
Slučaj »Aranđelovac« – Nasiljem protiv književnosti
Od linčovanja do vinčovanja
Nasilno prekidanje promocije romana Svetislava Basare jedan je od simptoma uznapredovale "deponizacije" srpskog društva, politike i kulture
Nasilno prekidanje promocije romana Svetislava Basare jedan je od simptoma uznapredovale "deponizacije" srpskog društva, politike i kulture
Šta je nama, građanima Srbije, Zdravko Krivokapić? U čemu je to javni interes građana Srbije što su glave premijera Crne Gore i njegove porodice na naslovnim stranama tabloida kao na poternicama? U čemu je to javni interes građana Srbije što mesecima unazad u beogradskim TV studijima crnogorski političari objašnjavaju zašto crnogorski premijer treba da podnese ostavku? Zbog čega je, na kraju, naš javni interes za Krivokapićev politički pad važniji od interesa da na tim istim televizijama čujemo od srpskih opozicionih političara, na primer, zašto predsednik Srbije Aleksandar Vučić treba da podnese ostavku? Pritom je ovo drugo nemoguća misija na nacionalnim frekvencijama
Srbija je presudu dočekala sluđena, podeljena, zbunjena, uz očiglednu želju da prođe i ovaj "težak dan", kako reče predsednik Vučić, pa da se vratimo našim omiljenim temama, Đilasu i njegovih 619 miliona, recimo. To nam, ipak, bolje ide
U kovid bolnici u Areni pacijentima su na raspolaganju tri publikacije, među kojima je i Srebrenica – službena laž jedne epohe. U toj brošuri, u izdanju "Pečata", piše da je brojka od 8000 žrtava u Srebrenici "napabirčena", osporavaju se dokazi Haškog tribunala, iskazi svedoka i forenzički nalazi. Ako je barem jedan pacijent smogao snage da pročita ovu publikaciju, njeni autori su, kako kaže sociolog Stenli Koen, postigli svoj cilj, u skladu sa izrekom: kleveći smelo, možda se nešto prilepi
Deveti mart je bilo gubljenje nevinosti – ona tačka posle koje više nema nazad. Zemlja se nakon toga raspala u moru krvi, a mi smo preko noći odrasli znajući da više ništa neće biti isto. Posle se desio Vukovar, zatim Sarajevo, onda Srebrenica, Oluja, Kosovo i bombardovanje
"Pošteno govoreći, ovde moral i politika ne idu zajedno. Ponekad sam bio sa ljudima koji su postali preletači, otišli su kod naprednjaka. Analizirao sam kako izgleda to njihovo uključivanje u novonastalu situaciju, u tu interesnu grupu. Oni svi najpre moraju proći radikalski dril – moraju biti tako isključivi, tako dramatično nepodnošljivi u poništavanju onoga što su bili do tada i onog što sada jesu. Prvo morate biti radikal, pa se onda kao radikal presvučete u naprednjaka. To je jedna inicijacija, jedna metamorfoza demokrata u ono što su naprednjaci. Što je najvažnije, oni često deluju i ekstremnije u osporavanju onoga što su oni bili nego sami pripadnici stare nomeklature oko Vučića"
Kao žrtve zločina iz mržnje pojavljuju se uglavnom pripadnici manjinskih grupa: verske, nacionalne, seksualne i druge manjine. Među žrtvama se nalaze i deca, a zločini iz mržnje se čine na javnim mestima i u okviru porodice
"Moramo da shvatimo da niko neće promeniti ovu kulturnu sredinu osim nas samih. I ako tražim da me Ana Brnabić čuje, da donese određene odluke sa svojim timom i vladom, moram da budem spreman da dam konkretne predloge i da pomognem da se pojasni kako da se te odluke sprovedu"
"U slučaju dodatne desničarske radikalizacije čitavog kontinenta, a onda i Srbije gde će se Vučić svakako truditi da ne izostane, sasvim je moguće da će Šešelj sa svojom strankom dobiti ulogu egzekutora ne samo političkog, nego i fizičkog; to je, uostalom, i bio devedesetih godina prošlog stoleća", kaže za "Vreme" sociolog Jovo Bakić. "Možemo se samo nadati i boriti da do toga ne dođe"
Rat u Bosni i Hercegovini (1992–1995) iznedrio je novi književni žanr, odnosno doveo do ekspanzije knjiga koje su u suprotnosti sa utvrđenim činjenicama, napisane o onima koji su osuđeni za ubistva ili pak od strane onih koji su za ubistva osuđeni
Od 10. do 17. avgusta održan je 24. Sarajevo film festival. Prikazana su 223 filma, čuli su se strani jezici, eks-Jugosloveni su bili najbolji prijatelji kao da se nikad nisu svađali i kao da rata nikada nije bilo
Predsedniku Aleksandru Vučiću, kome je dodeljena glavna uloga u rešavanju kosovskog problema, neophodna je atmosfera straha, miris baruta i scenografija rata kako bi se, primoran da potpiše pravno-obavezujući sporazum sa predstavnicima kosovskih vlasti, što defakto jeste priznanje Kosova, među Srbima (prevashodno svojim glasačima) predstavio kao onaj koji će, kako i sam kaže, uspeti ništa da pretvori u nešto. Realnost je, međutim, drugačija
