
Izložbe – Braća De Žon u Beogradu 1888
Dvor na teferiću
Fotografije francuskih fotografa iz 19. veka na izložbi koju je priredio Čedomir Vasić
Fotografije francuskih fotografa iz 19. veka na izložbi koju je priredio Čedomir Vasić
"Obrazovani i pošteni mladi ljudi u današnjem svetu nemaju izbor, osuđeni su na lopovluk, bljutave kompromise i odricanje od svojih moralnih načela. To je veliki civilizacijski poraz. Ideje prosvetiteljstva, solidarnosti i socijalne pravde posustale su pred gramzivošću bogatih i moćnih"
U sredu 12. marta, u beogradskom Bitef teatru premijerno je prikazana drama Biljane Srbljanović Mali mi je ovaj grob u režiji Dina Mustafića, urađena u koprodukciji Hartefakt fonda, Bitef teatra i Testament filma iz Beograda, Kamernog teatra 55 iz Sarajeva i kazališta Ulises sa Briona. Jedan od dramaturga predstave bio je i Božo Koprivica. U ovom broju "Vremena" donosimo njegov dnevnik pisan tokom rada na ovoj predstavi
Aboridžini veruju da svaki oblik života, bilo da je to svetlost, stena ili drvo, ima svoj spoljašnji, vidljivi oblik, i nevidljivi, unutrašnji, koji sanja. Sanjanjem nevidljivo postaje vidljivo. Izložba u beogradskom Muzeju primenjene umetnosti govori i o tome
Intervjui slični ko jajetu jaje, na drugoj pak stranici gost prilog daje: verovali ili njet, svako pomene prozor u svet
Sve uze da se vlada u tišini i dostojanstveno, Jedinica je bio u svom ritmu padanja glave i naginjanja iz čaše, Petica uze završno forsira, bljucnu na levo rame, ali uze vazduh, opet naže iz čaše, i viknu, ‘De je Panta!
Oni koji se razumeju u umetnost, zbog dosadnog i traljavog početka u kom se stilski mešaju babe i žabe, i zbog imbecilnog kraja, verovatno će o filmu Top je bio vreo da imaju lošu sliku. S pravom. Manje umetnički, a više emotivno osetljivu publiku verovatno će da dirne potresna priča. Emotivno neosetljivi će da crknu od dosade jer je reditelj, ubeđen kako tragedija i smeh ne idu zajedno, većinu crnog humora koji postoji u romanu iz ekranizacije izbacio. Oni kojih se roman i sarajevska tragedija tiču, biće ogorčeni što je u filmu "politički korektno" izbačena većina detalja koji ukazuju na odgovornost bošnjačke strane u bosanskom ratu... Beogradski poklonici kulta Mušana Topalovića Cace će, baš kao i njihove sarajevske "kolege", i pored svih ovih "korekcija", uključujući i pomenuto silovanje kraja priče i poente romana, nalaziti kako je film, ipak, "velikosrpski", što će reditelja dodatno učvrstiti u dirljivom uverenju da je "u pleksus" udario "lažne patriote", a ne braću Limijer... Ukratko, kol’ko ljudi, tol’ko ćudi...
Mešanje pojmova socijalizma i hrišćanstva funkcioniše kad to rade Pit Siger ili Brus Springstin, jer to obema ideologijama daju lepu, poetsku notu koja govori o univerzalnoj ljubavi. Ali, politikolog Dačić nije ni hipik ni Jehovin svedok pa da mu oprostimo, već neko ko mora da ima temeljno znanje kad pravi ovakve komparacije
"Posle iskustva sa snimanja filma Marble Ass, Želimir Žilnik je za mene bio jedno od najvećih čuda koje sam imao prilike da vidim, večita inspiracija, obrazac da umetnik mora da bude spreman na sve, da nema stvari u životu koju ne može da izdrži. To je smisao i suština umetnosti. Davanjem takvog primera on kao čovek i kao umetnik ima validnost. Bez toga, sve je sviranje kurcu. Mislim tu i na sebe, istrajao sam trideset godina"
Niko ne zna šta se na Tikalovim slikama događa. Ko su ljudi-prilikovi i utvare na njima? Šta traže, koga traže, kuda idu, šta nameravaju? Kada gledam te slike, osećam se kao da čitam Gogolja: vidim sklepane zapurnjale prostorije pune spodoba, poluljudi, hermafrodita, naopakonasađenih, zvjerova, zombija i homunkulusa, rupara i ostalih sektaša, zlih duhova, inkvizitora, rusalja i babetina našeg života, letećih mrtvih duša, sumnjivih lica, revizora i izvršitelja poslednjeg suda... Tikalov svet razumem kao nekakve donje radove koje izvode kamuflirani likovi suludim alatima, presipajući ništa u ništa i mereći ništa ničim nekakvim alhemijskim atanorima, potpomognuti pometenim i sipljivim arhivarima...
