Stanje stvari
Haška senka
Miloševićevu epohu odlikovalo je zastrašujuće bezakonje i država sad mora da pred svojim građanima upečatljivo demonstrira raskid s tim kao sa "mračnom prošlošću"
Miloševićevu epohu odlikovalo je zastrašujuće bezakonje i država sad mora da pred svojim građanima upečatljivo demonstrira raskid s tim kao sa "mračnom prošlošću"
U nedelju 1. aprila oko 4.35 istražnom sudiji u Centralnom zatvoru u Bačvanskoj ulici u Beogradu predao se čovek koji je svojim odlukama, svojim postupcima i svojim mitom presudno uticao na tok tragičnih zbivanja u proteklih trinaest godina u Srbiji i na tlu bivše Jugoslavije. Poslednji čin te drame, dug 36 sati, obeležen je događajima u kojima je čak i senka smrti i nesreće, koja je harala centralnim Balkanom čitavu deceniju, bila zakucala i na vrata samog Slobodana Miloševića i njegove porodice dok se patologija jedne politike selila u sudske hronike
Na samom početku bombardovanja RTS je oformio dve mobilne jedinice na Zlatiboru i Kosmaju, čija je funkcija trebalo da bude preuzimanje programskih aktivnosti u slučaju bombardovanja zgrade televizije. U najvećoj tajnosti novinari i tehničari RTS-a odvođeni su "u partizane", gde su svakodnevno izvršavali programske zadatke spremni da se uključe u svakom trenutku ukoliko je neophodno. Nikad se nisu uključili, a na ime nadnice za dvomesečni strah u kosmajskim šumama pojedinci su nagrađeni varijabilom od 300 dinara. "Vreme" će u tri nastavka ekskluzivno objaviti izvode iz rukopisa novinara RTS-a Vojke Pajkić, urednika kulture na Radiju 202, koja je boravila na Kosmaju u sastavu mobilne jedinice broj dva od 12. aprila do 22. maja 1999. godine. O kosmajskim noćima pod bombama koje su padale na manje od 150 metara od mesta gde su bili smešteni, lokatorima pronađenim u fioci, o redovnom izmeštanju mobilne ekipe, uzaludnosti celog projekta, novinarka Vojka Pajkić svedoči u feljtonu "Vremena". Imena aktera ove priče su promenjena, ali događaji su autentični. Redakcija nedeljnika "Vreme"
Nadao sam se da za Koštuničine vladavine nijedan Srbin neće dospeti u Hag, avaj, sudbina je drugo htela
Bivšeg Komandanta elitne vojne jedinice Ladislava Trohu su neki smatrali klovnom, drugi poštenjakom, hrabrim i principijelnim čovekom. Široj javnosti postao je poznat kada je 1. jula 1998. godine, naočigled zbunjenih prolaznika, ispred slovenačkog parlamenta u punoj uniformi salutirao slovenačkoj zastavi
Ivana Kronja: Smrtonosni sjaj: masovna psihologija i estetika turbo-folka; Tehnokratia, Beograd 2001
Nezavisni sindikat policije konačno je registrovan – deset godina po osnivanju. Početak stvarnog sindikalnog organizovanja policajaca koincidirao je sa početkom drame preporoda naše policije, drame svakako veće od one iz 1966. i Brionskog plenuma
Sve je nekako krenulo pravcem suprotnim od tranzicije. Moda moralnog propitivanja Zapada koja se raširila među srpskim intelektualcima verovatno će završiti kao antikapitalistička histerija
DOS-u, koji ima mandat da brzo sprovede jednu neoliberalnu reformu ili svi propadamo, preti socijalno nezadovoljstvo, ali više od toga zapadanje u konfuziju, gubitak liste prioriteta. Paketi reformskih zakona se najavljuju, i kažu da su brzo spakovani, međutim u javnosti kola jedan vic koji slika DOS kao grupaciju neodlučnu i neefikasnu. Neka gospođa posle četvrtog braka tvrdi da je nevina, objašnjenje za prva dva muža je lascivno. Treći muž je bio socijalista, oni samo obećavaju... A četvrti? E, on je "dosovac", on se samo čudi šta su ovi pre njega radili... Deset pokušaja reformi u poslednjih četrdeset godina (1963, 1965, 1974, 1989, 1995. itd.) tako je do sada napuštano, najavi se reforma, pa se otvori dvadeset bočnih pitanja, ideoloških, demagoških, doktrinarnih, skandaloznih, kontroverznih, apatičnih, eliptičnih i onda se u proizvedenoj konfuziji sve preseče jednim bogatim "lovom na veštice".
