Moskovska izložba posvećena sovjetskom slikarstvu nastoji da prikaže mehanizam boljševičke propagande, ali i da u isto vreme izmeni uvreženo mišljenje da socrealistička umetnička dela nemaju nikakvu umetničku vrednost
Za „Vreme“ iz Moskve
„Da li je ovo red za Lenjina?“, pita vremešna dama drugaricu dok stoje u redu ne kraćem od 500 metara ispred moskovskog izložbenog paviljona smeštenog u nekadašnjem carskom Manježu. „Ti nisi normalna“, odgovara joj prijateljica. „Što nisam normalna? Pa sećaš se da je ranije do ovde bio red za Mauzolej.“ „Jeste, ranije, ali davno!“
Red je za moje pojmove bio nepregledan, duvao je severni vetar, sneg je promicao, a temperatura oko nule. Nisam očekivala da će Moskovljani radni dan u podne da provedu strpljivo čekajući u redu da bi pogledali izložbu „Romantični realizam – Sovjetsko slikarstvo 1925–1945“ ocenjenu kao kulturni događaj godine, iako nisu izostale kritike ni da je reč o – prevari. Izložba je otvorena 4. novembra, realizovana je kao zajednički projekat najvećih ruskih muzeja – ukupno 80 radova sovjetskih umetnika iz perioda 1925–1945. izloženo je u 12 tematskih celina i izazvala je ogromno interesovanje publike i javnosti. To je razumljivo ako se uzme u obzir činjenica da su prikazi sovjetskog slikarstva ili sovjetske umetnosti u više navrata pravljeni u inostranstvu, a ovo je prvi put da je socijalistički realizam tema jedne izložbe organizovane u samoj Rusiji. Izložbu je kustoski potpisala Zelfira Tregulova, koja je od februara na čelu prestižne Tretjakovske galerije i čiji je ovo prvi autorski projekat, a uradila ga je u saradnji sa Dmitrijem Likinom, umetničkim direktorom Prvog kanala ruske televizije, i Eduardom Bojakovom, rediteljem. Izložba je još pre otvaranja pobudila veliku pažnju, pre svega zbog kontroverznog naslova „Romantični realizam“, ali i velikog budžeta, a polemike u štampi, na televizijama i socijalnim mrežama još traju.
UMETNOST I PROPAGANDA: Naime, „Romantični realizam. Sovjetsko slikarstvo 1925–1945“ pokušava da prikaže mehanizam kroz koji je sovjetski socijalizam, novi i u to vreme jedinstveni društveni sistem, promovisao tadašnje zvanično proklamovane vrednosti, ali i da u isto vreme izmeni uvreženo mišljenje da socrealistička umetnička dela nastala u ovom istorijskom periodu nemaju umetničku vrednost.
U Sovjetskom Savezu propaganda je bila jedan od vidova širenja boljševičke ideologije među svim društvenim grupama. Već u aprilu 1918. godine, samo šest meseci posle Oktobarskog prevrata, uprkos gladi i građanskom ratu koji je još trajao, Vladimir Iljič Lenjin izneo je plan „monumentalne propagande“ u kome su bili navedeni principi nove umetnosti. Kao najmoćniji instrumenti boljševičke propagande korišćeni su plakati, filmovi, animirani filmovi, štampa i literatura posvećena veličanju komunizma. Ovi mediji su se obraćali svim društvenim grupama i uzrastima i bili su najpogodniji način da se dopre do svesti građana koja je trebalo da se oblikuje po želji Partije. Socijalistički realizam, koji je nastao pod pokroviteljstvom glavnih političkih stratega boljševizma, bio je moćno sredstvo za uticaj na mase, ali i pokušaj da se religija zameni nekom vrstom paralelne stvarnosti „sovjetskog raja“.
