Nemačka unutrašnja preispitivanja

Specijalno za „Vreme“ iz Berlina

„Konačno je jedan atentat na Hitlera uspio“, likovao je lijevo-kritični dnevnik „TAZ“. Početkom ljeta u Berlinu je otvoren muzej „Madamme Tussaud“ u kojem je među slavnim ličnostima iz Njemačke i svijeta, po uvjerenju uprave, u vosku morao biti ovjekovječen i Adolf Hitler. Prethodile su doduše mnoge polemike i kritike na račun tog izloška, ali je uprava novog muzeja, tek trećeg u Evropi nakon Londona i Amsterdama, i s ambicijom da bude velika atrakcija glavnog grada Njemačke, inzistirala. Namrgođeni je diktator doduše izložen u najneutralnijoj mogućoj pozi, kako stoji uz radni stol, bez karakterističnog pozdrava, za razliku od svih drugih figura zaštićen staklom i opremljen upozorenjem da se ne smije fotografirati. No, već posjetilac s ulaznicom broj dva, na sam dan otvaranja muzeja, Hitleru je jednim udarcem odrubio voštanu glavu, uz povik „Nikad više rata!“. Ispostavilo se da je atentator nekadašnji policajac iz četvrti Krojcberg koji je otpušten iz službe nakon što je pri policijskom uredovanju prilikom uobičajenih berlinskih nasilnih prvomajskih demonstracija, koje se na kraju pretvaraju u ulični rat policije i lijevih autonoma, izjavio kako zapravo osjeća da bi radije bio na drugoj strani.

VIŠE OD ANEGDOTE: Taj događaj s voštanim Hitlerom je više nego samo anegdota. Unatoč svih oficijelnih napora i dugih godina političkog djelovanja koji bi se mogao sažeti u eufemizam „prevldavanje prošlosti“, Njemačka ima još dosta kostura u ormaru a s mnogima od njih i do danas ne zna točno što početi. Jedan od najkontroverznijih je svakako atentat na Hitlera, 20. jula 1944, datum koji se medijski eksponira najviše u feljtonima i formalno obilježava polaganjem vijenaca u berlinskom spomen-muzeju atentata i cijele zavjere koja mu je prethodila, ali je do danas, kako je to formulirao pokojni publicista i povjesničar Joakim Fest, ostao „praznik druge klase“. Možda tek zadnjih godina sudionici operacije „Walküre“, više desetaka visokih oficira, diplomatskih službenika, nekoliko teologa te mali krug prijatelja i članova obitelji zavjerenika doživljavaju širu javnu rehabilitaciju nakon što su desetljećima uglavnom prešućivani, a šapatom čak nazivani i izdajicama. Jer, zavjerenici su prekršili zavjet poslušnosti, onu vrstu lojalnosti koja u krajnjoj konzekvenci ukida i mišljenje, onu odliku njemačkog mentaliteta bez koje bi Hitlerova uspješnost sigurno bila manja. To je, na primjer, ona ista poslušnost koja je proizvođača peći za krematorije, kada je na suđenju upitan zašto ih je nastavio isporučivati i nakon što je vidio i morao shvatiti čemu zapravo služe, navela da, jedva razumjevajući pitanje, odgovori kako je morao, jer je s nadležnim ministarstvom o prodaji tih peći sklopio – i potpisao – ugovor!

U apsolutno najvećem dijelu demokratskog spektra Njemačke nema danas nikakve sumnje da je ono što je učinjeno sa Židovima bio zločin bez presedana, povijesna mrlja, užasno naslijeđe – i obaveza – za generacije; stanoviti odijum postoji i prema SS-u i Gestapou, ali odnos prema regularnoj vojsci Trećeg rajha, Vermahtu, nešto je drugo.

Atentator na Hitlera, Klaus Šenk grof fon Štaufenberg, se kao oficir Vermahta na vjernost zakleo Fireru lično pa je prekršio ugovor i zakon poslušnosti kada je u štabu gdje se pred kraj rata, dok je svima osim Fireru već moralo biti jasno da će ga izgubiti, donio torbu s tempiranom bombom. Stavio ju je pod stol, uz mjesto gdje je Hitler zajedno s vodećim generalima upravo analizirao situaciju, no, netko ju je premjestio, jer im je smetala pri naginjanju nad vojnim kartama koje su pokazivale nezaustavljivo napredovanje saveznika. Da je Štaufenberg postupio kao današnji teroristi, žrtvujući se zajedno sa svojom bombom, atentat bi vjerojatno uspio, no, grof se vratio ostalim zavjerenicima kako bi zajedno odmah na vijest o Hitlerovoj smrti počeli provoditi plan o uspostavljanju nove vlade, okončanju rata i spasavanju onoga što je još ostalo od zemlje koju je, po njihovom uvjerenju, Hitler vodio u sigurnu propast. Bomba je eksplodirala predaleko, jedan je oficir doduše poginuo, ali je Hitler samo lako ranjen u ruku i već je za nekoliko sati počela stravična odmazda. Staufenberg i nekoliko najvažnijih zavjerenika su uhvaćeni i likvidirani još iste noći, zatim su zaredala ekspresna suđenja, oko 200 zavjerenika je idućih tjedana obješeno na kuke – nečasni način za likvidaciju vojnika – a krug istraga, sudskih postupaka i drastičnog kažnjavanja trajao je praktično do samog maja 1945. Kao i jedine još raspoložive njemačke muškarce, dječake i starce koji su mobilizirani u obrani gradova, masovno ginuli u zadnjim danima rata, toliko Hitler nije štedio ni svoje elite, oficire i intelektualce, zavjerenike, u velikom broju pripadnike plemstva, koji su nemilosrdno uništavani do zadnjeg dana, što se nije ograničavalo samo na izravne sudionike operacije „Walküre“: protjerivane su cijele obitelji, konfiscirana su im imanja, žene stavljane u zatvore i logore, djeca u nacističke odgojne domove gdje ih je trebalo preodgojiti u „ispravne rodoljube“.