Ožiljak koji je ostao posle žestokog pucanja po Makedoniji jeste ružan, ali nije mali i nikako ne može biti brzo zaboravljen. Makedonska zastava zaista se vije iznad Tetova na tvrđavi Kale. Za mnoge to još nije sasvim pouzdan dokaz da je priča sa terorizmom u Makedoniji završena
Srbija treba da zadrži onoliko suvereniteta i nezavisnosti koliko može da podnese i koliko joj se najviše isplati
"Zašto da me hapse?" Nikola Šainović, bivši potpredsednik savezne vlade i visoki funkcioner SPS-a ("Večernje novosti")
Povodom poplave uvoza GM žitarica
Ozbiljnije o sukcesiji; "Vreme" br. 531
Đinđić i ne krije da mu je stran ekonomski liberalizam i pokazuje zavidnu brigu za siromašne – pa odvažno kaže da je spreman da otme pare od mafije i profitera i podeli ih narodu
Nemački avioprevoznik uveo je još pet letova iz Beograda. Manfred Fok, predstavnik Lufthanze za Jugoslaviju, kaže da je kompanija zadovoljna uslugama koje ovde dobija i da kao mušterija to redovno plaća
"U poslednje vreme osećam jednu vrstu tenzije ili napetosti, ili čak više od toga između ljudi koji rade u nevladinom sektoru i ljudi koji rade u državnoj strukturi. Mislim da je jako važno da svi shvate da smo na istom zadatku. Nevladine organizacije sada moraju da budu saradnici na istom poslu. Naravno, da budu istovremeno forma kroz koju će građanin moći da kritikuje državu. Država mora da ima saradnika u nevladinom sektoru. Naravno, i ona ima pravo da bude kritična prema tom sektoru"
Odgovorna sam zato što muža nisam stavila u poziciju da bira između ulizica i mene. Odgovorna sam zato što nisam sedela u kući i pisala, umesto da po Jugoslaviji, polumrtva od umora, širim bratstvo i jedinstvo. Odgovorna sam zato što na vreme nisam isterala iz kuće glupe Avguste, kada sam videla da su glupi Avgusti
U prošloj Jugoslaviji govorilo se da nema čoveka koji ne poznaje Čkalju, a sad se pretpostavlja da ga znaju i rođeni u vreme kad je on prestao da bude najpopularniji lik TV ekrana – čuli su o njemu od onih prvih
A ljudi se smeju, kikoću, keze, najviše sebi samima, a da i ne shvataju!
Henrik Ibzen: "Nora"; adaptacija i režija Branislav Mićunović; Crnogorsko narodno pozorište iz Podgorice i Jugoslovensko dramsko pozorište
Magma velike svenacionalne zablude nije krenula ni iz kakve selendre, niti s neke njive ili s Kolubare kraj koje žive potomci učesnika bitke, već iz najškolovanijih intelektualnih krugova, sa kuloarskog nivoa. Neću te kuloare da imenujem – nisam denuncijant – ali sam sedeo tu, prolazio, slušao, počeo i da snimam, pa sam digao ruke
Bolje je znati i jasno reći da je saradnja sa haškim sudom rezultat pritiska, nešto na šta se moralo pristati i što se ne radi od svoje volje. Priznati veću silu razumno je i nužno, ali nismo dužni da se time hvalimo i da se divimo dobroti gospođe Del Ponte