STVARANJE MITA: Dvanaest segmenata na izložbi u koje su autori rasporedili slike izgledaju kao dvanaest odvojenih sakralnih prostora i svaki od njim ima atmosferu malog sovjetskog raja. Prvi je nazvan „Stvaranje mita“ i njegova namera je da pokaže službenu sovjetsku umetnost kao moćan propagandni resurs, a umetnika kao ilustratora koji svesno ili nesvesno propagandu uzdiže do nivoa sopstvenog umetničkog iskaza. Najupečatljivija slika ove vrste je II kongres Kominterne Isaka Brodskog iz 1924. godine. Segment nazvan „Slike vođe“ predstavlja put umetnosti od slobode do neke vrste estetike „optimističkog konformizma“, koji iako nije bio nametnut nekim dekretom, svakako je bio podržavan. Ovde su izloženi portreti Lenjina, ali i Staljina. Treći segment posvećen je Crvenoj armiji, za njim sledi „Poetizacija rada“. U ovom poglavlju izložbe najvidljiviji je prelaz od estetike usiljene radosti u slikama iz 20-
-ih, do već zrelog predratnog socrealizma. Rad više nije težak i mukotrpan, na tim slikama vidimo vesele i lepe radnice ribokombinata, snažne kosače, rudare.
„Uvis!“ je naslov dela izložbe koji su autori posvetili čudu letenja, vazduhoplovstvu, u stvari čudu života. Za razliku od atmosfere dramatičnih portreta ili masovnih skupova, ovde sve odiše čednošću, nežni sivoplavi tonovi izgledaju zaista romantično. Vidimo slike Aleksandra Labasa na kojima je svet umiven i svež, a u njemu žive ljudi kojima ni gravitacija više nije problem. Sledeća tema je „Novo telo – novi čovek“. Sovjetska vlast zainteresovala se za sport i fiskulturu, i već 1918. godine je formirano Odeljenje za fizičku pripremu radnika, koje poručuje: „Mladoj zemlji trebaju jaki građani. Robovi, ustanite. Ispravite leđa i kolena!“ Ubrzo potom se razvija kult tela i zdravlja, koji dalje vodi do novog kulta, a to su odmor i praznici. Uz to, u prvim godinama posle revolucije dolazi i do seksualne emancipacije. Izložene slike Aleksandra Dejneke i drugih autora bave se oslobođenim telom, ali bez seksualnih aluzija. Novi čovek čvrsto stoji na zemlji i jasno gleda u budućnost. „Praznici i susreti“ deo su romantične ekspozicije novog čoveka, koji je dobio ne samo novu zemlji i nove heroje nego i nove praznike. Nekadašnju porodičnu intimu ili mala cehovska slavlja zamenilo je vreme jedinstva i masovnosti, što se može pratiti i na slikama Brodskog, Efanova i drugih. Tu primećujemo i naglašenu depersonalizaciju likova na slikama.
HEROJI: Deo izložbe naslovljen „Na Istoku“ otkriva da je sovjetska ideologija stigla i do Kavkaza i Centralne Azije, ali i da su pod maskom originalnosti slikari mogli radovima da dodaju dozu egzotike i nacionalnog temperamenta. U ovim radovima sve pršti od boja i radosti. A radost ili „Teritorija sreće“ je poglavlje koje se bavi srećom kao propagandnim zadatkom. Vizija budućnosti je: „Kako je lepo živeti u Sovjetskom Savezu!“ „Teritoriju sreće“ ispunjavaju deca koja se kupaju u potoku, majka sa bebom, dete koje spava, sve gde je sunce, tišina i nebo. „Arhitektonska utopija“ tretira želje pojedinca koji je potpuno lišen želje za privatnom imovinom. Lep, zdrav čovek, srećan što živi u komunizmu, ima potrebu za ogromnim bibliotekama, salama za skupove, stadionima, bazenima, aerodromima. Ideja trijumfalne estetike u arhitekturi prvi put je ostvarena na prvoizgrađenoj moskovskoj metro-stanici.
Segment pod naslovom „Heroji“ važan je deo izložbe. Portretski žanr razvio se u SSSR tokom tridesetih godina, a do tada je socrealizam već potisnuo sve umetničke pravce koji su mu prethodili, a glavne teme u umetnosti su i dalje bile transformacija zemlje i transformacija čoveka. Čovek iz naroda postaje heroj, a rad General Vorošilov u šetnji na skijama Isaka Brodskog reprezentativan primer je portreta po zadatom predlošku. Portretišu se deputati, poljoprivrednici, graditelji mostova i metroa, najbolji ljudi Otadžbine.