"Posle raspada Jugoslavije neki narodi su definisali, organizovali i stabilizovali svoje države. Mi spadamo među one koji to nisu uradili. Srbija se pretvorila u zemlju koja uvozi pasulj i beli luk, a izvozi odlikovanja. Kafana ‘Šargan’ je šezdesetih godina bila ostrvo odbačenih na periferiji Beograda, a danas je cela Srbija postala kafana ‘Šargan’. Kafana puna poniženih ljudi bez perspektive i nade. Jedino je onaj periferijski politički aktivista Mile, u međuvremenu, verovatno postao ministar, ako ne i nešto veće od toga"
"Ovo naše vreme je vreme Gazda Riste i familije Živke ministarke. Ali: šta da se radi sa tim podatkom? Pa da se ide u pozorište dok ga još ima, dok ga ne zatvore, da se šire vidici i hrani duša delima naših umetnika, a ne, kako Vučić poručuje građanima, da promene svest tako što će naučiti da poštuju novac. Žao mi je što Vučiću neko od njegovih intelektualnih udvorica ne donese na čitanje Vilhelma Rajha ili Bukovskog, ili Tarika Alija, Markuzea – ko zna šta bi nam onda poručio u kom pravcu da se menjamo. Stvarno je horor kad političar narodu poruči da menja svest. Ako nam političari, njihovi mediji i psiho-gurui kroje predstavu o stvarnosti i čoveku u jednoj dimenziji, umetnost i pozorište su najdivniji način da sve to dovedemo u sumnju i shvatimo da čovek nije jednodimenzionalan, da nije samo politička životinja već nešto mnogo šire"
Ravnodušan sam prema izborima i prema njihovom ishodu, ali mi nije svejedno što ću otrpeti još jednu kampanju, još jedno večno vraćanje istog, što ću opet biti ktitor toga karnevala
Danska serija Borgen nesmiljeno je lucidan prikaz funkcionisanja savremene politike, odnosno parlamentarne demokratije u svim njenim i banalnim i uzvišenim aspektima
"Budući da sam rođen u Beču, ovde sam tokom školovanja učio da za izbijanje Prvog svetskog rata krivicu treba tražiti među srpskim nacionalistima. Zatim, učio sam da su i za nacionalsocijalizam krivi drugi, koji su od Austrije načinili svoju prvu žrtvu. Međutim, bio sam inspirisan i člankom Muharema Bazdulja, koji govori o sudbini table posvećene Gavrilu Principu. Tekst opisuje primer podizanja jednog u osnovi utopijskog spomenika, i svu različitost ljudi koji su za to zaslužni – Muslimani, Jevreji... Tu je i ugravirani natpis sa datumima prema starom i novom kalendaru... Sve to dođe do Hitlera lično, u vozu negde u Štajerskoj... Osim toga, taj zapis – ‘Gavrilo Princip navijesti slobodu’, nagovestio je slobodu – dugo sam razmišljao kako bi to uopšte moglo da se prevede na nemački... Zatim, to pokreće mnoga pitanja. Iako je tematika Hitlera, inače Austrijanca, ovde već obrađena na sve moguće načine, sem u pornografiji – a ni to ne smem da tvrdim, čitava ova afera činila se ipak kao nešto neistraženo. Još je bitnije pitanje nestanka table – kada bi, na primer, neko u Nemačkoj pronašao tablu i rešio da je vrati, kome bi je vratio?"
