jedan i drugi dočekani kao spasitelji „sa suncem u kosi„, Milošević je okupio oko sebe i bivše komuniste i disidente itd., a Ciprasa recimo podržavaju „i Vesna Pešić i Mari le Pen„. Koliko ova analogija ima smisla, tj. kolika je dubina njenog besmisla?
Nema baš nikakvog smisla.
Jedan nedavni izveštaj Svetskog ekonomskog foruma, kao i tekst u „Gardijanu„, svrstavaju gotovo sve zemlje bivše Jugoslavije u one kojima preti dužnička kriza. Bez obzira na to, ovdašnji političari su veliki ljubitelji mera koje im propisuje MMF. Kada bi neku od ovdašnjih zemalja pogodila dužnička kriza, šta je verovatnije: da se ovde rodi neka Siriza ili da se vlasti dočepaju ultranacionalisti?
Ono što je zanimljivo na Balkanu, i u Hrvatskoj i u Srbiji, jeste da naše vlasti čak niti ne trebaju MMF ili tzv. Trojku. Oni i bez ikakve prisile ili pritiska rade sve ono što bi MMF htio. I to je ključna razlika spram Grčke gdje barem imate vladu koja se tome usprotivila, a koja je, kada je uvidjela da nema dovoljnu moć da se tome zaista i odupre, jasno rekla da će potpisati novi sporazum, ali da u njega ne vjeruje. Kod nas političari ne potpisuju nikakve sporazume, ali vjeruju u njih.
Nemačka kancelarka Angela Merkel se pre dve nedelje „prvi put susrela sa realnim posledicama svoje politike“ („Gardijan„), prilikom susreta sa palestinskom devojčicom kojoj preti deportacija iz Nemačke. Ta devojčica je pokušala da joj objasni kako funkcioniše život, a kancelarka je onda njoj uzela da objašnjava kako funkcioniše politika. Da li se u današnjem svetu politika „odlepila“ od realnog sveta i života?
Mislim da je taj primjer o kojem govorite najbolji dokaz sraza politike i realnog života. Kancelarka Merkel morala bi se na svakodnevnoj razini susretati sa grčkim djevojčicama, sa penzionerima, sa izbjeglicama, sa svima koji pate od štetne politike koja je rezultat njemačke hegemonije unutar Europske unije.
Sutradan se pojavila informacija da će ta devojčica ostati u Nemačkoj, što se meni lično čini kao ekstremno glup potez, i kao sve suprotno od onoga što je to dete pokušalo da kaže.
Znate kako kaže Oskar Vajld u svojoj kritici filantropije. Nije poanta u tome da damo dinar nekom prosjaku, već bi se zadatak trebao sastojati u tome da stvorimo takvo društvo u kojem filantropija neće biti ni potrebna. Jednako tako, nije rješenje u tome da se jednoj djevojčici, samo zato što je dobila medijsku pažnju, ipak pokloni šansa da ostane u Njemačkoj, već bi se trebalo stvoriti takav sustav u kojem izbjeglištvo neće biti moguće.
Šta nam o svetu u kom živimo govori to što se globalna visoka politika vrti oko pojmova „rast„, „štednja„, „bezbednost„, a ne „solidarnost„, „humanost„, „jednakost„?
Sve najgore.
Kada pogledamo ovu i ovakvu današnju Evropu, kakva joj se sudbina može anticipirati?
Najprije moramo uvesti nekoliko razlika. Prvo, Europska unija nije isto što i eurozona. Ukoliko Grčka i izađe iz eurozone, ona još nije izašla iz Europske unije. I drugo, Europska unija ni u kojem slučaju nije isto što i Europa. Čak i nobelovci poput Krugmana i Štiglica kažu da monetarna unija nema smisla, da je koncept eura neodrživ. A ja bih otišao korak dalje i rekao da ovakva EU nije održiva i nema budućnost. No to još ne znači da Europa nema smisla, ili barem „ideja Europe“.