Drugi svetski rat je u sovjetskoj terminologiji „Veliki rat“, a danas se u Rusiji naziva Velikim otadžbinskim ratom. On je tema poslednjeg segmenta moskovske izložbe. Napadom Nemačke i početkom rata prestao je u Sovjetskom Savezu progon nad crkvom, socrealizam preuzima biblijske priče i ikonografiju, a zid između duhovne i sovjetske umetnosti se gubi. Deo izložbe posvećen ratu autori su smestili u prostor koji je intiman i sklonjen iz vreve. Ovde je izloženo samo pet slika velikih dimenzija, koje se skoro lično obraćaju svakom gledaocu. Portret Aleksandra Nevskog Pavela Korina naslikan je kao ikona koja predstavlja nebeskog pokrovitelja, Majka partizana s golorukom staricom pred neprijateljskom vojskom priziva sliku Davida pred Golijatom, na slici Aleksandra Plastova Fašista je preleteo ubijeni pastir je nevina žrtva, na Odbrani Sevastopolja Aleksandra Dejneke pobeđuje se smrt, a apologetska slika Pismo s fronta Aleksandra Laktjanova su – Blagovesti.
NOVA ČITANJA: Dnevni list „Komersant“ nedelju dana posle otvaranja izložbe, koja je već dobila status kulturnog događaja sezone, štampao je obiman tekst u kome se postavka kritički analizira, a autorima se poručuje da ne mogu da prodaju socrealizam, produkt represivnog Staljinovog režima, kao nešto romantično, odnosno da socrealizam pakuju kao romantizam. Na ovakve optužbe autorka Zelfira Tregulova odgovara da im je cilj bio da pokažu dela koja su u umetničkim dometima vredna Versaja, a stavove da je „veliku rusku avangardu uništio socrealizam“ ili „da je staljinistička arhitektura, fuj“, smatra snobovskim, jer svaka epoha je legitimna na svoj način. „Čovek koji zna kako funkcioniše manipulaciona mašinerija je zaštićen“, govorio je Josif Brodski, ruski pesnik i disident, američkim studentima osamdesetih. Autori „Romantičnog realizma“ tvrde da su hteli da upozore ljude kako je u njihovoj zemlji radila propagandna mašinerija početkom XX veka, ali i na činjenicu da bez mitologije ne može da se živi.
Mi koji smo izložbu videli, osećamo se upozorenim!
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Nedavno je Srbija uzela kredit od Banke Saveta Evrope za rekonstrukciju ustanova kulture, treći od 2021, iako većinu za koje se ranije zadužila još nije realizovala a neke nije ni počela. Obećanih a neostvarenih projekata ima mnogo više od ostvarenih
„Nemogućnost da se izmeni postojeće stanje stvari rađa beznađe i apatiju. Beznađe i apatija jesu jedna konstanta već decenijama. Pogotovo sada, kada savremeni svet zaista pokazuje svoje neverovatno lice destrukcije, razaranja“, kaže rediteljka „Ivanova“, predstave o poraženom intelektualcu, koja se sutra igra 50. put u Narodnom pozorištu
Dok jedni veličaju ovo filmsko ostvarenje, dobar deo publike negoduje i misli da produkcija nije prišla pevačicinoj priči pažljivo, već da na senzacionalistički način pokazuje brojne mračne trenutke preminule umetnice
U Italiji je prošle godine svaka tri dana ubijena jedna žena. Film o femicidu „There’s Still Tomorrow“ Paole Kortelezi pojavio se u Italiji u vreme burnih protesta protiv femicida, i 2023, postao gledaniji i od "Barbi" i "Openhajmera".Ujedno je i najbolje rangirano ostvarenje koje je režirala jedna Italijanka do sada.
Nakon što smo juče objavili tekst o iznenadnom iseljenju biblioteke „Fontana“, stigli su odgovori Jasmine Ninkov iako smo joj pitanja o ovom slučaju poslali još u četvrtak. Direktorka Biblioteke grada izabrala je da ne rasvetli ovaj slučaj
Niko od novih ili starih ministara u Vladi Miloša Vučevića nema političku težinu, niti će kreirati išta važno u svom resoru. Zato valja parafrazirati Radoja Domanovića: Srbija je poznata po pametnim mladim ljudima i ministrima; prve izvozi po cijelom svijetu, a druge – nažalost – ne
„Otadžbina zove“ Milicu Đurđević Stamenkovski i ona se javlja na dužnost. Dojučerašnja lažna opozicionarka i nova ispodcenzusna ministarka stigla je tamo gde je htela, a to pokazuje kako se praznim srbovanjem može pravdati bilo šta
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!