"Znamo da je naše podneblje periferija u odnosu na svetska umetnička dešavanja, da uslovi u kojima radimo nisu dobri. U našem društvu, umetnost ili kultura nikada nisu u žiži interesovanja. Ali interesantno je kako umetnost ipak i uvek opstaje i postoji. Šta god da se dešava umetnost i umetnici postoje, a na osnovu nekog neobjašnjivog optimizma i neugasivog entuzijazma"
U Muzeju istorije Jugoslavije u toku su dve izložbe posvećene detinjstvu. Jedna govori o odrastanju u Kraljevu tokom prethodna dva veka, a druga o odrastanju u socijalističkoj Jugoslaviji
"Uzroke srpskog pada vidim u jednom nezrelom, bandoglavom i sebičnom društvu, društvu koje dva veka nije uspelo da se uspostavi i da napreduje u bilo kom pravcu. Ovde su državna rukovodstva za ova dva veka više ličila na skup ludaka, a narod je postao sitničav, neiskren, nezbrinut, pun mržnje i odsustva smisla za drugog i za drugačije, narod pod raznim varijantama bensedina. Države kao što je ova nemaju nikakvog smisla, svrhe, značaja i perspektive u svetu. To je razlog što nas ne uvažavaju i ne priznaju. Da nesreća bude veća, ovde su se bili naklatili i komunisti koji su upropastili sve čega su se dotakli. Prosto je neverovatno šta se sve ovde sručilo i survalo. Zbog toga sam ubeđen da izlaza nema, jer ovaj narod se ne obuva u istoj pameti. Ovde pamet uglavnom služi za muvanje, mračne poslove, sulude ideje, i za zajebanciju. Budući da je Srbija u odnosu na razvijeni evropski svet na samom dnu, ako bi kojim čudom i krenula u nekom dobrom pravcu, kada dođe na pristojan nivo, ko zna da li će svet postojati u ovom stanju, i da li će uopšte postojati"
"Višenacionalnost, višejezičnost i multikulturalnost u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini su prirodno stanje, realnost, svakodnevica i kvalitet životnog i kulturnog prostora Vojvodine. Kultura u Vojvodini treba biti, a to i jeste, kultura različitosti. To ne znači samo različitost jezika i nacionalnih tradicija, već razlika koje vode u bogatstvo izraza"
Početkom decembra, na utakmici poslednjeg kola jesenjeg fudbalskog šampionata, navijači Crvene zvezde su na tribinama razvili transparente sa porukama do sada neviđenim u navijačkoj ikonografiji. Na njima je, naime, pisalo: "Zašto Srbija nema muzeje?" i "Otvorite Narodni muzej i Muzej savremene umetnosti!" Ovakav postupak navijača izazvao je veliku pažnju medija i mnoštvo komentara u javnosti. Ono što se, međutim, do sada nije znalo jeste činjenica da navijači nisu sami došli do ideje za transparente sa ovakvim sadržajem. Na ideju su došli beogradski umetnici Vesna i Nikola Božović, koji su smislili i na ovaj način realizovali svoj umetnički projekat. Jedan od autora ovog projekta, Nikola Božović, za "Vreme" piše o tome kako je došao na ovu ideju i šta je želeo da postigne
Ima ona dubokomislena da crtež menja hiljadu reči. Ono što je važno je – kakvih hiljadu reči? Ako je od onih književnih, vredelo je crtati. Ako je od onih koje čujemo u rijalitiju ili raznim (a)socijalnim mrežama, šteta potrošenog vremena
Muzej evropskih i mediteranskih civilizacija (MuCEM), otvoren u junu ove godine u Marseju, jedan je od najuspelijih muzeoloških projekata realizovanih u Evropi u skorije vreme
"U očuvanju kulturnog identiteta mađarske nacionalne manjine bitnu ulogu imaju ustanove i manifestacije kulture, kao i udruženja za očuvanje kulturnih posebnosti. Prema našim podacima, registrovano je više od 300 takvih udruženja za očuvanje nacionalnih, kulturnih i drugih posebnosti"