ARISTOKRATSKA ELITA: No život u domu je bio prava idila u odnosu na onaj poslije oslobođenja, koje neki do danas radije nazivaju „kraj rata“, jer su obitelji zavjerenika godinama, zapravo desetljećima u poslijeratnoj Njemačkoj bile stigmatizirane društvenim prezirom i socijalnom izolacijom, ispričao je ovih dana u jednom od brojnih intervjua povodom 20. jula sin grofa Štaufenberga.

Treba znati da je većina zavjerenika dolazila iz redova aristokratske elite carske Njemačke, sam Štaufenberg je bio potomak vrlo cijenjene bavarske obitelji, aktivni katolik, kao mladić zanijet mističnim idejama simbolističkog pjesnika Štefana Georga, profesionalni vojnik i u tridesetima tvorac modernog koncepta njemačke vojske koja je s konjice prešla na motorizirane jedinice, oženjen baronicom Lerhenfeld s kojom je imao dvije kćeri i tri sina. Iluzije je izgubio u Poljskoj i Rusiji gdje je služio u vrhu organizacionog štaba, a po vlastitim je riječima bio potpuno svjestan svih dimenzija operacije „Walküre“:

„Onaj tko se sada odvaži nešto učiniti mora biti svjestan da će za povijest biti izdajica Njemačke. Onaj tko odluči da ne učini ništa će pak biti izdajica vlastite savjesti.“

Savjest je možda i stvar generacije, zapravo su tek potomci slobodno ali oprezno i polagano, javnim istupima, biografskim knjigama, filmovima i humanitarnim angažmanom počela probijati nevjerojatan zid osude i prezira koji je obavijao sudionike i simpatizere operacije „Walküre“, iako se ne bi moglo reći da je nedostajalo dokumenata, povijesnih istraživanja pa i vrlo istaknutih javnih osoba koje su zagovarale i opravdavale zavjeru.

Kada sam došla u Njemačku, prije više od dvadeset godina, upravo sam gutala knjige uspomena supruga nekoliko najvažnijih zavjerenika kao što je bio grof Jork, visoki ministerijalni činovnik Bilenburg, jedan od šačice preživjelih koji je utočište našao u domovini svoje žene, Engleskoj, ili meni najdraži među svima, briljantni diplomata i kozmopolit, Adam fon Trot. Otkrivala sam tako jednu malu, ali sasvim novu i sasvim drugačiju Njemačku, onu koju, uz poznati otpor komunista i socijaldemokrata, koji su zbog toga završavali u logorima jednako kao i Židovi, čine i ondašnji dezerteri, do danas rehabilitirani samo na pola srca, a u penzijama tek nedavno približeni vojnicima Vermahta, onu koju čini krug oko minhenske studentske grupe otpora „Bijela ruža“, onu koju predstavljaju obični građani koji su znali što se događa i po cijenu vlastitog života skrivali Židove, a ne na zadnjem mjestu, onu koju čine danas sve brojniji pripadnici nacističkih obitelji koji javno istražuju prošlost svojih očeva i djedova, ne skrivajući ništa i uglavnom uz zgražanje ostalih rođaka. Tako iz dana u dan ima sve više knjiga poput „Moj otac ratni zločinac“, biografije SS-komandanta beogradskog logora Sajmište , koju je bespoštedno sastavila njegova kćerka ili cjelovečernjeg filma „Dvije, tri stvari koje znam o njemu“, sina jednog drugog visokog nacističkog funkcionera.

Sva su ta djeca i sama bila žrtve, odgajana u duhu uspomena na očeve-junake i s teškim frustracijama kada su počela nazirati istinu.

PUČ UNUTAR ISTOG KRUGA: Dodatna otežavajuća okolnost za atentat od 20. jula 1944. jest činjenica što svijet taj pokušaj nikad nije potpuno akceptirao. Bila je to pobuna u dvoru, puč unutar istog kruga moći, zakašnjeli pokušaj grupe koja je dugo u svemu i sama sudjelovala, te Hitlera poželjela zbaciti tek kada je bilo sasvim jasno da gubi; grupa oko Štaufenberga, koji je na istočnom frontu izgubio oko i ruku, dugo je odobravala osvajanja i holokaust i sudjelovala u njima, glase glavni prigovori nekih stranih povjesničara. Njemački, poput Petera Štajnbaha, profesora povijesti na sveučilištu u Karlsrueu drže da neomiljenost zavjerenika proizlazi iz činjenice što zavjera, makar i neuspjela, ostalima, najvećem broju prilagođenih koji su u novoj poslijeratnoj Saveznoj Republici jednostavno promijenili zastavu, pokazuje da je bilo alternativa, da je bilo moguće barem probati. U tom je svijetlu atentat od 20. jula i ogledalo i izazov za poslušne.