"Zapadni Balkan postaje pustinja, iz koje mladi beže, sa lošom perspektivom. Imate erdogančiće koji se razigravaju po Balkanu, a narod je sve siromašniji i radi za mizerne plate i srećni su jer imaju bilo kakvu platu. Ispod nacionalnog plašta kriju se lopovluk, korupcija, namešteni tenderi, partijsko zapošljavanje i uništavanje zdravstva i školstva. Problem je što ljudi "odbranaški" glasaju za nacionalističke opcije misleći da štite vlastite živote i interese, a ne misle o prosperitetu i budućnosti dece. To nas drži u pat poziciji"
"Ja se u pozorištu stvarno ne mogu baviti izborima u Srbiji. To je tako malo i dosadno i nebitno. Ali ono u šta se svet pretvara pred mojim očima poslednjih 20 godina, to je ono o čemu ja ovde govorim. O porazu slobodoumlja"
Kišovo delo u Urbanovoj je predstavi ne banalno osavremenjeno nego osvevremenjeno. I sada je tu, da zrači i da smeta, kao što je i Kiš zračio i smetao
Ako vam se čini da živite u operetskoj verziji 1991. na Balkanu, to je zato što su na vlasti u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni operetske verzije onih koji su i tada bili na vlasti
"Sve su te državice koje su se izmigoljile ispod trupla bivše Jugoslavije besmislene, muzejske i neodržive. Da bi se vladajuće klike održavale na vlasti i osigurale privid funkcioniranja takve države, one moraju držati u strahu svoje vlastite građane. Ti građani više ne postoje, oni su osiromašeni do krajnjih granica, njihova je jedina funkcija da se ponašaju kao taoci klike na vlasti ili kao gledaoci u kakvom provincijskom prašnom kazalištu"
Srbi, Albanci i Zapad odlučili su da igraju diplomatske ćorave bake dok očekuju pogoršavanje sukoba do mere koja će ih naterati da deluju
Postoji jedna vrsta unutarpartijske demokratije. Ono što je Ivica rekao o koalicionom partneru, pa dobro, to i jeste situacija u kojoj je red da se taj nivo odluka prepusti rukovodiocu. Ali zato ne pretresa govore i istupanja svojih saradnika, ne naređuje im šta da kažu, nego ljudi zaista govore šta misle a neki od tih ljudi su bujne prirode kao što je Milutin Mrkonjić
Ljudi koji pričaju kako su njihovi najbliži ubijeni, koji pričaju o kućama koje su im zapaljene, o mučenjima koja su sami pretrpeli, pričaju da bi nas sve zajedno njihova istina primakla dijalogu i pomirenju "koje će se zasnivati na poverenju i na javnom priznanju drugih i njihovih ličnih istina"
Dačića, sa drugovi, posadiše za sofru, odma pređe na čvarke, počisti tanjir, zatraži vode, dodadoše i rakijicu, nastavi da se zalaže, diže se, reče u kamere, doš’o kao građanin, ima kaže da Ovo nešto što Srbija treba da neguje...
Hrvatska slavi "Oluju", ne misleći na to da je više od 200.000 njenih građana srpske nacionalnosti moralo napustiti svoje domove. Istovremeno, vlast predvođena premijerom Vučićem govori da u Srebrenici genocida nije bilo, o Ovčari ni slova, o Prijedoru i hladnjačama takođe. Oni bi samo o pomirenju, bez suočavanja
"Kad će običan čovek, i tamo i ovde, shvatiti da Hrvate i Srbe i danas spaja, ako ne bratstvo i jedinstvo, a ono bratstvo u nevolji – nevolji koja nas čini tako sličnima... I hoće li se upitati šta su uzroci te nevolje, hoće li biti u stanju da ih prepozna u nacionalističkim strastima kojima već više decenija, i tamo i ovde, biva sistematski trovan"
Protiv negiranja zločina treba se boriti uporno i dosledno, sve dok ne budemo sigurni da je tas konačno pretegnuo na stranu vrednosti moderne civilizacije, koliko god ona mrska i "zapadna" bila Zoranu Ćirjakoviću ("Nekropolitika kao sudbina", Vreme 1279)
Na Balkanu zajednice žrtava i ubica žive ili zajedno ili jedni uz druge. Na takvim mestima insistiranje na suočavanju ne služi samo pravdi i istini već i svima onima koji veruju da je potreban još jedan "dobar" rat kojim će se korigovati "loš" i nepravedan mir ili preduprediti još jedan genocid. Ovo naličje suočavanja sa prošlošću se prekriva nekropolitikom oslonjenom na rasističku esencijalizaciju Srba, na verovanje da je problem u našoj kulturi, istoriji i tradicijama. Da nismo u raljama nekropolitike, da živi ovde i dalje ne robuju mrtvima, ono pravo, političko pitanje bilo bi šta se desilo loše, šta je i zašto pošlo po zlu pa su (neki) Srbi počinili tako strašne zločine
Tamo gde nema slobodnih medija i gde je političko organizovanje labavo, u polje visokog napona između privatnog domena i javne vlasti kao najvažniji smešta se forum, diskusija. Tribinski diskurs u stvari tada postaje poslednje pribežište za bilo kakvo propitivanje vlasti