„Odluka između kooperacije i konfrontacije, između prilagođavanja i otpora proizvodi duboki razdor i u samim ljudima. Ne postoje savršeni, čisti junaci nego samo osobe koje su u stanju prevladati stanovište koje su možda imale ranije, to je suština otpora – ali tu se odmičemo i od standardne crno-bijele sheme, tu dolazimo u područje u kojem ima mnogo sivog, ali to je život, a to je i povijest“, kaže Štajnbah.

Običnim Nijemcima je do danas mnogo lakše akceptirati otpor brata i sestre Šol iz „Bijele ruže“ koji su se moćnom nacističkom režimu pokušali oduprijeti kao obični studenti a ne iznutra, iz samog središta moći, poput oficira koji su zakletvu vjernosti položili Hitleru lično. Dvoje minhenskih studenata, po nekim anketama, spadaju u najomiljenije povijesne ličnosti, dok bi imidžu Štaufenberga lakše moglo pridonijeti nešto izvan zemlje, na primjer holivudski film o zavjeri, čije je već i samo snimanje na mjestu stvarnog događaja, u tzv. Bendler-bloku, gdje je grof atentator zajedno s petoricom najvažnijih zavjerenika streljan još iste noći, izazvalo golemo uzbuđenje u političkom i medijskom Berlinu. Mnogi su bili protiv „skrnjavljenja“ poprišta povijesnih događaja, iako je pitanje da li je kritičare vodila baš samo briga za dostojanstvo zavjerenika. Film trenutno i u Americi ima producentske teškoće, ali nema sumnje da će Tom Kruz u glavnoj ulozi, popularnosti kontzroverznog Štaufenberga pridonijeti više nego sav dugogodišnji povjesničarski trud.

Koliko su stvari kompleksne pokazuje još jedan ovoljetni berlinski događaj – javno polaganje zakletve novih vojnika Bundesvera, čin koji je od kada je osnovana nova poslijeratna njemačka vojska, održavan iza zatvorenih vratiju kasarni, praćen uglavnom pomiješanim osjećajima prisutnih. Ove je godine ministar obrane, Jung, CDU, došao na ideju da se zakletva prvi puta polaže javno, na travnjaku ispred parlamenta – tijela kojem se regruti i zaklinju. U vrijeme kada njemački vojnici obavljaju u okvirima mogućnosti uspješan a u svakom slučaju težak i odgovoran posao u nizu mirovnih misija po cijelom svijetu, pomisao da svoj put počinju javnom paradom i ne bi trebala biti tako čudna, no u zemlji s povijesnim opterećenjem njemačke vrste, sve što je u vezi s vojskom postaje predmet posebnih povećala i još većih osjetljivosti. Na kraju je nađen kompromis: na polaganju zakletve govor nije održao nijedan aktivni političar nego vrlo uvaženi bivši socijaldemokratski kancelar Šmit, u devedestima, osoba koja je, saževši svoj govor u poruku vojnicima da ih režim više nikad neće izrabiti, bez sumnje našla prave riječi za pravu priliku, ali je već sam taj izbor pokazao o kako se osjetljivoj temi radi, da se i ne spominje činjenica kako nitko od vodećih aktivnih političara nije prisustvovao tom činu.

U „suočavanje i prevladavanje prošlosti, sa svom odgovornošću koje to nosi, naročito prema izraelskoj državi“ kao jednoj od konstanti njemačke politike ne treba sumnjati, ali izvan visokih sfera, u dnevnoj praksi te teme tako ipak ostaju prepuštene autsajderima – penzioniranim političarima, ma kako zaslužni bili – potomcima počinilaca, u uniformi ili bez nje – kao što je moj prijatelj Hartmund Topf, sin iz obitelji tvorničara krematorijskih peći koji je iz obiteljskih dokumenata sastavio pokretnu izložbu i neumorno s njom putuje po cijeloj zemlji – ili umjetnici, mnogi od njih i sami iz obitelji bivših nacista – ili zavjerenika, kao što je slikar grof Štaufenberg, atentatorov nećak koji je nedavno na neobičan način pomogao prijatelju-umjetniku iz Sarajeva: Braco Dimitrijević je za jednu svoju instalaciju za berlinsku izložbu trebao cipele, koje je želio smjestiti na fotografiju Franca Kafke. Posudio mu ih je prijatelj-slikar pa su se tako Štaufenbergove cipele našle na licu židovskog pisca postavljene rukom partizanskog sina iz Bosne – jedan od malih krugova koji se zatvorio, ali bezbrojni još nisu, ni više od šest decenija kasnije.